Jedna od mojih sestara u samostanu u svojoj sobi ima oglasnu ploču na koju je pričvrstila razne molitvene sličice i svete slike. Neko je vrijeme središnje mjesto te njezine pobožne zbirke zauzimala razglednica s prikazom “Uspona na Kalvariju” Pietera Bruegela. Oslikana u 16. stoljeću, to je golemo, zapanjujuće gusto ispunjeno platno na kojemu se mnoštvo živopisnih likova užurbano kreće oko sitnog, gotovo nevidljivog Krista koji, pogrbljen pod križem, jedva da se može razaznati golim okom. Kad sam prvi put vidjela Uspon na Kalvariju na ploči svoje sestre, rekla sam joj koliko me ta slika dojmila. „Zapanjujuća je, zar ne?“ odgovorila je, a zatim uz ironičan osmijeh dodala: „To je slika moje duše.“

Svetoj umjetnosti u duhovnom životu nisam prije ulaska u samostan pridavala veliku važnost. Možda je i prikladno što me upravo ona sestra, ona s Bruegelovim Usponom na zidu, najviše naučila cijeniti takvu umjetnost. Svaki put kad bih pogledala njezinu ploču prepunu sličica, nešto bi me podsjetilo da postoji vrijeme i mjesto za čitanje, pisanje i raspravljanje o teologiji – ali da jednako mnogo možemo naučiti i jednostavnim promatranjem. Pogledom koji se iz slike može uzdići prema Bogu, a zatim vratiti prema dolje – u nas same.

Uostalom, kršćanski život ima nešto bitno zajedničko s umjetnošću: i jedno i drugo su stvar perspektive i proporcije. Umjetnik mora odlučiti koliko će velikim prikazati pojedine figure u pejzažu i gdje će ih smjestiti. Kršćanin, pak, mora odlučiti koje će mjesto njegov Spasitelj zauzeti u kaotičnom i prenapučenom krajoliku njegove unutarnje stvarnosti. Slike poput Bruegelova Uspona djeluju snažno upravo zato što su istodobno uznemirujuće i poznate: uznemirujuće, jer znamo da nije dobro da nam Krist bude skriven s pogleda; poznate, jer tako često i jest.

Bruegel je bio sljedbenik Hieronima Boscha, a nelagoda koju u meni budi njegov Uspon usporediva je samo s jednom drugom slikom iz Boschove škole – anonimnim djelom “Kristov silazak u pakao”. U njemu razjarene horde demona i izgubljenih duša potpuno zasjenjuju sitnog Krista koji kroz osvijetljeni otvor u Šeolu proviruje poput miša iz mišje rupe. Oštar je to kontrast većini drugih prikaza Velike subote; moj je omiljeni devetostoljetni fresko ispod bazilike sv. Klementa u Rimu, gdje gotovo komično golemi Krist izvlači zaprepaštenog Adama iz podzemlja, gazeći usput mršavog, nakaznog Sotonu.

Netko bi mogao pomisliti da takvi neproporcionalni prikazi Krista proizlaze iz lošeg slikarskog umijeća. No, vrijedi razmisliti nije li možda riječ o mnogo realističnijem prikazu naravi dobra i zla nego što to nude Bosch i njegovi učenici. Kada Krist silazi u naš osobni pakao – u dubine naše patnje i grijeha – vidimo li ga kao sitan lik progutan tamom, ili kao pobjednika golema i gotovo nevjerojatna rasta?

U “Velikoj rastavi” C. S. Lewisa postoji odlomak u kojemu Lewis, sada već sigurno u „Stvarnom svijetu“ raja, promatra pakao sa svojim vodičem, piscem Georgeom MacDonaldom – „Učiteljem“. Učitelj travkom pokazuje na jedva vidljivu pukotinu u zemlji: „Sav pakao manji je od jednog kamenčića tvojega zemaljskog svijeta“, kaže, „ali manji je čak i od jednog atoma ovoga svijeta, Stvarnog svijeta.“ Lewis primjećuje: „A ipak se čini dovoljno velikim dok si u njemu, gospodine.“ Učitelj se ne da smesti: „Ipak, sva samoća, bijes, mržnja, zavist i svrbež što ih sadrži – kad bi se stopili u jedno jedino iskustvo i stavili na vagu nasuprot najmanjem trenu radosti koju osjeća i najmanji u raju – ne bi imali nikakvu mjerljivu težinu.“

Lewis nije u krivu. Pakao doista djeluje velik dok smo u njemu – baš kao što Krist izgleda malen kad se od njega udaljimo. Kršćanska teologija kaže da je zlo samo odsutnost dobra. No nitko od nas nikada nije vidio „odsutnost dobra“; vidjeli smo smrt, traumu, bolest, nepravdu, bol; vidjeli smo vlastiti grijeh, oholost, osvetoljubivost, sebičnost, nespremnost da oprostimo. Rane koje ta zla ostavljaju u nama zauzimaju prostor u našoj nutrini, i nema smisla pretvarati se da su manje nego što jesu. Umjesto toga, moramo učiniti što i Lewisov Učitelj: ne pokušavati ih smanjiti, nego podesiti svoj pogled kako bismo vidjeli koliko su zapravo male u usporedbi s obećanjem neba.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice The Plough.