Hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen (1906.-1990.), u svijetu danas poznatiji pod svojim kodnim imenom Tomislav Kolaković, iz povijesnog je zaborava nenadano istrgnut knjigom Roda Drehera Ne živi u laži: Priručnik za kršćanske disidente (2020.). Iako je jedna od središnjih figura Dreherove knjige hrvatski svećenik, Dreher ne piše o Hrvatskoj, nego o Poljskoj, Čehoslovačkoj i Sovjetskom Savezu.

Pa ipak, usredotočujući se na hrvatski kontekst, u njemu možemo pronaći upozorenje za smjer kojim bi SAD, Europa i cijeli Zapad mogli krenuti u 21. stoljeću.

Kao neobična osobnost koja je u drugoj polovici života nosila plejadu pseudonima, Poglajen je pripadnik više tradicija: prva je ona koju je Krist antiklimaktično opisao kao proroke koji nisu prepoznati u vlastitu zavičaju. Poglajen je u Hrvatskoj danas zaboravljen i ne bi čudilo da je, zahvaljujući Dreherovu radu, poznatiji na engleskom govornom području nego u domovini. Druga tradicija kojoj Poglajen pripada ona je hrvatskih katoličkih idealista, a mnogi bi rekli i zaslijepljenih romantika.

Kao što je svećenik Juraj Križanić u 17. stoljeću hodočastio ruskome caru Alekseju I. Mihajloviču kako bi obnovio kršćansko jedinstvo, tako je i Poglajen, nakon okončanja Drugoga svjetskog rata, lutajući prostranstvima novouspostavljena komunističkog bloka, u sklopu svojega projekta tajne rekristijanizacije Sovjetskog Saveza poželio susresti Staljina.

Kao i Križanićev pothvat, i Poglajenov je završio bez poličkog, ali ne nužno i duhovnog uspjeha, nemjerljivog ovozemaljskim standardima. No kao što je Križanić završio u Sibiru, i Poglajen je bio uhićen te osuđen na daljnje progonstvo. Kasnije faze njegova života – koji je proveo putujući svijetom u koordinaciji s crkvenim vrhom na i dan-danas nepoznatim zadacima – nalikuju špijunskom trileru, djelomice čak i ostvarenom u knjizi Božje podzemlje koju je objavio na engleskomu jeziku u SAD-u 1949. godine, s predgovorom Fultona Sheena. Poglajen je umro u Parizu 1990. godine, nedugo nakon što je komunizam – čijoj je propasti dao i vlastiti doprinos – konačno doživio svoj krah.

No dio Poglajenova života koji je poslužio kao nadahnuće za Dreherovu knjigu – naime, njegovo djelovanje tijekom Drugoga svjetskog rata – pruža nam građu i za osvješćivanje treće tradicije kojoj je Poglajen pripadao. Ta se tradicija sastoji od nevelikog broja ljudi s dvostrukim darom – kako vizionarskim i proročkim, tako i onim praktičnim, darom za evangelizaciju.

Najbolji uzor tog praktičnog aspekta možda je sam sv. Benedikt, kojemu je Dreher posvetio svoju prethodnu knjigu Benediktova opcija, a što privlačnost koju je američki novinar osjetio prema prošlostoljetnome hrvatskom isusovcu zapravo čini logičnom. Kao što je srednjovjekovni svetac uspostavio samostane koji su sačuvali kršćansku kulturnu i duhovnu baštinu od pustoši barbarskih hordi koje su opsjele Europu, tako je i Poglajen, pod imenom Kolaković, uoči sovjetske invazije s kraja Drugoga svjetskog rata u Slovačkoj uspostavio Obitelj, tajnu zajednicu vjernika predanih očuvanju katoličke istine. Lančana reakcija u kojoj su članovi Obitelji odigrali značajnu ulogu nekoliko će desetljeća kasnije dovesti do smrti komunističke diktature u Čehoslovačkoj.

Vizionarski aspekt svoje osobnosti Poglajen je demonstrirao još uoči Drugoga svjetskog rata, pišući oglede o opasnostima i dubinskim srodnostima svih totalitarizama. „Ako dva čovjeka počnu s dviju dosta udaljenih polaznih točaka rušiti sveukupnu kršćansku kulturu, nužno mora jedanput doći čas kad će se sastati na ruševinama razorenog svetišta“, pisao je 1939. godine, nakon pakta između Trećeg Reicha i Sovjetskog Saveza Ribentropp-Molotov. Ogledi u kojima su stajale rečenice poput „U Adolfu Hitleru krio se jedan Staljin, a u Staljinu jedan Adolf Hitler“ priuštile su mu tek jedno priznanje – ime mu je osvanulo na Gestapovoj listi za odstrel. Nakon što se i nova hrvatska država 1941. godine našla u savezništvu s Njemačkom i Italijom, Poglajen je iz sigurnosnih razloga promijenio ime i krenuo u lutanje svijetom koje će potrajati gotovo pola stoljeća.

