Knjige Gorana Rukavine o vjeri koja se ne podrazumijeva, nego uvijek iznova traži
U vremenu Uskrsa, kada se čovjek prirodno vraća pitanjima smisla, tišine i unutarnje istine, književnost može postati više od čitanja – prostor susreta sa samim sobom. Upravo takav prostor otvaraju romani Gorana Rukavine, koji ne nude brze odgovore, nego ostaju uz pitanja koja ne zastarijevaju. Nastajali kroz više od dva desetljeća, njegovi tekstovi vode čitatelja ondje gdje se rijetko zadržavamo: u tišinu savjesti, u prostor odluke i u ono krhko mjesto gdje se vjera ne podrazumijeva, nego iznova traži
Goran Rukavina je franjevac kapucin, a njegovo pisanje nastaje kao spoj osobnog iskustva, teološkog promišljanja i književnosti. Već od mladosti prisutna je potreba za pisanjem, ne toliko iz ambicije objavljivanja, koliko kao način da se razjasni ono što ostaje neizrečeno. Za njega pisanje ostaje prostor susreta – između čovjeka i teksta, između iskustva i smisla. Knjige su nastajale postupno, kroz više od 20 godina, od ranih zapisa još u vrijeme studija do kasnije oblikovanih cjelina. Većina ih je dovršena i objavljena u razdoblju od 2025. do 2026. godine. Knjige su objavljene u izdanju Fidelissime iz Varaždina.
Autor o svojim radovima piše:
“Ne pišem romane koji traže buku. Pišem one koji ostaju ondje gdje se čovjek najteže zadržava: u tišini, u savjesti, u odluci, u onome što naizgled funkcionira, a iznutra polako osiromašuje. U tom smislu, moji su romani različiti po prostoru i likovima, ali povezani istim pitanjem: što se događa kad red ostane, a čovjek počne nestajati.
To se jasno vidi u romanima Cijena reda i Ostajanje, koji pokazuju kako sustav može funkcionirati bez pogreške, a ipak ostaviti prazninu. Sličnu nutarnju logiku nose i Tihi odjel i Naklada 500, gdje se život i tekst ne zabranjuju, nego se postupno prilagođavaju – razumno, profesionalno, gotovo neprimjetno.
Pet romana tvore izrazitije kršćansku dionicu moga opusa: Cijena tišine, Tišina koja govori, Miškec, Cijena reda i Ostajanje. To su romani savjesti. Ne bave se vjerom kao temom, nego kao prostorom u kojem čovjek ostaje sam sa sobom i s Bogom – bez iluzija, bez sigurnih odgovora. U njima tišina nije odsutnost, nego mjesto susreta; dobrota nije rješenje, nego kušnja; a red nije cilj, nego pitanje cijene.
S druge strane, Granica, Tihi odjel i Naklada 500 šire isti nemir prema različitim područjima: odluci bez jamstva, sustavu koji ne vidi vlastitu cijenu i svijetu u kojem se ne traži da odustaneš, nego da se tek malo pomakneš.
Ako bih morao reći što povezuje sve te knjige, rekao bih ovo: zanima me čovjek u trenutku kada sve funkcionira – a nešto ipak nestaje.
Možda je upravo tu i ono što je u njima najdublje kršćansko: ne nude brza rješenja, nego ostaju uz pitanje. Jer vjera ne počinje ondje gdje je sve objašnjeno, nego ondje gdje čovjek ne prestaje tražiti smisao”.
