Mislim da ćemo u skorije vrijeme doživjeti promjenu u vrednovanju djela Johna Ronalda Reuela Tolkiena. U jednom eseju objavljenom na substacku[1] osvrnuo sam se na činjenicu kako Tolkien pati od svoga pop-kulturalnoga uspjeha i da se kao posljedica toga događa degradacija njegova lika i djela. Njega ne možemo uspoređivati s franšiznim autorima fantastike, nego ga moramo čitati kao književni klasik jednako kao što čitamo Dantea ili Dostojevskog. Po tom pristupu mi Tolkienovo djelo moramo smjestiti u vremenski kontekst, odnosno konkretno u njegovu slučaju ulazak u 20. stoljeće koji je ostao obilježen traumom Prvoga svjetskog rata. Autori tadašnje modernističke faze često su se odavali melankoliji, koja ih je u konačnici vodila u nihilizam i malodušje. Tolkien je s njima dijelio istu melankoliju, ali ne i pesimizam, premda je u mnogočemu bio i pogođeniji od svojih modernističkih suvremenika izgubivši jako mlad oba svoja roditelja te providonosno preživjevši borbu na Zapadnoj fronti nakon što je čitava njegova jedinica stradala u jurišu. Iako mu je životni put bio obilježen tim tragičnim osjećajem života, to za njega nije značilo i malodušje. Dapače, Tolkiena možemo smatrati jednim od najoptimističnijih ljudi 20. stoljeća. On je imao iznimno vedar duh i nepokolebljivu vjeru u konačnu pobjedu dobra, istine i ljepote. Budemo li razumjeli svjetonazorske temelje ovakvom stavu, razumjet ćemo i njegov stav uopće te će nam postati jasno zašto bi nama s konzervativnim inklinacijama bilo najprobitačnije zauzeti ovakav stav.

Tolkiena i njegovo djelo ne možemo razumjeti bez njegova trajnog interesa za nordijsku i anglosaksonsku (mito)poetiku koja je obilježena konceptom dooma. To je pojam koji se zbog svoje višeznačnosti ne može do kraja definirati, ali se radi o iščekivanju (odnosno bolje reći strepnji) konačnoga suda i kraja. Doom, taj stalni osjećaj skore propasti, protkao je cjelokupnu nordijsku mitologiju, pa čak i svu nordijsku svijest. Iz te koncepcije razvija se i Ragnarok, odnosno konačni obračun između bogova i čudovišta u kojem će svi bogovi nestati zajedno s junacima koji su se s njima okupili. Taj boj, premda već unaprijed osuđen na poraz, slavljen je u nordijskoj svijesti kao konačni smisao svakoga junaka. Ne samo da se od njega nije zaziralo, nego se iščekivao trenutak tog konačnog boja iz kojega neće biti povratka. Takav svojevrsni pesimizam evidentan je u Tolkienovim tekstovima. Pratimo li radnju i putanju Tolkienovih likova, uvedeni smo u svijet čija je slava već u nekoj drevnoj davnini imala svoj vrhunac. Svako mjesto u koje nas Tolkien uvodi sadrži tek jeku nekih minulih vremena, a čitav svijet kao da je u iščekivanju određene propasti. U Gospodaru prstenova, Vilenjaci čak i uz pobjedu nad Sauronom čekaju svoje brodove na put za Valinor jer je svijet ostario; patuljci su ostali zauvijek zakopani u dubinama koje iskopaše; rasa Númenora kopni i izjednačit će se s običnim ljudima; entovi će iščeznuti u šumi; orlovi se više neće vidjeti u Međuzemlju. Uspjeh Froda Bagginsa zasjenjen je činjenicom da će i on morati krenuti u Valinor zbog zadobivene rane koja u Međuzemlju nikada neće moći zacijeliti. Uspjeh i konačno iskupljenje Theodena Rohanskog okončano je njegovom smrću. Obnovila su se kraljevstva Arnora i Gondora, ali slava númenorskih dana zauvijek je okopnila. Za Tolkiena, početak predstavlja i vrhunac, nakon čega slijedi neminovno propadanje.

