Raskošno izdanje nakladnika Verbum Velika Biblija u stripu izvorno je objavljeno u SAD-u 2010. godine pod naslovom The Action Bible, a autori su mu scenarist i urednik Doug Mauss te crtač Sergio Cariello. Amerikanac Mauss po zanimanju je pastor, dok je Cariello (1964) u Sjedinjene Države došao iz Brazila prije gotovo tri desetljeća. Stripovska adaptacija Biblije s više od 750 stranica u cjelovitom je izdanju prevedena na tridesetak jezika i objavljena u više od trideset država, dok je samostalno izdanje dijela Novoga zavjeta, s naslovom Priča o Isusu, još raširenije i uspješnije, s prijevodom na pedeset jezika, distribuirano u gotovo stotinu država i ostvarilo više milijuna prodanih primjeraka. Autori nisu krili da im je kao izvorno nadahnuće poslužio ne samo kršćanski biblijski izvornik, nego i The Picture Bible iz 1978. godine, sa scenarijem Ive Hoth i crtežom André  LeBlanca, opsežno djelo s više od osam stotina stranica. Obje adaptacije Biblije povezuje nakladnik David C. Cook pa su njihove veze itekako višeslojne.

Zanimljivo je da su u proteklih nekoliko desetljeća nastala još neka stripaška posezanja za Biblijom. Nekoliko godina nakon Hothova i LeBlancova djela 1983., scenarist Claude Moliterni i crtač Jesus Blasco  objavili su u Francuskoj i Italiji Bibliju u stripu. Ostvarenje je to od 176 stranica, realističkoga crteža i u boji. Zatim je Amerikanac Chester Brown adaptirao Evanđelje po Marku (1987–1989), dok je Evanđelje po Mateju (1989–1997) ostalo nedovršeno, a Manga Biblija: Od Postanka do Otkrivenja (2007) Ayinbaya i Akina Akinsikua na slobodan način interpretira kršćanski izvornik i preklapa ga s japanskim utjecajima i kulturom. Rad Chestera Browna nedvojbeno pripada američkome nezavisnome stripu, ostvaren je u crno-bijeloj tehnici, a kvalitetu mu potvrđuje i čitateljstvo kao i kritika. S druge strane Ayinbayo Akinskiku, poznat pod pseudonimom Siku je englesko- nigerijski autor, pa njegova također crno-bijela izvedba u 200 stranica odražava prožimanje japanske mange i britanskoga neovisnoga stripa. Nema sumnje da je iznimna i grafička novela Sin čovječji (1995) danskoga autora Petera Madsena. Rađen u akvarelu, taj strip od 136 stranica, plod je trogodišnjega kvalitetnoga rada i istraživanja te ne čudi da je u Danskoj postao vrlo popularan.

Međutim, ni hrvatsko izdanje Velike Biblije u stripu nije i prva takva u nas prilagodba temeljne knjige kršćanstva. Godinu nakon prvotnoga izdanja nakladnik Duhovna stvarnost preveo je LeBlancovo djelo pod naslovom Biblija u stripu. Još je godine 1981. Kršćanska sadašnjost započela s objavljivanjem izvorno francuske strip-adaptacije Biblije scenarista Pierre Thivolliera i Xaviera Musquere kao crtača Staroga zavjeta te Pierre Brocharda kao crtača Novoga, a nakon četrdeset svezaka tiskanje je dovršeno pet godina poslije. Zanimljiva narativnoga prosedea, ta je prilagodba upotpunjena i nizom kratkih povijesno-teoloških tekstova. Verbumovo izdanje Biblija u stripu iz 2014. scenarista Tonija Matasa i crtača Picanyola prevedeno je sa španjolskoga jezika i namijenjeno je mladom čitateljstvu. A da sprega bude potpuna, hrvatski je crtač Dalibor Talajić sudjelovao u nastanku jednoga od niza francuskih novozavjetnih prilagodbi, izvrsnoga Evanđelja po Mateju objavljena 2009. godine.

