Jón Stefán Sveinsson rođen je 1857. godine na Islandu, a dio djetinjstva proveo je u Akureyriju. Nakon očeve smrti još je kao dječak napustio domovinu radi školovanja u inozemstvu. Put ga je najprije odveo u Dansku, gdje je upoznao katoličku vjeru i prešao na katolicizam, a zatim u Francusku. Godine 1878. ušao je u Družbu Isusovu. Studirao je književnost, filozofiju i teologiju, postao svećenik, predavao, a poslije se posvetio pisanju.

Njegov nadimak iz djetinjstva, Nonni, postao je ime po kojemu će ga upoznati čitatelji diljem svijeta. U dvanaest knjiga, dobrim dijelom autobiografskih, vraćao se islandskom djetinjstvu, pustolovinama i svijetu koji je davno napustio. Zanimljivo je da je te knjige pisao na njemačkome. Prevedene su na četrdesetak jezika, a prva knjiga o Nonniju tiskana je u više od milijun primjeraka. Za dječaka koji je u 19. stoljeću otišao s udaljenoga islandskog sjevera teško je zamisliti neobičniji put.

Dok sam u njegovoj kući gledao različita izdanja, počelo me zanimati je li Nonni ikada stigao i do hrvatskoga čitatelja. Pouzdanu potvrdu hrvatskoga prijevoda nisam pronašao, ali otkrio sam nešto što me iznenadilo: na slovenski je preveden još prije gotovo stotinu godina. U Ljubljani su 1931. objavljene Prigode malega Nonnija u prijevodu Jože Lovrenčiča. Pisac kojega danas u Hrvatskoj gotovo ne poznajemo čitao se, dakle, u našem neposrednom susjedstvu još između dvaju svjetskih ratova.

Knjiga i habit

Nonnijeva priča otvorila mi je još jedno pitanje. I danas se može naići na stanovito čuđenje kada se čuje da se neki svećenik ozbiljno bavi književnošću, filozofijom, poviješću ili nekom drugom znanošću. Takvo čuđenje ne dolazi samo od ljudi udaljenih od Crkve; ponekad ga susrećemo upravo među vjernicima. Kao da svećeniku pripadaju oltar, ispovjedaonica, groblje i župni ured, dok je knjiga već nekakav izlazak iz prostora koji mu je namijenjen.

A naša vlastita kulturna povijest govori nešto sasvim drugo. Fra Grga Martić bio je franjevac i svećenik, ali i pjesnik, putopisac i prevoditelj. Fra Ivan Franjo Jukić bio je franjevac, književnik i kulturni djelatnik, pokretač Bosanskoga prijatelja. Izidor Poljak bio je svećenik i pjesnik, jedno od zapaženih imena hrvatskoga katoličkog književnog pokreta. Moglo bi se navesti još mnogo imena. Knjiga i habit u našoj kulturnoj povijesti nisu nikakvi stranci.

Možda smo se jednostavno navikli svećenika gledati kroz ono što od njega neposredno trebamo: misu, ispovijed, sprovod, blagoslov ili razgovor. Pritom lako zaboravimo da iza službe postoji čovjek koji čita, razmišlja, istražuje, promatra ljude i pokušava razumjeti vrijeme u kojemu živi. Zašto iz takva života ne bi nastala književnost? Zašto bi čovjek koji propovijeda morao prestati pisati priču, čovjek koji ispovijeda prestati čitati romane ili čovjek koji slavi misu ostaviti filozofiju, povijest, prirodne znanosti ili umjetnost nekome drugome?

U Nonnijevoj kući ta mi se podjela između svećenika i pisca učinila još besmislenijom. Ondje nisam vidio isusovca koji se usput bavio književnošću ni pisca koji je slučajno bio svećenik. Bio je to isti čovjek. Njegovo djetinjstvo, vjera, odlazak s Islanda, svećeništvo, putovanja i književnost pripadali su istomu životu.

Milijunska naklada

Možda je upravo to ono što mi je od svega viđenoga najviše ostalo. Naravno da je impresivan podatak o milijunskoj nakladi, kao i činjenica da su njegove knjige prevedene na četrdesetak jezika, ali još mi je zanimljivija jednostavna činjenica da je jedan svećenik pisao priče i da su ljudi te priče željeli čitati.

Budući da i sam pišem romane, to mi pitanje nije sasvim strano. Ne mislim pritom na bilo kakvu usporedbu s Nonnijem, nego na mnogo običnije iskustvo svakoga tko piše: postoji li još netko s druge strane knjige? Netko tko će odvojiti vrijeme, otvoriti roman i neko vrijeme pristati živjeti u svijetu koji mu je drugi čovjek pokušao prenijeti riječima?

Možda upravo zato volim roman. On čovjeku ne dopušta mnogo žurbe. Traži vrijeme, stanovitu tišinu i spremnost da neko vrijeme živimo s ljudima koji ne postoje, a koji nam ponekad o stvarnim ljudima kažu više nego što čujemo u svakodnevnim razgovorima. Moji su romani nastali iz drukčijega vremena i iskustva od Nonnijevih, ali možda je u samoj potrebi da se priča napiše ipak ostalo nešto isto. To je jedina poveznica koju bih se usudio tražiti.

Podsjetnik na svećenika s knjigom

Nonni nije mogao znati kamo će njegove priče stići. Nije mogao znati da će islandsko djetinjstvo koje je nosio u sebi jednoga dana čitati ljudi na desecima jezika, niti da će 1931. njegove pustolovine dobiti slovenske riječi. Hrvatskoga su čitatelja, koliko zasad možemo utvrditi, uglavnom mimoišle. Možda je zato dobro barem izgovoriti njegovo ime i podsjetiti da je postojao.

Kad sam izišao iz njegove kuće, još sam jednom pogledao brončani lik pred crvenim pročeljem. Nonni stoji ondje s knjigom pod rukom. Taj mi se detalj nakon svega učinio gotovo važnijim od mnogih biografskih podataka koje sam toga dana doznao: svećenik s knjigom.

Prije stotinu godina u tome očito nije bilo ničega neobičnog. Možda bi vrijedilo razmisliti zašto nam je danas ponekad neobično.

Goran Rukavina, autor ovoga teksta, i sam je autor više romana. Među njima su Paromlin nad Bjelovarom, Treća klupa i Asiški dječak, knjige koje na različite načine govore o čovjeku, vjeri, odrastanju, pripadanju i svijetu koji često ostaje izvan velikih priča. Više o knjigama i mogućnostima narudžbe možete pronaći na stranicama Fidellisime, Verbuma i Kršćanske sadašnjosti. 

* sponzorirana objava