Papa Franjo, nedugo nakon izabranja u papinsku službu, upi­tan koja su mu djela iz likovne umjetnosti najdraža, odgovorio je: »Od velikih slikara, divim se Caravaggiu. Njegove slike kao da mi se obraćaju. Ali volim i Chagalla i njegovo Bijelo raspeće.« Bilo bi prejednostavno iz tih misli otkrivati papu Franju, njegove afinite­te, duhovna nagnuća ih istančanost njegova smisla za umjetnost. No, slika Marca Chagalla tim Papinim svjedočanstvom postala je pred­metom novoga zanimanja i novoga čitanja. Korisno je, zaustaviti se pred njom, i zajedno s njezinim autorom razmišljati o tajni trpljenja te o Kristovoj blizini svima koji trpe.

Chagallovo viđenje ljudske tame i Božjega svjetla

Marc Chagall (11985.), rođen kao Mojša Zaharavič Šahalau, Židov iz Vitebska u današnjoj Bjelorusiji, Bijelo raspeće naslikao je 1938. godine, nedugo nakon Kristalne noći i početka sustavnoga progona Židova u Njemačkoj. Slikar je na platnu izrekao osjećanje u kojemu je proživljavao patnje svoga naroda. Prvi pogled na sliku ne otkri­va ni tragediju, ni trpljenje niti snagu zla koje je u onodobnim pre­viranjima pokazalo mnoštvo lica mržnje i nečovječnosti. Slika se, u mekanim crtama i blagim prijelazima boje, doima kao umjetnikov san, ispunjen fantazijama i nestvarnošću. Na trenutke prelazi u idi­ličan prikaz. Pored nje bismo mogli proći, a da uopće ne pomislimo ni na patnje proganjanoga naroda niti na trpljenje Raspetoga koji je u središtu prikaza. Prevladavajući sivo-bijeli tonalitet i nanosi boja koje podsjećaju na oblak govore o nestalnosti, prividu, prolaznosti i zaboravu. Sve je stavljeno u oblak koji ne progovara dramatičnošću nego skrivenošću i podlošću zla. Brutalnost i silina zla otkrivaju se tek u zaustavljanju i pomnome čitanju slike.

Nije li već pod takvim prikazom skriveno duboko umjetnikovo razmišljanje nad misterijem zla? Ono se, naime, ne manifestira u očitosti. Naprotiv, djeluje u skrivenosti, umiveno ljepotom i blagošću, prepušteno svakidašnjosti i običnosti. Ono se ne zamjećuje. Ne zamjećuju ga ni oni koji ga čine, ni oni koji stoje sa strane. Oni su promatrači običnosti. Šutnjom i okretanjem glave peru ruke, umiru­ju svoju savjest i prešućuju snagu zla. Zlo zamjećuju tek oni koji ga podnose, ali to u ljudskoj namisli nije bitno, jer oni i ne će moći biti svjedoci njegova postojanja i njegove razornosti.

Ipak ova je slika postala poznata po motivu Kristova raspeća, stavljenoga u središte ljudskoga trpljenja i zla. Smješten je u snažni trag božanskoga svjetla koji dolazi izvan okvira slike, izvan ljudske moći, odozgor, kao snaga koja se ne da nadjačati ljudskom zloćom i zasjeniti tamom svijeta. Ni pla­men sinagoge niti dim spaljenih domova ne uspijevaju nauditi tomu svjetlu i zamračiti njegovu snagu. Svjetlo koje dolazi odozgor kao da je jedino kadro rasvijetliti tamu i pokazati zlo i grijeh u njihovoj istinitosti. Samo u svjetlu Kristove objave i njegova trpljenja koje je pobijeđeno, kada se činilo da je sve gotovo, nijedno ljudsko zlo ne ostaje nerazotkriveno, nerasvijetljeno i neraskrinkano. Kristovo trpljenje pokazalo je ludost i promašenost svakoga pokušaja da se nasiljem, nepravdom i zatiranjem drugih uspostavi sklad i mir svijeta. Zlo ne može biti rješenje. Sve što počiva na laži i neistini, rasplinjuje se pred Božjim svjetlom, poput oblaka pred svjetlošću sunca.

