Hieronymus Bosch nacrtao je sliku pod nazivom Smrt i škrtac. Na slici je prikazan čovjek u dvije situacije istovremeno: dok skriva samo jednu monetu u škrinju i kada demon, u trenutku čovjekove smrti, izvlači cijelu kesu i, optužujućom gestom, stavlja mu sakriveno blago pred začuđen pogled. Pred Bogom se ne može ništa sakriti. Slika podsjeća isto tako na Judinu smrt, kao i na smrt Ananije i njegove žene Safire. Skrivani novac ovdje je samo simbol skrivanja grijeha pred Bogom.

Ovaj trenutak mi dolazi sjećanje na jednu vrlo ozbiljnu gospođu, koja je bila jako angažirana u svojoj župi i molitvenoj zajednici. Puno je godina osuđivala svoga supruga i kćer za prekomjerno konzumiranje alkohola, sve dok je jednom svećenik nije vidio baš nju, kako u sakristiji pije vino ravno iz boce. Svoju ovisnost skrivala je pred obitelji, a potajno je pila i kod kuće, skrivajući boce u ormariću. No, nije smatrala da je to ovisnost, jer je sebi utuvila u glavu da vino nije alkohol. Konačno, sam Bog ju je opomenuo. Na noćnom bdjenju, dok se odmarala u sakristiji nakon jednog vatrenog nastupa, osjetila je ogromnu žeđ koju nije mogla svladati, a znajući gdje stoji vino, jednostavno je izvadila bocu i bez imalo srama, počela piti bez mjere. Učinila je to nekako mehanički, u nekom pomračenju, kao da to ne čini ona, nego neko drugi mimo njezine volje. U sakristiji, do tog trenutka, nije bilo nikoga osim nje. Odjednom je tamo ušao župnik, što je iznimno šokiralo molitvenu lidericu „punu duha“. Zahvaljujući upravo ovoj neugodnoj situaciji, koja ju je jako posramila, na kraju su joj se ipak otvorile oči i uvidjela je kakvo zlo se nalazi u ovoj pomno skrivanoj navici.

Iza ekstremne pobožnosti, koju nazivamo devotizam, skrivaju se prilično često mračne tajne koje smo potisnuli iz svoje svijesti. Pobožnost nije uvijek i znak vjere – događa se da je ona često kao maska od pudera koja krije potpuno bezbožne interese. Veoma je teško vidjeti istinu o nama samima u trenucima kada nas muče teško svladive ovisnosti. Hodamo pod maskama, s licima „dragih“ osoba: pobožni, milosrdni, sa suptilnim smiješkom Mona Lize na usnama, a ispod toga se najčešće kriju požuda, ponos, ljutnja i prevrtljivost. Naše unutarnje istine su vrlo sramežljive i uvjereni smo da ćemo biti odbačeni ako iziđu na vidjelo. Godinama se u nama skuplja vulkan nesavladivih požuda koje, neočekivano i u najgorem trenutku, znaju eksplodirati i na taj način, čiste nas makar od licemjerja. Bog rasvjetljuje nutrinu naših savjesti i očekuje od nas da se potrudimo i pročitamo onu istinu koja se nas tiče. Upravo je David, u jednom svom psalmu napisao riječi koje izvrsno oslikavaju ovu potrebu. „O, ti koji voliš iskrenost srca (voliš skrivenu istinu), otkrij mi tajne svoje mudrosti!“ Što znači da Bog voli „skrivenu istinu“? To znači da voli onu istinu koja je u nama skrivena, koju skrivamo čak i pred samima sobom. Istina je najčešće ono što skrivamo, a ne ono što pokazujemo prema van. Na hebrejskom se upotrebljava pojam TUHOT za definiranje skrivanja. No, ova riječ, osim što označava samo sakrivanje, znači i gusti oblak, zbrku, a u aliteraciji se upotrebljava i kao naziv za Ibis, pticu koja je u Egiptu bila simbol mudrosti, THOTA. Ibis, čaplja koja se skrivala u šašu, u vrijeme izlijevanja Nila, izlazila bi iz skloništa i tako upozoravala na opasnost. Kako znakovito: istina o nama izlazi tek onda na vidjelo kada smo u egzistencijalnoj stisci, kada se osjetimo ugroženo, slično kao Ibis koji je izlazio iz skrovišta tek onda kada se rijeka počne izlijevati! Takav uzburkani i nezaustavljivi val su naše emocije koje, dugo i sistematski gušene i potiskivane sve dublje u našu nutrinu, mogu se u jednom trenutku nezaustavljivo i nekontrolirano izliti, provaliti van i onda ništa više neće ostati sakriveno, sve će izaći na vidjelo.

Obratimo pažnju na ovu vrlo važnu formulaciju da Bog voli one istine koje mi skrivamo, koje su razlogom naše smetenosti i srama. Da se shvati ova biblijska istina, ne treba naročite mudrosti, nego iskustva, i to iskustva koje dolazi s godinama! Obično najvažnije istine vrlo pomno skrivamo jer ih se sramimo. Istina koje se sramiš, sigurno je objektivna istina o tebi; a ona koju pokazuješ prema drugima da si netko poseban, nije prava istina. To je samo maska koja skriva ono što u stvari ne želiš priznati! Jednom mi je netko u pismu napisao veoma mudre riječi: „Život u zajedništvu počinje tek onda kada si ljudi počnu činiti neke ustupke.“ Kako je teško skinuti masku poštenoga čovjeka. Isto tako teško je gledati i ne spuštati pogled kada nam ovu masku skidaju drugi. No, tek takvi događaji daju smisao i otkrivaju bit.“

Bog želi da u sebi prepoznamo procese i razloge, koji su u prošlosti u našim srcima doveli do takvih osjećaja koji su nas „prisilili“ na stavljanje i nošenje maske, na pretvaranje da smo netko tko zapravo nismo, na takvo ponašanje kojime ćemo iznad svega udovoljiti i ugoditi drugima, na stavljanje maske nasmijane i drage osobe, bez obzira na okolnosti i činjenice. Osim toga, sam čovjek počinje vjerovati u svoju masku kao da je to njegovo pravo lice! Bog nam ipak želi dati priliku da otkrivamo nove situacije u svome životu u kojima ćemo se moći ponašati prirodno, bez gušenja osjećaja, bez strepnje da ćemo nekoga razočarati, pa čak i onda kad to bude značilo naš kompromis. Samo čovjek koji je spreman na određeni kompromis može biti spašen, za razliku od onoga koji nije iskren prema samome sebi, koji strepi za svoje dobro ime, svoj dobar glas; takav ima malo nade za spas. Ako godinama potiskujemo i guramo od sebe svoje tamne strane i istinu, može se dogoditi tragedija koja će lančanom reakcijom povući za sobom cijeli niz katastrofalnih i bolesnih situacija i ishoda.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog “Zašto Bog dopušta patnju?”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.