O Bibliji u stripu Hotha i Le Blanca

Već je navedeno da su poveznice Biblije u stripu Ive Hotha i André LeBlanca te Velike Biblije u stripu Douga Maussa i Sergija Cariella jasne. Podjednako je tako razvidno da su autori i jedne i druge prilagodbe vjernici, ali im odnos prema građi stripa nije dogmatski, već u skladu s jezikom devete umjetnosti. Isti nakladnik, David C. Cook, kao i crpljenje izvornoga nadahnuća Maussa i Cariella ne samo iz biblijskoga teksta, nego i iz strip adaptacije Hotha i LeBlanca povod su kratkoga osvrta na stariji strip, njegove značajke, usporedbu dvaju prilagodbi čije nastanke dijeli tridesetak godina. Biblija u stripu je nesumnjivo značajno djelo. Kvaliteta i utjecaj joj nisu jenjali nakon prvoga cjelovitoga izdanja. Tiskana je u više navrata i tijekom 1980-ih i tijekom 1990-ih, rado je čitana i u Sjedinjenim Državama, kao i u drugim državama pa tako i u Hrvatskoj. Takvoj popularnosti ponajviše duguje ne samo aktivnome nakladniku, nego još više i autorima. Tako je Hoth (rođen 1911.) scenarist precizan u rekonstrukciji biblijskoga predteksta. Ne pretjeruje u preuzimanju da ne bi postao redundantan, odabir mu je prijemčiv pri prenošenju u jezik stripa te predočava srž pripovijesti, ali ih i nadograđuje vlastitim narativnim pristupom. Premda André LeBlanc (1921-1998.) nije u nas među najpoznatijim strip crtačima, njegova je karijera ipak itekako zavidna. Još je od 1940-ih do 1960-ih surađivao u poznatim strip serijalima, bilo da je riječ o novinskom stripu, bilo o strip-svescima. Tako je asistirao Willu Eisneru na Spiritu i Sy Barryju na Fantomu. Navodi se da je djelovao i u Flash Gordonu, kao i na novinskim strip sapunicama Rex Morgan i Apartman 3- G. Crtao je strip-sveske Mandrakea te bio predavač na njujorškoj Školi za vizualne umjetnosti. Nakon preseljenja u Brazil oslikao je niz stripova a važan je i kao crtač brazilske verzije Ilustriranih klasika. Za svoj rad je nagrađen i Južnim križem, najvećom nagradom za nekoga stanovnika Brazila. Ipak, čini se da je upravo Biblija u stripu Hotha i LeBlancov magnum opus. Strukturirana slično kao i neke druge adaptacije Biblije u stripu, pa tako i Velika Biblija u stripu – odnosno prema određenim poglavljima Staroga i Novoga zavjeta, Hothova i LeBlancova grafička novela pokazuje iznimnu konzistentnost iskaza. Neupitno realist u crtežu, LeBlanc je prije svega pregledan. Stil mu odražava utjecaj američkoga novinskoga stripa, vrsnoga je odraza psihološkoga sklopa likova u detaljima lica, dojmljivih gesti i draperija te bogatoga mizanscena i dubinskoga gradiranja planova, a vjerodostojan je i u geografskim, arhitektonskim, scenografskim i kostimografskim rješenjima. No kada je potrebno, ne ustručava se apstrahiranja zaleđa ili ukidanja okvira kadra. Broj je kadrova na tablou manji, po tri ili četiri uz spretno koordiniranje okomitih ili vodoravnih postavki tabloa. Pojedina poglavlja započinje uglavnom dvama ili tek jednim kadrom čime naglašava njihovu važnost. S obzirom na razdoblje nastanka ovoga ostvarenja – drugu polovicu 1970-ih ne iznenađuje da je koloriranje uvjetovano mogućnostima tiska, a okvir stranice bijeli. Doug Mauss i Sergio Cariello se s poštovanjem odnose prema Bibliji u stripu, mjestimice transponiraju dijelove poglavlja, fabule ili čak postavke kadrova, ali ni u kojem primjeru ne ostaju epigonski, već definitivno stvaraju nadahnuti hommage, posvetu ranijoj visoko kvalitetnoj adaptaciji biblijskoga izvornika.

