BOG VOLI SKRIVENU ISTINU

Iza ekstremne pobožnosti često se skrivaju naše mračne tajne

Iza ekstremne pobožnosti skrivaju se prilično često mračne tajne koje smo potisnuli iz svoje svijesti. Pobožnost nije uvijek i znak vjere – događa se da je ona često kao maska od pudera koja krije potpuno bezbožne interese.

ispravna pobožnost, kriva pobožnost, ekstremna pobožnost, kršćansko licemjerje

Foto: Flickr.com/Catholic Church of England and Wales

Hieronymus Bosch nacrtao je sliku pod nazivom Smrt i škrtac. Na slici je prikazan čovjek u dvije situacije istovremeno: dok skriva samo jednu monetu u škrinju i kada demon, u trenutku čovjekove smrti, izvlači cijelu kesu i, optužujućom gestom, stavlja mu sakriveno blago pred začuđen pogled. Pred Bogom se ne može ništa sakriti. Slika podsjeća isto tako na Judinu smrt, kao i na smrt Ananije i njegove žene Safire. Skrivani novac ovdje je samo simbol skrivanja grijeha pred Bogom.

Ovaj trenutak mi dolazi sjećanje na jednu vrlo ozbiljnu gospođu, koja je bila jako angažirana u svojoj župi i molitvenoj zajednici. Puno je godina osuđivala svoga supruga i kćer za prekomjerno konzumiranje alkohola, sve dok je jednom svećenik nije vidio baš nju, kako u sakristiji pije vino ravno iz boce. Svoju ovisnost skrivala je pred obitelji, a potajno je pila i kod kuće, skrivajući boce u ormariću. No, nije smatrala da je to ovisnost, jer je sebi utuvila u glavu da vino nije alkohol. Konačno, sam Bog ju je opomenuo. Na noćnom bdjenju, dok se odmarala u sakristiji nakon jednog vatrenog nastupa, osjetila je ogromnu žeđ koju nije mogla svladati, a znajući gdje stoji vino, jednostavno je izvadila bocu i bez imalo srama, počela piti bez mjere. Učinila je to nekako mehanički, u nekom pomračenju, kao da to ne čini ona, nego neko drugi mimo njezine volje. U sakristiji, do tog trenutka, nije bilo nikoga osim nje. Odjednom je tamo ušao župnik, što je iznimno šokiralo molitvenu lidericu „punu duha“. Zahvaljujući upravo ovoj neugodnoj situaciji, koja ju je jako posramila, na kraju su joj se ipak otvorile oči i uvidjela je kakvo zlo se nalazi u ovoj pomno skrivanoj navici.

Bog voli „skrivenu istinu“

Iza ekstremne pobožnosti, koju nazivamo devotizam, skrivaju se prilično često mračne tajne koje smo potisnuli iz svoje svijesti. Pobožnost nije uvijek i znak vjere – događa se da je ona često kao maska od pudera koja krije potpuno bezbožne interese. Veoma je teško vidjeti istinu o nama samima u trenucima kada nas muče teško svladive ovisnosti. Hodamo pod maskama, s licima „dragih“ osoba: pobožni, milosrdni, sa suptilnim smiješkom Mona Lize na usnama, a ispod toga se najčešće kriju požuda, ponos, ljutnja i prevrtljivost. Naše unutarnje istine su vrlo sramežljive i uvjereni smo da ćemo biti odbačeni ako iziđu na vidjelo. Godinama se u nama skuplja vulkan nesavladivih požuda koje, neočekivano i u najgorem trenutku, znaju eksplodirati i na taj način, čiste nas makar od licemjerja. Bog rasvjetljuje nutrinu naših savjesti i očekuje od nas da se potrudimo i pročitamo onu istinu koja se nas tiče. Upravo je David, u jednom svom psalmu napisao riječi koje izvrsno oslikavaju ovu potrebu. „O, ti koji voliš iskrenost srca (voliš skrivenu istinu), otkrij mi tajne svoje mudrosti!“ Što znači da Bog voli „skrivenu istinu“? To znači da voli onu istinu koja je u nama skrivena, koju skrivamo čak i pred samima sobom. Istina je najčešće ono što skrivamo, a ne ono što pokazujemo prema van. Na hebrejskom se upotrebljava pojam TUHOT za definiranje skrivanja. No, ova riječ, osim što označava samo sakrivanje, znači i gusti oblak, zbrku, a u aliteraciji se upotrebljava i kao naziv za Ibis, pticu koja je u Egiptu bila simbol mudrosti, THOTA. Ibis, čaplja koja se skrivala u šašu, u vrijeme izlijevanja Nila, izlazila bi iz skloništa i tako upozoravala na opasnost. Kako znakovito: istina o nama izlazi tek onda na vidjelo kada smo u egzistencijalnoj stisci, kada se osjetimo ugroženo, slično kao Ibis koji je izlazio iz skrovišta tek onda kada se rijeka počne izlijevati! Takav uzburkani i nezaustavljivi val su naše emocije koje, dugo i sistematski gušene i potiskivane sve dublje u našu nutrinu, mogu se u jednom trenutku nezaustavljivo i nekontrolirano izliti, provaliti van i onda ništa više neće ostati sakriveno, sve će izaći na vidjelo.