Dolazimo sada do druge ključne komponente Tolkienova identiteta, a to je njegovo duboko katoličko uvjerenje. Njegova vjera nije postojala samo na nekoj intelektualnoj razini, nego je bila iskrena i jasno prakticirana. Tolkien je svoje katoličanstvo shvaćao iznimno ozbiljno i duboko je o njemu promišljao što se jasno da iščitati iz njegovih djela. Brojne sakramentalne i biblijske aluzije daju se prepoznati u njegovim djelima, osobito u Gospodaru prstenova koji vrvi kristološkim slikama. Kristološku trodiobu Frodo – Gandalf – Aragorn mnogi su uočili te su je pomno obradili, tako da se ne moramo previše zadržavati na ovom konceptu. Dovoljno je samo naglasiti iznimnu slojevitost Tolkienovih djela koja nikada nisu docirala ili pokazivala, nego upravo utjelovljavala one koncepte koje je Tolkien zastupao. Gore spomenuti doom Tolkien je nadogradio fenomenom kojeg je on nazvao eukatastrofa. Pojam je skovao u svom predavanju i eseju On Fariy-Stories iz 1939. godine. U njemu je branio fantastiku i bajke kao književne vrste, dajući pritom osnovne karakteristike bajke i Vilinja u kojoj se ona odvija. Za bajku ključno je umijeće subkreacije i mašte koja stvara sekundarni svijet koji je u sebi dosljedan i time nepovrediv. Smisao bajke je iscjeljenje, slično ulozi katarze u antičkoj drami, pri čemu čitatelji bajke trebaju dobiti pročišćeniji i elementarniji pogled na svijet, a njena krajnja posljedica je utjeha odnosno spomenuta eukatastrofa. Ona predstavlja iznenadan preobrat na dobro, neočekivano djelovanje Providnosti unatoč porazu koji se čas ranije činio neizbježnim. Tolkien ovaj element smatra ključnim za uspjeh bajke, i toliko je značajan da mu posvećuje čitavo posljednje poglavlje svoga znamenitog eseja. Tu kao potpunu eukatastrofu (jer eukatastrofa bajke zahvaća tek njezin sekundarni svijet) imenuje Kristovo uskrsnuće u pričama evanđelja. Dok je eukatastrofa općenito tek slutnja one čežnje za razrješenjem tuge i prolaznosti u našem primarnom svijetu, Kristovo uskrsnuće upravo je njegova eukatastrofa. U evanđelju se povijest i mit suobličuju, i sve bajke ikada ispričane sada nalaze svoje konačno ispunjenje u razrješenju koje donosi Kristova pojava. Sve one su na posredan način upravo ukazivale na Njegov dolazak i na Njegovo konačno razrješenje i po njima se svaka od njih otkupljuje i u konačnici upotpunjuje.

Doom i eukatastrofa su ključni pojmovi za razumijevanje Tolkiena. Oni se isprepliću i nadopunjuju u njegovim razmišljanjima i njegovim djelima te u bitnome ocrtavaju smisao povijesti i ljudskoga iskustva. Oni posvješćuju svojevrsnu izmještenost čovjeka u ovome svijetu odnosno čovjekovo duboko osjećanje da postoji temeljna pogreška (Iskonski grijeh) u svijetu od koje patnja i propadanje nastaju i razaraju sve oko sebe. Svijest o iskonskom dobru (Stvaranje) nije relativizirana kao nekakva djetinja fiks-ideja, nego otvoreno priznata. Ona je dokaz duhovne naravi čovjeka koja se ne može zadovoljiti cikličnom prolaznošću svijeta. S druge strane, ova Tolkienova filozofija opovrgava ideju bilo kakve utopije pod ovim suncem. Prije ili kasnije sve dočeka svoje propadanje i svoj konačni kraj. Shvatimo li ove istine, možemo dijeliti sentiment kojeg je Tolkien u jednom od svojih pisama izrekao:

Zapravo sam kršćanin, i to rimokatolik, stoga ne očekujem da će ‘povijest’ biti išta više do ‘dugog poraza’ – iako sadrži (te u legendi možda još jasnije i dirljivije) neke naznake ili bljeskove konačne pobjede.[2]

Tolkien s Propovjednikom jasno i radosno klikće kako je sve pod ovim suncem ispraznost nad ispraznošću. Uzaludna je, stoga, nada liberala i progresivaca koji vjeruju u izgradnju sve bolje i bolje budućnosti. Uzaludna je, međutim, i nada tradicionalista i konzervativaca koji vjeruju da (neka „bolja“) prošlost tek tako može iznova uskrsnuti. Kako Tolkien u svojim djelima eksplicitno govori (a svoj govor temelji na svakom posrednom i neposrednom iskustvu koje je ikad imao), sve je okrznuto zlom do te mjere da se ono neće obnoviti sve do obnove svijeta. Tolkien u svom sekundarnom, „fiktivnom“ svijetu tu obnovu stavlja dolaskom Erua Iluvatara koji će iznova podići svijet i njegove junake, a u svom primarnom, stvarnom svijetu Tolkien upire svoj pogled na Kristov drugi dolazak kao konačnu eukatastrofu. Tolkien se srdačno poistovjećuje s ragnaroškim okršajem. U arhetipskoj svijesti čovjeka taj boj bez pobjede sjao je kao nedokučivi ideal. S kristološkom eukatastrofom on je dobio na smislu i snazi. Tolkien poput Propovjednika uviđa kako čovjeku druge sreće nema osim radosti u svome djelu, to je ljudska sudbina (Prop 3, 22) i to predstavlja njegov boj. Na ovom svijetu svako će djelo s vremenom kopniti i uvenuti, svesti se na potpunu ispraznost, ali u svakom tom boju nazrijet će se bljesak konačne pobjede kojoj ljudska duša teži. Ta pobjeda ne može biti ni u kakvom pokretu, instituciji ili poziciji jer sve spomenuto kopni i pada u zaborav. Ta pobjeda neće biti povratak na staro, jer je staro nepovratno propalo. Pobjeda leži u novom svijetu, u eukatastrofi koja nije od ovoga svijeta, i tek u njezinoj svjetlosti svaki poraz ima svoj pobjedonosni smisao.

[1] Ivan Prskalo, Mitopeja, https://prskicivo.substack.com/p/mitopeja, pristupljeno 30. 12. 2024.

[2] Humphrey Carpenter (ur.), The Letters of J. R. R. Tolkien, George Allen – Unwin, London – Boston – Sydney, 1981., str. 273. (preveo Ivan Prskalo)