O formatu, autorima i strukturi

Pritom su se odlučili za format grafičke novele, format nastao upravo u SAD-u kao proširenje obujma standardnih strip-svezaka (comic books), prvobitno tipičnih za žanr superjunaka. Takav format uvjetuje i narativnu strukturu djela, kompozicijske postavke prizora unutar stranice kao i njihovu montažu. Nedvojbena je skladna prožetost scenarističkoga predloška, adaptacije religijskog izvornika kao i autorske interpretacije teksta sa crtačkom izvedbom te kolorističkom nadgradnjom. Doug Mauss pokazao se vrlo dobrim strip-pripovjedačem, scenaristom koji je sposoban transponirati biblijski predtekst u jezik devete umjetnosti. Oblikujući građu u više od dvjestotinjak poglavlja, Mauss naznačuje i iz kojih dijelova Biblije potječu, pripovijesti restrukturira tako da predložak upotpunjava dodacima potrebnim za sekvencijalnu umjetnost, narativnu umjetnost u slaganju slike i riječi. Rabi, dakako, i strip-didaskalije primjenjujući sažimanja u adaptaciji kao i ubrzavanje radnje. Njegove interpretacije istodobno su osuvremenjivanje izvornika, ali i povijesno i teološki vjerodostojne. Kao pastor nije odustao od moguće katehetizacije čitateljstva, ali taj motiv nije prenaglašen. Mauss je ipak ustrajao u pripovijedanju, a nije pao u zamku propovijedanja, čime bi zasigurno naštetio preglednosti, dojmljivosti i snazi Velike Biblije u stripu.

Sergio Cariello vrlo je rano započeo sa stvaralaštvom u stripu. Već s jedanaest godina za mjesne novine počeo je s tjednim tiskanjem stripa Frederic, detektiv čije je objavljivanje potrajalo još tri godine. Kada je prešao u SAD, obrazovao se u školi za strip i grafiku koju je ustanovio slavni autor Joe Kubert, surađivao je i u važnim stripovima najpoznatijih nakladnika DC Comics i Marvel, u posljednjem razdoblju crtao je Usamljenoga rendžera, kao i Samsonova sina, predavao na Kubertovoj školi, a za stvaranje Velike Biblije u stripu trebale su mu tri godine.

Realističkoga stila, usklađuje se s nasljeđem tzv. akademskoga realizma započeta još 1930-ih s velikanima devete umjetnosti Haroldom B. Fosterom i Alexom Raymondom, kao i s velikanima žanra superjunaka Joeom Kubertom, Jackom Kirbyjem i Johnom Buscemom, dakle, autorima koji su unaprijedili i žanr i samu umjetnost stripa. Na sedam stotina i pedesetak stranica zapažamo raskoš crtačkoga stila Sergia Cariella, vrsnu prilagodbu književnoga u jezik stripa, kao i sukladnu strip-režiju, odnosno izbor veličine kadra, plana i njihove kompozicijske postavke u okviru svake stranice, ali i cjeline. Zanimljivo je pritom da u crtežu i koloritu Staroga i Novoga zavjeta opažamo i razlike, razlike koje sasvim razvidno nisu uvjetovane samo stvaranjem u razdoblju od tri godine, nego i samosvjesnim stvaralačkim postupkom, promišljenim autorskim stavom prema građi koju predstavlja čitateljima u obliku grafičke novele. Tako u Starom zavjetu uočavamo da je Cariellov potez u obrisnim linijama kontinuiran i elegantan, uglavnom neprekinut, a prizori su većinom zasićena kolorita. Pred kraj toga dijela opažamo lagane stilske promjene, koje do izražaja dolaze u Novome zavjetu. Obrisna linija postaje lomljivija, krhkija, kolorit prozračniji, iako je sasvim jasno da se mjestimice zadržavaju navedene postavke Staroga zavjeta, jer je jasan i kontinuitet građe, narativni, povijesni i teološki tijek.

Oslanjajući se na strukturu biblijskoga izvornika, i Velika Biblija u stripu, baš kao i Biblija u stripu se većim dijelom osvrću spram Staroga zavjeta, a manjim dijelom spram Novoga. Tako Stari zahtjev zauzima nešto više od pet stotina tabloa, a Novi oko dvije stotine i trideset. Izravno slijedeći biblijski tekst, ali podrazumijevajući povijesna ili pak teološka vrednovanja razdoblja o kojima je riječ, autori ih skladno uklapaju u građu svoje grafičke novele. Odmaci od izvornika su neznatni, tiču se tek završetka Staroga zavjeta, interpretacije i rekonstrukcije poglavlja naslovljenoga Godine iščekivanja. Poglavlja smještenoga između dva Zavjeta koja predočavaju razdoblje od sloma perzijske vlasti zbog osvajanja Aleksandra Velikoga, zatim vlast njegovih nasljednika kao i rimsko osvajanje Judeje. I prvo poglavlje Novoga zavjeta s naslovom Život u Rimskom Carstvu odmak je od izvornika, sasvim opravdan jer predočava tegobnu rimsku vlast i želju Židova za dolaskom Spasitelja. Također, povijesna pozadina je okvir stradanja sv. Pavla u vrijeme Rimskoga cara Nerona pri završnim dijelovima Novoga zavjeta.

O Starom zavjetu

U Starom zavjetu autori prenose širok izbor pripovijesti, kroz sudbine biblijskih junaka i židovskoga naroda naglašavaju temu izvornika da je nužna vjernost Bogu da bi se opstalo, napredovalo i prosperiralo, a da nedostatak vjernosti donosi propast. Mauss i Cariello u opsežnom dijelu nižu likove etičkih dimenzija, koji dakako mogu biti i predstavnici drugih naroda, a podjednako precizno karakteriziraju i negativne likove. Drama se miješa s akcijom, kontemplativni trenuci s užurbanim emocionalnim iskazima, a jasno je da je povijest toga podneblja i toga razdoblja staroga vijeka bila ispunjena ratovima, razaranjima i osvajanjima, ali i napretkom. Zbog naglašene kvalitete cjeline, teško je izdvojiti neki posebni dio Staroga zavjeta, čitaju se oni s lakoćom i ujednačeni su.

Stil Starog zavjeta navodi na povijesno ili vjersko promišljanje nastanka, razvoja, posrtanja i napretka židovskoga naroda. Unatoč važnim događajima, presudnim likovima, emocionalnim iskazima i često uskovitlanoj dinamici ostaje pomalo dalekim čitatelju, nenametljivo je svjedočanstvo i objektivan je prikaz. Mauss i Cariello već u tabloima nastanka svijeta izvrsno ulaze u definiranje svoga strip ostvarenja. Njihovo je tumačenje sukladno napretku teoloških misli o postanku, a sasvim sigurno je i restrukturiranje astronomskih postavki. Nakon takvoga početka daljnje nizanje poglavlja Staroga zavjeta stupnjevanje je, dakle, stanja židovskoga naroda, predočenoga u iznimnim osobama, njihovoj vjernosti Bogu unatoč čak i pogibeljnim opasnostima. Nasuprot njima su vlastodršci nevjerni svojem poslanju, ogrezli u moć koji destruiraju židovski napredak i u takvoj narativnoj strukturi, Mauss i Cariello stvaraju petstotinjak tabloa podjednakoga intenziteta. Zanimljivo je da je Cariello odlučio da okvir stranice bude crni, a ne bijeli kao što je to većinom uobičajeno u stripu. Takav okvir kontrapunktira se manjim brojem tabloa nacrtanih i oslikanih do samog ruba stranice, kao i onima bijeloga okvira, čime se spretno vodi gledateljeva percepcija. Tako tabloi stripovskoga okvira postaju odrazom objektivnoga sagledavanja zbivanja, naroda i osoba, pokreta masa, ratova i sukoba, dok su tabloi oslikani do ruba stranice odrazom subjektivnoga stanja, uvlačenje čitatelja u samu radnju, a ujedno su i naglašavanje značaja iznimnih pojedinaca.