Ono što Dreher danas nastoji pokazati jest da društvene tendencije na Zapadu kriju totalitarni potencijal. Ispravno se pozivajući na više autora u rasponu od Aleksandra Solženjicina do Hanne Arendt, njegovo viđenje „mekog totalitarizma“ današnjice vrijedi nadopuniti s nekoliko napomena. Primjerice, gotovo svi aspekti totalitarnosti kakva je vladala u Trećemu Reichu i Sovjetskome Savezu i danas postoje na Zapadu. Totalitarizam nije svojstvo ljevice ili desnice, nego je riječ o transideološkom fenomenu koji može opsjesti i liberalizam, jednako kao što je u 20. stoljeću opsjeo fašizam i komunizam. Totalitarizam nije ideologija, nego duh koji zaposjeda ideologije.

Vjerujem da postoji pet ključnih točaka koje obilježuju svaki totalitarizam.

Prvo je sekularni, ovozemaljski utopizam, koji se u današnjoj progresivnoj ljevici očituje u sintagmi „prava strana Povijesti“. Drugi su istrebljenje pripadnika nepoželjne skupine, koju se uopće ne tretira ljudskom. To danas nisu nepoželjna klasa ili rasa, nego milijuni nerođene djece godišnje. Treća točka je pokušaj oblikovanja „novoga čovjeka“ – ne Staljinova homo sovieticusa ili Hitlerova Übermenscha, nego bespolnog, ovozemaljski besmrtnoga homo deusa. Četvrto, svaki je totalitarizam izrazito protukršćanski orijentiran. Danas se takve tendencije, osim na zakonodavnoj i kulturnoj razini, očituju i u uništavanju sakralnih građevina te kipova Isusa Krista, Djevice Marije i svetaca kao što je bio Junípero Serra. I peto, prema Hanni Arendt, potpuna društvena dominacija totalitarne ideje na koju gotovo cjelokupno pučanstvo svjesno ili podsvjesno pristaje.

Jedina točka koju Zapad danas ne zadovoljava ova je posljednja. Umjesto jednoglasnog jednoumlja, stanovništvo SAD-a, Europe i drugih najrazvijenih društava po ključnim je pitanjima današnjega doba dubinski podijeljeno. Najbolji primjer polarizacija je oko nadmetanja Donalda Trumpa i Joea Bidena na predsjedničkim izborima, ili odnos prema mjerama za suzbijanje koronavirusa i nametanju cijepljenja kao preduvjeta sudjelovanja u društvenome životu. Pa ipak, borba nije ravnopravna.

Na strani koju sam označio kao progresivnu ljevicu nalaze se i masovni mediji, politički establišmenti velikih stranaka, akademski intelektualci s najcjenjenijih sveučilišta, NGO-strukture i tehno-korporativni monopolisti, pa čak i ulični revolucionari koji uništavaju simbole Amerike, Zapada i kršćanstva. Kada se i pojavi reakcija na njih, u obliku prosvjeda za Trumpa, ona se manifestira na jednako destruktivan način – zaposjedanjem Kongresa, kao simbola američke demokracije. Riječ je o začaranom krugu iz kojega je teško izaći.

No put koji nudi izlaz iz takvoga začaranog kruga je – kao što je Poglajen dobro znao – upravo kršćanstvo. Ono je potpuno suprotstavljeno svim značajkama totalitarizma; štoviše, sve značajke totalitarizma inverzija su i perverzija kršćanskog nauka. Ta činjenica razotkriva parareligijsku srž totalitarnih projekata.

Prvo, kršćani ne vjeruju u utopiju na ovoj Zemlji, nego u onostranu utopiju. Zato je na Zemlji neće ni pokušati izgraditi, svjesni da se stvari mogu popraviti, ali da život ne može biti savršen. Totalitarni projekti „savršen život“ žele stvoriti eliminirajući sve koji se ne uklapaju u njihovu sliku savršenstva. Drugo, kršćani se protive ljudskoj žrtvi, bilo da je to žrtvovanje djevica u pretkršćansko doba, masovno ubijanje nepoželjnih u logorima u Drugome svjetskom ratu ili zahvat u klinici za pobačaj u postkršćansko doba. Treće, svatko postaje „novim čovjekom“ samo – kako je pisao apostol Pavao – u Isusu Kristu, a titula homo deusa nije namijenjena čovječanstvu, nego jedino, u svojemu doslovnom značenju, Bogočovjeku iz Nazareta. I naposljetku, kršćanstvo inzistira na slobodnoj volji pojedinca, kojeg nijedna ideologija ne smije lišiti te slobode. Iz navedenih razloga, kršćanstvo je u odnosu na svaki totalitarizam – vrhunska subverzija.