Lice pod maskom

Obratimo pažnju na ovu vrlo važnu formulaciju da Bog voli one istine koje mi skrivamo, koje su razlogom naše smetenosti i srama. Da se shvati ova biblijska istina, ne treba naročite mudrosti, nego iskustva, i to iskustva koje dolazi s godinama! Obično najvažnije istine vrlo pomno skrivamo jer ih se sramimo. Istina koje se sramiš, sigurno je objektivna istina o tebi; a ona koju pokazuješ prema drugima da si netko poseban, nije prava istina. To je samo maska koja skriva ono što u stvari ne želiš priznati! Jednom mi je netko u pismu napisao veoma mudre riječi: „Život u zajedništvu počinje tek onda kada si ljudi počnu činiti neke ustupke.“ Kako je teško skinuti masku poštenoga čovjeka. Isto tako teško je gledati i ne spuštati pogled kada nam ovu masku skidaju drugi. No, tek takvi događaji daju smisao i otkrivaju bit.“

Bog želi da u sebi prepoznamo procese i razloge, koji su u prošlosti u našim srcima doveli do takvih osjećaja koji su nas „prisilili“ na stavljanje i nošenje maske, na pretvaranje da smo netko tko zapravo nismo, na takvo ponašanje kojime ćemo iznad svega udovoljiti i ugoditi drugima, na stavljanje maske nasmijane i drage osobe, bez obzira na okolnosti i činjenice. Osim toga, sam čovjek počinje vjerovati u svoju masku kao da je to njegovo pravo lice! Bog nam ipak želi dati priliku da otkrivamo nove situacije u svome životu u kojima ćemo se moći ponašati prirodno, bez gušenja osjećaja, bez strepnje da ćemo nekoga razočarati, pa čak i onda kad to bude značilo naš kompromis. Samo čovjek koji je spreman na određeni kompromis može biti spašen, za razliku od onoga koji nije iskren prema samome sebi, koji strepi za svoje dobro ime, svoj dobar glas; takav ima malo nade za spas. Ako godinama potiskujemo i guramo od sebe svoje tamne strane i istinu, može se dogoditi tragedija koja će lančanom reakcijom povući za sobom cijeli niz katastrofalnih i bolesnih situacija i ishoda.