Nema sumnje da su među njima najvažniji Mojsije i David, jer njihov se životni put i djelovanje najviše predočavaju u najvećem broju tabloa. Međutim, naklonost autora prema Mojsiju i Davidu ne zasjenjuje naklonost prema drugim likovima afirmativnih karakteristika. Iako su tabloi na kojima se pojavljuju manjega broja, jasna je njihova uloga u kronologiji i povijesti židovstva, očuvanju narodnoga integriteta unatoč raznim osvajačkim težnjama drugih naroda. Zbog toga nije upitan česti akcijski predznak Staroga zavjeta, a Cariello se pokazao izrazito sposobnim nacrtati dinamične i dramatične  pokrete vojski, bitaka, intenzivne geste osoba, širok raspon najraznolikijih osjećaja suprotstavljajući ih mirnijim kadrovima ili tabloima, podjednako snažnim zbog intenziteta unutarnje  psihičke turbulentnosti ili pak mirnoće unatoč vjernosti božjim postulatima. Cariellov elegantan potez i kontinuirana linija upotpunjeni su izrazito evokativnim koloritom, čijim se zasićenim vrijednostima postiže i dojam gustoće zbivanja. U crtanju draperija, građevina i zemljopisnoga okružja mjestimice opažamo i stilizacije. Primjeren u kompozicijskim postavkama tabloa, pojedinih segmenata ili pak čitave cjeline, Cariello ni jednom nije transparentan, već često iznenađuje rješenjima, skladno uklopljenim u građu stripa. Zanimljivo je pritom da u kadriranju i montaži mjestimice primjenjuje tabloe sastavljene samo od horizontalnih panorama, a taj se postupak ponavlja i u Novom zavjetu. Ako je to izvorno postupak jezika stripa, ujedno je posrijedi i transponiranje širokoga formata filmske slike, pa se bliskost dvaju umjetničkih vrsta iznova potvrđuje.

Unatoč petstotinjak stranica, nizu poglavlja, neprestanim turbulentnim mijenama, strelovitim obratima i velikom broju važnih likova, u Starom zavjetu razvidna je prohodnost građe, njena razgovjetnost. Autorska su rješenja u fabuli čitka, premda ne i predvidljiva usprkos mogućem poznavanju biblijskoga predloška. Kadrovi se, kao i tabloi pa i sama cjelina brižljivo percipiraju i otkrivaju u punim značenjima i nakon više čitanja, te je vrijednost ove strip adaptacije Staroga zavjeta neupitna.

O Novom zavjetu

U slučaju Novoga zavjeta, napose u dijelu o Isusovu životu i djelovanju, Mauss i Cariello su se – poput mnogih književnih, filmskih, pa i autora stripa – odlučili za preklapanje podataka iz četiriju Evanđelja, izdvajanje pojedinih segmenata i njihovo uklapanje u autorsku cjelinu. Uz poneki odmak, kao što je prvih nekoliko tabloa Novoga zavjeta koja ne nalazimo u izvornicima, Mauss i Cariello vjerno se drže biblijskoga predloška, interpretiraju ga i upotpunjavaju u skladu s povijesnim i vjerskim postulatima. Učinak je takav da je kvaliteta iznimna, sukladna primjerice boljim filmskim ostvarenjima sa središnjim likom Isusa. U tome smislu ostatak Novoga zavjeta nastavlja precizno oslikavati povijest spasenja započetu u Evanđeljima, autori dojmljivo karakteriziraju apostolske prvake Petra i Pavla, njihovo djelovanje, nastanak prvih kršćanskih zajednica i širenje nove vjere u Rimskom Carstvu, pa je posrijedi iznimno zanimljiva cjelina koja ne gubi na snazi do sama svršetka.