Zašto je onda u Hrvatskoj Poglajenov utjecaj nepostojeć? Očit odgovor glasio bi: zato što je bio primoran pobjeći iz zemlje i promijeniti identitet. To je nedvojbeno jedan od razloga, no postoji i drugi, znatno dublji razlog, koji se može povezati sa stanjem cjelokupnoga Zapada danas.

Taj razlog, ukratko, glasi: zato što se Hrvatska nakon Drugoga svjetskog rata našla u komunističkoj Jugoslaviji, koja je – prva od komunističkih zemalja – sebi uspjela izgraditi pozitivan imidž i zavidan status u zapadnim zemljama. Taj marketing, ili preciznije rečeno propaganda, očituje se u jednoj od definicija kojom mnogi i danas opisuju jugoslavenski režim: „Socijalizam s ljudskim licem“. Uspoređujući Jugoslaviju s drugim zemljama Istočnoga bloka, mnogi danas tvrde kako je u drugim komunističkim zemljama postojala istinska diktatura, dok je režim u Jugoslaviji bio napredan, blag, gotovo liberalan. No ono čega mnogi čak i u Hrvatskoj nisu svjesni jest da je to „ljudsko lice“ bila samo maska ispod koje se krilo neljudsko naličje komunističkog režima.

Ilustracije radi, usporedimo Poljsku, koja ima otprilike deseterostruko više žitelja od Hrvatske. Sovjetski komunisti u Katynskoj šumi ubili su 22 000 Poljaka 1940. godine, a taj zločin najveća je tragedija poljskog naroda u 20. stoljeću. Jugoslavenski komunisti neposredno nakon preuzimanja vlasti, u svibnju 1945. diljem Hrvatske i Slovenije ubijaju više Hrvata nego sovjetski komunisti Poljaka u Katynu. Procjene variraju od 50 000 do 250 000 žrtava – neodređenost tog broja svjedoči o tajnosti zločina, o kojima se počelo javno govoriti tek 1990-ih, i njihovoj hotimičnoj neistraženosti. Nakon takvoga masakra, gdje je potencijalna opozicija – inteligencija, građanstvo, mladi ljudi, kler – srezana u korijenu, jugoslavenskom režimu nije bilo teško demonstrirati tobožnju liberalnost.

Za razliku od drugih komunističkih režima, onaj jugoslavenski bio je posebno perfidan – dopustio je malo više nebitnih sloboda, ali kada bi se zašlo onkraj granice dopuštenoga, način obračuna s disidentima bio je višestruko oštriji.

Ili, uzmimo drugi primjer. Kao primjer dobrohotnosti režima navodi se činjenica da je Jugoslavija svojim stanovnicima omogućila rad u inozemstvu, dok stanovnicima drugih komunističkih zemalja uglavnom nije bilo dopušteno prijeći državnu granicu. No u isto vrijeme, Jugoslavija je zemlja čiji su agenti usmrtili više vlastitih iseljenika u inozemstvu, njih gotovo stotinu do raspada 1991. godine, nego sve ostale komunističke države, uključujući i Sovjetski Savez.

Ali samo zbog površnih, nebitnih sloboda, otpor je kod mnogih otupljen. Tamo gdje se zlo jasno manifestira, gdje je kontrast između svjetla i tame jači, otpor izrasta gotovo spontano. Kao u slučaju Obitelji koju je Poglajen utemeljio u Slovačkoj. Tamo gdje vlada privid dobra, mnogi neće prepoznati zlo koje se krije iza te iluzije. Kao što je Aldous Huxley, autor Vrloga novoga svijeta, primijetio pročitavši roman 1984. svojega neformalnog nasljednika Georgea Orwella, tiranija budućnosti neće se temeljiti na prijetnji nasiljem, nego na manipulaciji užitkom. Ili, kao što možemo vidjeti u današnjoj situaciji, na obećanju tjelesnog zdravlja.

Kao što je srž jugoslavenskog režima sakrivena jeftinim ustupcima stanovništvu, tako je i s ideologijom progresivne ljevice na suvremenom Zapadu. Naše pasivne sugrađane danas se ne kupuje mrvicom slobode, nego popularnom kulturom, legalnim i ilegalnim narkoticima, pornografijom i seksualnim aplikacijama. Iza tog privida, postoje konkretne ljudske žrtve. U komunističkoj Jugoslaviji, gdje je vladao „socijalizam s ljudskim licem“, za razliku od Čehoslovačke, nisu postojale tajne ćelije katoličkih vjernika. Povijesnom srećom, ulogu glavne neprijateljice režima preuzela je Katolička Crkva.

Ali što kada institucionalna Crkva zakaže; štoviše, kada njezin utjecaj, kao danas, kopni? Tada jedini otpor mogu ponuditi laici. Poglajen je toga bio svjestan. Ne dopustimo da nas novi totalitarizam „s ljudskim licem“ ponovno obmane.

Izvor: Crisis Magazine