Ipak, “Granica” nije roman o Islandu u turističkom smislu. Island je ovdje mjesto na kojem nestaju uobičajeni oslonci. Dok postoji cesta, postoji i osjećaj da se možemo vratiti. Dok postoji signal, netko je dostupan. Dok postoji pravilo, možemo vjerovati da netko zna što treba učiniti. A onda cesta prestane, signal nestane, vrijeme se promijeni i pravilo više ne daje odgovor.

Tada počinje ono bitno.

Što učiniti kada naredba nalaže jedno, a pred tobom je čovjek kojega ne možeš jednostavno ostaviti? Koliko vrijedi poslušnost ako znaš kakve bi mogle biti njezine posljedice? Postoji li trenutak u kojem više nije dovoljno reći da smo samo radili ono što nam je rečeno? I što ako odluku moraš donijeti odmah, bez sigurnosti da ćeš ikada saznati je li bila ispravna?

U “Granici” vrijeme u jednom trenutku više nema uobičajeno značenje. Ne mjeri se satima, nego pogreškama. Jedna pogrešna procjena terena, jedan korak ili nekoliko izgubljenih minuta mogu promijeniti sve. Ali najveća opasnost ipak ne dolazi od snijega, hladnoće ili islandske pustoši. Priroda nikoga ne kažnjava. Ljudi su ti koji moraju odlučiti što će učiniti jedni s drugima.

Tu se nalazi prava granica ovoga romana.

Nisam želio pisati o junacima koji uvijek znaju što treba učiniti. Mnogo su me više zanimali ljudi koji sumnjaju, boje se, pogriješe i pokušavaju procijeniti posljedice, a onda ipak moraju donijeti odluku. Ponekad protiv pravila, ponekad protiv vlastita straha, a ponekad protiv onoga što bi bilo najlakše.

Stvarni islandski krajolik dao je toj priči uvjerljiv prostor. Cestu na kojoj dugo nema nikoga, vrijeme koje se promijeni u nekoliko minuta, snijeg koji sakrije ono po čemu se hoda i udaljenost od sigurnosti koju u gradu gotovo nikada ne primjećujemo. Kada nestane svega suvišnoga, ostaju jednostavna pitanja: tko je uz mene, komu vjerujem i što sam spreman učiniti kada stvari krenu loše?

Ali “Granica” ne završava ondje gdje završava neposredna opasnost. Možda upravo tada postaje neugodnija.

Nakon terena dolaze bolničke sobe, zapisnici, institucije, mediji i različite verzije istoga događaja. Ono što je za nekoga bilo pitanje života i smrti vrlo brzo dobije naslov, službenu formulaciju i ljude koji će objasniti što se „zapravo“ dogodilo. Oni koji su ondje bili odjednom slušaju vlastitu priču ispričanu tuđim riječima. Tu “Granica” prestaje biti priča vezana samo uz Island. Živimo u vremenu u kojem se događaj gotovo istodobno događa i pretvara u vijest. Dovoljno je nekoliko sekundi snimke, naslov i nekoliko komentara pa javnost već zna tko je kriv. Istina često stiže nešto kasnije, kada su mišljenja već zauzela svoja mjesta.

Što tada učiniti? Šutjeti i pustiti druge da ispričaju priču? Govoriti i prihvatiti ono što nakon toga slijedi? Koliko dugo možemo ostati samo svjedoci prije nego što i šutnja postane odluka?

Zato naslov “Granica” nema samo jedno značenje. Nije to samo rub opasnoga područja. “Granica” prolazi između naredbe i savjesti, odgovornosti i poslušnosti, službene verzije i onoga što čovjek zna da je vidio. Postoji i ona koju nitko ne može označiti na zemljovidu: granica nakon koje više ne možemo mirno reći da nas se nešto ne tiče.

Island je romanu dao prostor, hladnoću, udaljenost i nepredvidivost. Sve drugo pripada ljudima u njemu – njihovim odlukama, strahu, šutnji i odgovornosti.

Zato “Granicu” ne bih unaprijed objašnjavao. Čitatelju treba ostaviti da sam odluči komu će vjerovati, čije će postupke razumjeti i gdje bi on povukao crtu. Bilo bi dovoljno da se tijekom čitanja barem jednom uhvati kako je potpuno siguran što bi učinio – a nekoliko stranica poslije više nije.
Jer neke granice vidimo tek kada ih prijeđemo.

Roman “Granica” može se nabaviti u knjižarama Fidelissima, Verbum, Dominović i AGM, u knjižari Tonimir u Varaždinu, a dostupan je i u većim gradskim knjižnicama diljem Hrvatske.

* sponzorirana objava