Od prvih je tabloa Novoga zavjeta jasan intenzitet fabule, kao i društveni, povijesni i vjerski kontekst. Za autore je priča o Isusu presudan dio čitave Velike Biblije u stripu, te je stoga i u ruhu devete umjetnosti nastoje takvom i predstaviti. Preklapajući predaje iz Evanđelja, Markovoga, Matejevoga, Lukinoga i Ivanovoga, autori jasno Isusa fokusiraju kao većega od života, pridodaju mu razmjere nepobitnoga junaštva. Ali pritom ne ostaju tek na arhetipskim karakteristikama Sina Božjega, već sitnim detaljima psihološki sklop čine višeslojnim. Unutarnje u crtežu tako postaje izvanjsko, a Cariello je sposoban nacrtati i najmanje nijanse Isusova lika, habitusa, postupaka, nadvladavanja prepreka. No, ni drugi likovi, od apostola preko stanovnika Galileje i Judeje pa sve do Isusovih protivnika i Rimljana nisu puki klišeji, već su raspoznatljivi i uvjerljivi.

Već su navedene stilske promjene Cariellova crteža u Novom zavjetu u odnosu na Stari. Linija obrisa postaje krhkija, lomljivija, potez blaži, a kolorit prozračniji. Zbog takvoga crtačkoga rukopisa stil postaje znatno emocionalniji, topliji, predmnijeva čitateljevu empatiju i višu razinu uključenosti. Međutim, empatija se postiže i izvrsnom Cariellovom strip režijom. Ako je u Starom zavjetu temeljni model okvira stranice crni, uz razne varijante bijelih okvira tabloa ili pojedinih kadrova, kao i tabloa nacrtanih i koloriranih do samih rubova stranice, u Novom zavjetu upravo netom navedeni tabloi postaju osnovni, čak prevladavajući obrazac. Variranje takvih tabloa nacrtanih i koloriranih do rubova stranice dinamizira građu stripa, kompozicijske postavke tabloa, montažu kadrova unutar stranice, njihovu veličinu, odabir planova te očište. Naglašenim ukidanjem bijeloga ili crnoga okvira stranice, čitatelj se snažnije približava samim zbivanjima – postaje ne samo svjedokom nego i sudionikom, a autor se nenametljivo poigrava njegovom percepcijom- mjestimice mu dajući odmaka da bi potom iznova vratio u samu srž fabule. Zbog toga ne čude ni tabloi od samo jednoga kadra, kao ni tabloi od dva ili tri, od kojih su manji interpolirani u strukturu većega koji zauzima čitavu stranicu. Pritom tabloi s jednim kadrom imaju često i barem dvojaku ulogu. Dakako, pretpostavljaju važnost predočenoga, ali često postaju i odraz vremenskoga, odnosno trajanja radnje unutar kadra.