“Treća zamka” i Davidovo kajanje

Kada je David, nakon Šaula, zasjeo na Izraelovo prijestolje, vodio je puno ratova sa susjednim narodima. Jednoga proljeća ipak nije otišao u rat, makar je upravo to vrijeme bilo najpogodnije za krenuti u ratni pohod. Kada se oslobađamo napora i ne borimo se za dobro koje smo dobili od Gospodina, lijenost postaje idealnom klimom za pojavu svakojakih požuda. Duhovna borba, pogotovo u Starom zavjetu, često je predstavljana pomoću slika rata koji su vođeni s „običnim“ neprijateljima (naši duhovni neprijatelji snage su mraka). Ta duhovna borba je konstanta koja je neizbježna i, sviđalo se to nama ili ne, prati nas do smrti. Tako je malo potrebno da se opustimo, da pomislimo kako se više ne moramo boriti. Upravo takvi trenutci su najopasniji u duhovnom životu, trenutci kada nas lažni mir vara i počinjemo vjerovati da smo uistinu konačno „izravnali račune“ i da više nemamo problema s našim skrivenim istinama ili da smo uništili u sebi svako zlo. Sveta Terezija Avilska zove tu opasnost „trećim zamkom“, što će reći takvom etapom u nutarnjem životu kada nam se već čini da smo sve poslagali u svojoj duši i da potpuno vladamo situacijom (kao kralj David).

David je izašao na terasu svoje palače, to znači na mjesto odmora koje se pokazalo istovremeno i najopasnijim mjestom za nj: kroz ograda od živice ugledao je lijepu ženu koja se kupala. Ostao je skriven u sjeni i činilo mu se da ga nitko ne vidi; bio je kao Ibis u sjeni šaša kada je odjednom krenuo val požude. Vjerojatno je dugo tako gledao, umirujući se istovremeno kako to što radi nije „ništa strašno“. No, ta se slika ipak tako duboko urezala u njegovo pamćenja da ga vjerojatno nije puštala na miru te je, na kraju ipak, naredio da mu pozovu tu ženu. Došlo je do zbližavanja. Uzbuđenje je bilo tako veliko da nije obraćao pažnju ni na to što je ta žena, žena njegova vjernog vojskovođe. Eksplodirala je u njemu od davna skrivana požuda. Muževi, nemojte vjerovati čak ni najboljim prijateljima, ako se vaša žena počne naglo zatvarati u sebe, postane nervozna, razdražljiva, tužna i „nestaje negdje“ na kratko vrijeme, a uz to još pokušava odbiti sve vaše dotadašnje znakove pažnje i nježnosti! David, kada je doznao da je Bat-Šeba trudna, sve je poduzeo da se riješi svoga vojskovođe. Uspio je nakon nekoliko pokušaja, tako slažući okolnosti da Urija, dok je opkoljavao tvrđavu Raba, nije imao nikakve šanse preživjeti i Amonci su ga ubili. Zatim je uzeo njegovu „udovicu“ sebi za ženu. Tako je u očima dvora i cijelog naroda ispao dobar i vjeran prijatelj preminulog junaka, jer je zbrinuo ubogu ženu, koja je ostala sama pogođena tragičnom sudbinom. Priča je vrlo slična slavnoj Šekspirovoj priči o kraljeviću Hamletu. Ipak jednoga dana, došao je kralju Davidu prorok Natan i ispričao mu prispodobu koja je odigrala sličnu ulogu kao i ona ispričana u spomenutoj Šekspirovoj tragediji koju su odigrali glumci u zamku Elsinore! „Zato posla Gospodin Natana k Davidu. Kad on dođe k njemu reče mu: U jednom gradu živjela su dva čovjeka. Jedan je bio bogat, drugi siromah“ (2 Sam 12,1). Gospodin je poslao Natana jer se David zatvorio u grijeh i nije htio priznati da je sagriješio. Kako je dobar Bog da ne dopušta da čovjek umre u grijehu. Dva čovjeka iz Natanove prispodobe podsjećaju nas na jednu drugu prispodobu, onu o Lazaru i bogatom čovjeku koju je ispričao Isus u Evanđelju po Luki. Svakako Natan aludira na odnos između Davida i Urije. David, kako vidimo, nije se počeo svojevoljno kajati, nego ga je Gospodin preko proroka Natana na to nagovorio. Zbog nekajanja posljedice grijeha zavladale su njegovim životom. No, na kraju je ipak priznao svoj grijeh i izrazio žaljenje, pokajao se pred Bogom i zato je Gospodin poštedio njegov život od smrti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog “Zašto Bog dopušta patnju?”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Objavljeno: 25. studenoga 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi