Netko može biti jedna, a netko druga vrsta duha. Može se živjeti u Sivom Gradu i nemirno se stalno seliti u nove četvrti, ili boraviti u Svijetlom Svijetu i uživati ​​u vječnom miru. Netko može ograničiti užitak na kina i ribu i pomfrit, ili uživati ​​u obilnoj duhovnoj radosti. Može se živjeti u sjenovitom sivilu turobne atmosfere koja označava moralnu prosječnost i jednolično postojanje, ili uživati ​​u veličanstvenom carstvu dobrote, istine i ljepote. Većina likova u Lewisovom romanu – s obzirom na izbor nakon što su posjetili Svijetli svijet i saznali za njegove uvjete – preferiraju Sivi grad u odnosu na Svijetli svijet iz raznih motiva, ali u konačnici iz jednog glavnog razloga. Heretički biskup odbija poziv jer „mora se vratiti sljedeći petak da pročitam jedan znanstveni rad. Tamo dolje imamo malo teološko društvo.” Ciniku zvanom „tvrdoglavi duh” Svijetli svijet nudi istu staru stvar: „Ljudsko biće ne bi moglo živjeti ovdje. Sva ta ideja o ostanku samo je reklamni trik.” Da bi ušli u Svijetli svijet, duhovi se moraju odreći svojih vezanosti, mišljenja, ovisnosti i oholosti.

Žena koja posjeti Svijetli svijet ne može žrtvovati svoju taštinu, ljubav prema modi i odjeći. Posramljena svojom neprikladnom odjećom za nebesko kraljevstvo, gdje čisti duhovi ne nose odjeću koja bi naglasila njihovu ljepotu – njihove blistave duše zrače čistoćom – elegantna žena protestira: „Zar stvarno mislite da idem tamo među sve te ljude ovakva?” Duh koji je poučava potiče na jednu potrebnu stvar da bi se kvalificirala za nebeski život – da prestane gledati samu sebe u zrcalu, diveći se samoj sebi, i da promatra veličinu veličanstvenog svijeta ispunjenog uzvišenim slapovima, jezerima punima valova, zlatnim jabukama i raskošnim cvijećem. Duh pita modno osviještenu ženu: „Biste li se mogli, samo na trenutak, usredotočiti na nešto što niste vi?”

Proučavajući se u zrcalu i fiksirajući se na odjevne predmete, ženi nedostaju prekrasni prizori i radosni zvukovi svijeta koji nalikuje „raskalašenoj zabavi čitavog kolegija divova, koji se zajedno smiju, plešu, pjevaju i viču svojim uzvišenim djelima”.

Drugi duh, koji se divi golemim zlatnim jabukama, pokušava ih strpati u svoje džepove i vratiti se u Sivi grad sa svojom težinom zlata, samo da bi mu rekli: „Nema mjesta za to u paklu. Ostani ovdje i nauči jesti takve jabuke.” Umjesto da se divi sjaju jabuke i uživa u njenoj slatkoći, duh prlja ljepotu pohlepom koju donosi iz Sivog grada. Umjesto da prihvate Nebo pod njegovim vlastitim uvjetima – teške jabuke, travu tvrdu poput dijamanata, nesalomljive tratinčice, duhove bez odjeće – Duhovi smanjuju i niveliraju čvrstu, blistavu jasnoću Svijetlog svijeta do turobne, banalne bezbojnosti Sivoga grada, u kojem su prigovaranje i svađa način života. Dok jedan duh mrmlja: „Ne možete jesti voće, i ne možete piti vodu i potrebno vam je sve vrijeme da uspijete hodati po travi.”

Naravno, kao što druga vrsta duhova neprestano govori, prva vrsta duhova može jesti voće, piti vodu i hodati po travi ako više vole svjetlo nego tamu, vršiti Božju volju radije nego svoju vlastitu, i poniznošću pobijediti oholost. Pripovjedač (C. S. Lewis), jedan od prve vrste duhova, koji želi ući u nebesko kraljevstvo i ne vratiti se u grad, uživa u razgovoru s Duhom oslovljenim kao Učitelj, Georgeom Macdonaldom, jednim od Lewisovih mentora u umjetnosti fantastične književnosti. Učitelj objašnjava čudnu psihologiju duhova kao mentalitet Miltonova Sotone, koji se hvalio: „Bolje vladati u paklu nego služiti u raju.” Macdonald uspoređuje te duhove s mrzovoljnim djetetom koje bi “prije propustilo svoju igru ​​i večeru nego reklo da mu je žao i biti prijatelj”. Naravno, Macdonald definira smrtni grijeh oholosti u mnogim izrazima, bilo da poprima oblik Ahilejeva gnjeva, ili Sotonin osjećaj „povrijeđene zasluge”.

Pripovjedač saznaje od svojega gospodara da duhovi koji dolaze u raj i odlaze imaju samo jednu svrhu: dovesti pakao u raj, „želju da prošire pakao, da ga tjelesno donesu, ako mogu, u raj”. Duh umjetnik koji posjećuje Svijetli svijet dolazi upravo s tom svrhom na umu – da naslika neke od krajolika kako bi povećao svoju slavu – samo da bi mu Duh rekao: „Ne bih se sada zamarao time” i „Traženje je na prvom mjestu”. Slikar ne može shvatiti činjenicu da umjetnost, koja oponaša Prirodu ili predstavlja stvarnost u ljudskom gradu, ne služi ničemu u Svijetlom svijetu. Dobra umjetnost koja pruža prozor u dobro, istinito i lijepo („pogled u raj”) nema nikakvu funkciju u području koje je čisto nebo, apsolutna istina, savršena dobrota i idealna ljepota. Zašto su potrebne slike dragih osoba kada su prisutne u punini svoje žive stvarnosti?

Prva vrsta duhova, dakle, kako Učitelj objašnjava pripovjedaču, ostaje u zatvorenom stanju uma, ostavljena da gleda u ogledalo, ili da bulje u usku prostoriju bez prozora i vrata: „Svako zatvaranje stvorenja u tamnicu vlastitog uma na kraju je pakao.“ Ova vrsta duhova posjeduje neosjetljivost kojoj nedostaje svaka prijemčivost: „Dobro neprestano udara po prokletima kao što zvučni valovi udaraju po ušima gluhih, ali oni ga ne mogu primiti.” Dok prva vrsta duha gleda unutra i proučava samo vlastitu ljepotu, postignuća, mišljenja, slavu i osobni interes, druga vrsta duha gleda iznad, izvan, okolo i vidi „obilje života”, kako teče posvuda u koncentričnim krugovima u plesu života i dijeli „poziv na svu radost” – poziv koji prva vrsta duhova odbija jer: „Njihove šake su stisnute, zubi su im stisnuti, oči su im se brzo zatvorile. Prvo neće, a na kraju ne mogu otvoriti ruke za darove, ili usta za hranu, ili oči da vide.” Bog i druga vrsta duhova ne mogu učiniti ništa više od davanja, ponude i poziva. Kako pripovjedač saznaje od Učitelja, raj i pakao postoje zbog dvije vrste ljudi: „Onih koji govore Bogu: ‘Budi volja tvoja’ i onih kojima Bog na kraju kaže: ‘Budi volja tvoja’.”

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.