Zbog toga nije začudno da Evanđelja završavaju, a Djela apostolska započinju prizorom Isusova uzašašća, prizorom koji obuhvaća dva tabloa. I zanimljivo je da već sljedeći tablo odražava povratak na temeljni model crnoga okvira stranice, a taj se model nadalje mjestimice kontrapunktira s tabloima od po jednoga kadra. Naglasak je na likovima apostolskih prvaka Petra i Pavla, njihovu korelaciju sa članovima novo nastale zajednice kršćana, kao i onih koji im se protive. U ovome dijelu Velike Biblije u stripu opažamo da Cariello često rabi kompozicijske postavke od po dva ili tri kadra po tablou – a u slučaju tri ili više varira njihove horizontalne i vertikalne oblike čime se izrazito dinamizira građa stripa. I uz krhku i lomljivu liniju obrisa opažamo dalje kolorističke promjene. Od blage i prozračen uporabe boja postupno se – pogotovo nakon pojave Pavla – ponovno kreće prema zasićenim bojama, ponegdje jarkoga intenziteta. No, usprkos promjenama i razlikama uočenih u priči o Isusu, Djelima apostolskim ili Pavlovim poslanicama jasna je kompaktnost stila. Cariello je uspješan u crtanju likova, gesta njihovih tijela, mimike lica. Kostimografija, scenografija i arhitektura većinom su povijesno vjerodostojne, uz blagu sintetičnost iskaza. I dok Cariello u mizanscenu često dubinski gradira planove, perspektiva mu je nalik sfumatu.

Tako je dvjesto tridesetak stranica Novoga zavjeta pravi tour de force Maussove i Cariellove Velike Biblije u stripu, dosljedna nadgradnja stvaralačkih postulata zasnovanih u petstotinjak stranica Staroga zavjeta, a cjelovitost iskaza je takva da ni u jednom poglavlju ne opažamo pomanjkanje nadahnuća, transparentnost ili pak ponavljanje. Dapače, kao i u slučaju Biblije u stripu Hotha i LeBlanca i u primjeru  ove grafičke novele posrijedi je zasigurno magnum opus karijera Douga Mauss i Sergia Cariella, iako će Cariello svakako i nadalje kvalitetno djelovati u stripu.

Velika Biblija u stripu ne odnosi se samo spram sličnih ostvarenja smještenih u okvire suvremene devete umjetnosti, dapače, usklađuje se s tradicijom slikovno-verbalnih prilagodbi biblijskoga teksta kao što su, primjerice, Biblija pauperum, odnosno tzv. Biblija siromaha ili pak Velika Biblija iz Toursa Gustava Dorea. Izvornike Biblije siromaha smještamo u razdoblje razvijenoga i kasnoga srednjega vijeka, odnosno 13. i 14. stoljeće, a osobito u petnaesto i tiskani format tzv. Blockbuch, a oblikovanje stranica u kojima slika nadvladava tekst nije tek uklapanje u okvire sekvencijalnih umjetnosti, već je posrijedi izravni prethodnik stripa. Narativnost uvjetuje i glasovitu Doreovu Bibliju, prvotno dostupnu 1866. godine. U više od dvije stotine ilustracija taj je francuski umjetnik posegnuo za najvažnijim dijelovima biblijskoga izvornika, a nije upitno da i to vrsno djelo povjesničari stripa također smatraju prethodnicom devete umjetnosti, čiji službeni početak smještamo točno trideset godina poslije, u početak 1896. godine.

Tako se naposljetku Velika Biblija u stripu skladno uklapa u dugu tradiciju slikovno-narativnih adaptacija Biblije, a njezin je kreativni i tržišni uspjeh tim veći zbog toga što je riječ o izvrsnome djelu. Autori demonstriraju svoj izravan odnos prema predlošku, prema kojem osjećaju poštovanje i divljenje, ali i sasvim nenametljivo u rekonstrukciji i interpretaciji ostavljaju prostora za osoban stav i umjetnički izričaj. Nema sumnje da je posrijedi snažno djelo, dosljedna interpretacija temeljne knjige kršćanstva, pa je razvidna i visoka kvaliteta Velike Biblije u stripu, čak viša nego u slučaju hvaljenoga prethodnika Biblije u stripu Iva Hotha i  André LeBlanca.

Preneseno s dopuštenjem iz časopisa KVADRAT, jedinoga hrvatskog časopisa za teoriju stripa, kojeg uređuje Vjekoslav Đaniš.

Knjiga Velika Biblija u stripu dostupna je u svim knjižarama Verbum kao i preko web knjižare Verbum.hr, a moguće se o njoj informirati i na linku ovdje.