Bjelina darovanoga svjetla otkriva tajnu križa. Bijelo se, još od antičkoga doba, predstavlja kao punina svih boja. Raspršena zraka svjetlosti, u staklenoj prizmi ponovno sabrana, opet se iz pojavnosti boja vraća u nezamjetljivost svjetla. Umorni od »obojenosti života«, od stalnoga traganja za »pravom bo­jom« života, otkrivamo u sebi čežnju za bjelinom savršenstva i punine. Ona ne niječe obojenost i životnost, nego sve povezuje ujedan smisao i jedan cilj. Isusovo preobraženje na gori, bjelina njegovih haljina i sjaj lica, predznak su da je otajstvo križa čudesno mjesto rasvjetljenja svih boja života, izbjeljenja svih mrlja i rasvjetljenja svih tama. U Kristu će svako zlo biti rasvijetljeno.

No, vratimo se Chagallu i njegovoj sli­ci. Zamijetimo najprije ono što okružuje središnji motiv. Gledajući slijeva prikazan je motiv opustošenja židovskih gradova i naselja, poglavito u Srednjoj i Istočnoj Eu­ropi: razorene i zapaljene kuće, uništena imovina, oskvrnjeni i porušeni grobovi, beživotna i ostavljena tijela… Ponad toga prikaza prijeteća najezda sovjetskih vojnika, Crvenih brigada, u čijoj se odlučnosti i silini nastupa ne razaznaje jesu li krenuli pomoći ili su započeli osvajački pohod. Ne znamo bismo li u njima gledali izvor nade ili straha. Chagall kao da je bio svjestan njihove prijetvornosti i skore bliskosti nacional-socijalističkih planova s onim komunističkim u sijanju straha i smrti.

Na nasuprotnoj strani vidimo sinagogu koju guta plamen, razbacane predmete iz doma molitvenoga okupljanja. Sjedne strane razoren običan ži­vot, dom svakidašnjosti. S druge, plamenu izručen dom molitve, a s njime i odnos s Bogom. Pokušaji zatiranja čovjeka i njegove slobode, gledaju u Bogu najveću ugrozu. Zato je potrebno raskinuti i njegov odnos s Bogom. Ono što narod određuje u njegovoj biti, nacionalna i vjerska pripadnost, namijenjeno je uništenju. Kada ono na čemu počiva sjećanje biva uništeno, budućnošću je lako upravljati. Čovjek ostaje bez oslonca, bez temelja. Postaje poput lađe koja pluta. Na slici se gotovo ne zamjećuje drama mučenja i ubijanja. Postoji mreža zla prije nego što ono dovede do ubijanja i istrebljenja. Ovdje je ona u zatiranju, u preseljenju, u progonu, u nijekanju identiteta, povijesne vrijed­nosti, te kulturalne i duhovne baštine. Nekada je dovoljno uništiti simbole jednoga naroda, da bi se poljuljala njegova sigurnost i oslabila njegova nada. To se ponovilo mnoštvo puta, pa i u našemu narodnome iskustvu.

U dnu je i zapaljeni svitak Tore, čiji se bijeli plamen pridružuje bjelini Kristova križa koji očituje božansko svjetlo. Ondje gdje se čini da zlo slavi konačnu pobjedu i daje zatrto ono najsvetije, ono nepobjedivo, Bog umije očitovati svoju prisutnost i gajiti nadu u onima koji se u njega pouzdaju.

Bijeg se čini jedinim izlazom i spasom. Bijeg je, stoga, smješten na dno, pokazujući njegovu nemoć i uzaludnost. Zatirani kao da nemaju kamo po­bjeći. Nemaju se komu uteći. Stiješnjeni su u kut, na dno slike. Uplakani starac, bespomoćni muškarac s natpisom kojim očituje svoju pripadnost, na način daje se mora stidjeti, žena koja bespomoćno grli dijete i čovjek čiji je život stao tek u jedan svežanj… Svi su na putu, bez doma, u gibanju, u tra­ganju za domom i sigurnošću. Drama progona i zatiranja očituje se u raspr­šenosti prognanih. Kao da se nitko od prognanih ne poznaje, premda dijele istu narodnu i duhovnu pripadnost, istu dramu života i istu sudbinu. Svatko odlazi na svoju stranu, izgubljen i prepušten beznadnosti i nesigurnosti.

U svemu tome zlu krije se snaga nade koja gaji povjerenje u Gospodina: čovjek u krilu nosi i od plamena spašava svitak Tore, Božje riječi. On gleda unazad, kao da se osvrće na povijest ispunjenu Božjom vjernošću i njegovim milosrđem u svim iskušenjima izabranoga naroda. Na dnu je i bačena knji­ga, podsjećajući na trenutke u kojima je za nacističke vladavine bila uništa­vana sva literatura i sva umjetnost, koja je zbog svoje ’modemosti’ bila pro­glašavana nevrijednom i nedostojnom novoga poretka i novih vrijednosti.

Na vrhu slike vidimo dvojicu rabina i jednu ženu u tuzi i žaljenju. Smje­šteni ponad križa, u oblak, podsjećaju na Giottove freske na kojima anđeli na nebu tuguju i trpe s bolima Sina Čovječjega koji, raspet, biva odbačen od ljudi, na njihovu propast. Ovdje su rabini oni koji oplakuju iskvarenost ljud­skoga srca i njegovu prepuštenost zlu, a pored njih, u bjelini, Mojsije silazi s neba, iz božanskoga svjetla, i nosi im riječ utjehe. Mojsije, u bjelini božan­skoga svjetla, podsjećajući na riječ Pisma, budi u prognanima nadu. Rabini, učitelji, kao da su se odmaknuli od patnje naroda, te izdaleka, nedotaknuti trpljenjem, lamentiraju nad sudbinom jadnika.

U središte je smješten križ s raspetim Kristom. Križ u formi tau. Tau je posljednje slovo židovske abecede te nosi značenje punine, dovršetka, ispu­njenja. U viđenju proroka Ezekijela opisana je Božja kazna koja očituje Božju blizinu nevinima i trpećima: »Jahve pozva čovjeka odjevena u lan… te mu reče: ‘Prođi gradom Jeruzalemom i znakom tau obilježi čela sviju koji tuguju i plaču zbog gnusoba što se u njemu čine.‘« (Ez 9, 3-4) Križ, tau, smješten u sredinu, kao da želi zahvatiti i zagrliti sve, i obilježiti ih znakom spasenja, objavljujući da zlo ne dolazi do pobjede, nego da će se ugušiti u samome sebi.

U podnožju je križa menorah, sedmokraki svijećnjak. Premda ovdje oskvrnjen, sa samo šest svijeća, svjetlo s njega stapa se s božanskim svjetlom u koje je smješten Raspeti. Svjetlo Tore i proročke riječi stapaju se sa Svjetlom, objav­ljenim po otajstvu Kristova križa. Samo božansko svjetlo kadro je zapaliti nadu u Božje izbavljenje i otkriti put izbavljenja u lađi spasenja. Ona je mnoge Ži­dove odvela u nordijske zemlje, u oaze sigurnosti, ili ih dovela natrag, u zemlju otaca, u staru postojbinu. Lađa na slici kao da je ‘pristala’ u sigurnu luku, u božansko svjetlo, nagoviještajući daje Bog jedina sigurna »luka spasenja«.

Foto: Ed Bierman | Flickr.com

Krist je prikazan kao Židov. Mirnoga lica, i očiju spuštenih. Raspeti prima boli i trpljenja svoga naroda. Oko boka mu je tallit, plašt kojim se vjer­ni Židov pokriva u molitvi. Tallit s tipičnom židovskom molitvom smješta Krista u središte patnja židovskoga naroda. Na glavi mu je, umjesto krune, povez, onakav kakav nose Židovi. Pripadnost židovskomu narodu sada je postala krunom trpljenja. Ponad križa stoji goticom ispisan naslov INRI, is­pisan crvenom bojom, na način kako je bio ispisan znak koji su morali nositi Židovi na svojim mišicama, u znak prijezira, trajno se izlažući porugama i progonima. Poput gubavaca koji su u Starome zavjetu morali vikati »Nečist! Nečist!«, kako bi se ljudi mogli ukloniti iz njihove blizine.

Ispod toga natpisa stoji na hebrejskome jeziku ispisano »Yeshua Ha-notzri Melech Ha-yehudim« (Isus Nazarećanin Kralj židovski). U vlastitim patnjama i u daru Božjega svjetla židovski narod, i s njim svi trpeći, mogu sada spoznati istinu o Kristu Spasitelju. Uz križ su naslonjene ljestve, objav­ljujući Krista i njegovu otkupiteljsku žrtvu kao put spasenja, koji na slici, čini se, nitko ne prepoznaje.

Ponavljanje povijesti – poziv na novu snagu milosrđa

Zašto sam odabrao ovaj Chagallov motiv za naše razmišljanje? Sli­ka današnjega svijeta uokviruje iste drame i pripovijeda o novim progonima, mučenjima, istrebljenjima, o rušenju i uništavanju, o mržnji i raseljavanju, o skrivenosti zla i bezizglednosti da će ono biti nadvladano. Može li motiv Raspetoga i trag božanskoga svjetla biti smješten u središte današnjih nevolja i zala, koja daju sliku našega svijeta i našega vremena?

Chagall, kojega su htjeli prisvojiti i Židovi i kršćani, i na kojeg su se znali okomiti i jedni i drugi, pa i zbog ove slike, imao je pogle­de koji nisu zavrijedili optužbe nego mogu biti nadahnuće svima. Premda Židov, odgajan u strogome židovstvu, u kući sinagogalnoga kantora, spoznao je Krista kao Najvišega u svome narodu. Krist je čest motiv njegovih slikarskih promišljanja.

U svojim autobiografskim sjećanjima bilježi molitvu iz svojih mladenačkih dana: »Bože, ti koji se kriješ u oblacima ili iza postola­rove kuće, daj da otkrijem svoju dušu, sjetnu dušu mucava dječaka, otkrij mi svoj put. Ne želim biti sličan svima ostalima; želim vidjeti jedan novi svijet.« (Mare Chagall, Moj život, 96). Njegove su slike traganje za tim novim svijetom. U jednostavnosti ove molitve, čita se iskrenost njegova gotovo djetinjega odnosa s Bogom. Tim djeti­njim odnosom, premda ostajući u krilu židovstva, prepoznao je u Kristu simbol svega ljudskoga trpljenja i svake nepravde. Zato je u njegovu slikarskom opusu Raspeće, prikazano u raznim tehnikama preko osamdeset puta, često smješteno u životne kontekste, u običnost života. Ponegdje je Krista na križu prikazan kao ispunjenje Za­kona i starozavjetnih obećanja (zajedno sa svitkom Tore i anđelom koji objavljuje Ispunjenje).

Poput Chagalla, koji je gledajući i dijeleći patnje svoga naroda, u Kristu pronašao trag svjetla i božanske ljepote koja preobražava svi­jet, potrebno je izručiti se daru vjere da bismo u svim izazovima da­našnjega svijeta, zaražena zlom, nepravdama i nasiljem, umjeli pre­poznati trag Božjega svjetla koje se utiskuje u naše živote. Isusovo trpljenje na križu i silazak u iskustvo smrti otkrivaju zadnju granicu njegove spasenjske solidarnosti s onima »posljednjima«, malenima i potlačenima, a mjesto najveće čovjekove malenosti i potlačenosti jest smrt. »Bog nije prisutan samo u našim uspjesima, u sjaju života što nam se smiješi. Bog je također ondje gdje je čovjek poražen, izgu­bljen, nesposoban da mu se obrati.« (D. Tettamanzi) Bog je i ondje gdje je nestalo nade i gdje se čini da zlo ima zadnju riječ.

Kristov silazak u iskustvo smrti ima smisla jedino ako postoji i izlazak, povratak iz toga stanja smrti i odijeljenosti od života. On ne izlazi sam, nego kao predvodnik svih koje je spasio i otkupio. Taj »otkupiteljski« pohod »nad pakao« jest razorenje kraljevstva smrti. Vjerovati u Kristov silazak nad pakao, kako ispovijedamo u Simbolu vjere, znači vjerovati da »ne postoji kutak u svemiru koji bi bio izu­zet od njegove vlasti, te da nema čovjeka ni iz kojega razdoblja po­vijesti kojega ne bi dohvatila ponuda njegova spasenja.« (D. Tettamanzi) U svjetlu Kristove nadmoći nad smrću sve patnje i trpljenja pronalaze smisao.

»Svjedoci Kristova križa i uskrsnuća namriješe Crkvi i svijetu svojevrsno evanđelje trpljenja. Sam je Otkupitelj pisao to evanđelje najprije osobnom patnjom prihvaćenom iz ljubavi da čovjek ’ne umre, nego da ima život vječ­ni’. To je trpljenje, zajedno sa živim riječima Isusova naučavanja, postalo obilnim vrelom za sve koji u prvom naraštaju njegovih učenika i priznavalaca postadoše sudionici njegovih patnja, i zatim u naraštajima što su slijedili tijekom stoljeća.« (Ivan Pavao II., Salvifici doloris, 25). Evanđelje trpljenja ne znači samo to daje patnja neizbježno prisutna u svakome nasljedovanju Kristova puta. Evanđelje trpljenja nosi ujedno objavu spasonosne snage i spasonosnoga značenja trpljenja u Kristovu mesijanskom poslanju i, do­sljedno, u poslanju i pozivu Crkve.

»Slijedeći evanđeosku usporedbu (o milosrdnome Samarijancu), može se reći daje trpljenje, koje je u toliko različitih oblika prisutno u našem ljud­skom svijetu, u njemu prisutno također radi toga da u čovjeku oslobodi ljubav, upravo to nesebično darivanje osobnoga ’ja‘ u korist drugih ljudi, u korist patnika. Svijet ljudskoga trpljenja neprekidno, da tako kažemo, do­ziva jedan drugi svijet: svijet ljudske ljubavi. A tu nesebičnu ljubav koja se duguje trpljenju. Čovjek bližnji’ ne može ravnodušno proći pokraj patnje drugog čovjeka, ne može to u ime osnovne ljudske solidarnosti, još manje u ime ljubavi prema bližnjemu. On se mora ‘zaustaviti’, ‘ganuti se‘, postupajući baš kao Samarijanac iz evanđeoske prispodobe.« (Ivan Pavao II., Salvifici doloris, 29). U tome smislu papa Franjo poučava da su siromasi i potre­biti »povlašteni učitelji našega poznavanja Boga; njihova krhkost i njihova jednostavnost razotkrivaju naše egoizme, naše lažne sigurnosti, naše težnje prema samodostatnosti i vode nas do iskustva Božje blizine i nježnosti, do toga da primimo u svoj život njegovu ljubav, njegovo milosrđe Oca koji se, obzirno i sa strpljivim povjerenjem, brine za nas.« (Crkva milosrđa, 127).

Smijemo se pitati koliko je trpljenje svijeta u nama oslobodilo sućutnosti, supatnje i djelatne ljubavi. Može li nas patnja drugih učiniti bližnjima ili smo postali promatrači koji umiju komentirati zlo, tražiti mu razloge, raz­mišljati o rješenjima, ali bez spremnosti da vidimo sebe posred trpećih, di­jeleći njihovu sudbinu? Katkada zla koja se događaju motrimo tek kao jedan u nizu događaja, kao vijest kao što su i druge vijesti.

U toj pomirenosti sa zlom i nepravdama još se jednom potvrđuje ono što je Hanna Arendt u svome djelu »Eichmann u Jeruzalemu« nazvala banalnošću zla. Prateći suđenje Adolfa Eichmanna, koji je bio jedan od onih koji su osmišljavali i organizirali istrebljenje židovskoga naroda u Njemačkoj i Europi, očekivala je pred sobom čudovište zadojeno mržnjom. No, on je na pitanja tužitelja i sudaca odgovarao sasvim smireno, bez ikakvoga oči­tovanja mržnje ili bijesa, ali i bez ikakve sućutnosti prema patnjama koje je prouzročio, jer je sve činio smatrajući da tako izvršava svoju dužnost i ispu­njava zakon. Bio je potpuno miran. Njegov um nije bio kadar vidjeti razmje­re počinjenoga zla. Za njega je sve to bilo sasvim obično, neproblematično, banalno kako je rekla Arendt.

Brutalnost zla pokazuje se u njegovoj banalnosti. Otupjeli smo na zlo i nepravde, na istrebljenja i uništenja, na zatiranje prava, na prešućivanje istine, na zaborav prošlosti i negiranje onoga što je nositelj identiteta i spo­mena. Pomirili smo se sa zlom, uvjeravajući sebe i opravdavajući se da se ništa ne može napraviti i da ništa ne možemo promijeniti. Time i sami do­prinosimo ’banaliziranju zla‘.

»Banalizirati«, prema latinskoj riječi bannum, znači svesti na puko izvr­šenje norme ili odredbe, ne vodeći brigu o njezinu smislu i značenju. Od toga korijena dolazi i njemačka riječ Bahn, tračnice, odnosno, prije toga, uhodani ili utabani put. Svojom šutnjom i okretanjem glave dopuštamo da zlo utaba put, da postaje ’banalno’ i tako dobije sigurnost u našim životnim konteksti­ma, u društvu, u javnome prihvaćanju, pa i našim osobnim životima.

No, i činjenje dobra može postati banalno. Ono postaje banalnim kada ga se ne primjećuje, kada se ne prepoznaje njegova vrijednost i snaga koja je kadra preobraziti zlo i rasplinuti oblak tame iz koje je zlo rođeno. Dobro postaje banalnim i kada ga se ne čini iz uvjerenja, nego iz običnosti, iz život­ne uvjetovanosti, ili uhodanosti, ili pak samo iz osobne korisnosti, iz životne potrebe. Činimo dobro bez osjećanja, bez ljubavi. Činimo ga tek iz sigurnosti da ono može biti od pomoći drugima. Možemo katkada pomoći, ali dati su­osjećanje, približiti se i pokazati blizinu – to se ne usuđujemo. Banalizirali smo i samo dobro. Pomažemo potrebitima bez suosjećajnosti s njima. Bez uvjerenja da ćemo išta oko sebe promijeniti, nego tek s nakanom da ćemo barem donekle umiriti sebe, svoja nutarnja propitivanja i glas savjesti, koji na taj način od glasa postaje šapat, sve dok u nama sasvim ne utihne. Misao o milosrđu, onakvom na kakvo nas nadahnjuje Bog, Otac milosrđa, preo­bražava našu dobrotu da bi ona preobražavala naše odnose i po njima svijet.

Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.