Nedavno sam u kratkom razmaku pročitao dva izrazito različita romana – “Golubičina krila” (The Wings of the Dove) Henryja Jamesa i “Sunce se ponovno rađa” (The Sun Also Rises) Ernesta Hemingwaya. Objavljeni su u razmaku od samo 24 godine – Jamesov 1902., a Hemingwayev 1926. – no danas zvuče kao glasovi iz dvaju različitih razdoblja. I doista jesu: riječ je o godinama prije i poslije Prvoga svjetskog rata, koji između njih povlači krvavu razdjelnicu.

“Golubičina krila” suptilna su analiza nevinosti i pokvarenosti smještena u otmjena londonska i venecijanska okruženja. “Sunce se ponovno rađa”, ispripovijedano Hemingwayevim sažetim, grubim stilom, prati požudu i nasilje među ljudima koji se prepuštaju samouništenju u arenama za borbe bikova i barovima Pamplone – osobito u barovima.

Koliko god se razlikovali, oba romana povezuje snažan interes za katolicizam. Budući da se ni James ni Hemingway obično ne smatraju katoličkim piscima, to zahtijeva objašnjenje.

U studiji iz 1993. godine (The Catholic Side of Henry James), Edwin Sill Fussell pokazao je kako se kroz cjelokupno stvaralaštvo toga velikog „postprotestantskog“ pisca provlači trajna fascinacija katolicizmom. Primjerice, u vjerojatno najpoznatijoj Jamesovoj pripovijetci “Okretaj zavrtnja” (The Turn of the Screw) zlokobni duhovi pokojnog batlera i guvernante katolici su, a isto vrijedi i za sva četiri glavna lika njegova posljednjeg romana “Zlatna zdjela” (The Golden Bowl).

Tu su i “Golubičina krila”. Fussell navodi tekstualne dokaze da je Milly Theale, tragična američka nasljednica u središtu priče, katolkinja. No još je važniji jedan ključan događaj pri kraju romana.

Lutajući središtem Londona na božićno jutro, potišten zbog svoje nesvjesne uloge u Millynoj smrti i moralne dileme koja je iz toga proizašla za njega i njegovu ljubavnicu Kate Croy, Merton Densher, novinar i Millyn bliski prijatelj, odlučuje da bi mu malo duhovne utjehe moglo pomoći. Shvativši da se nalazi u blizini Bromptonskog oratorija, iako nije katolik, zapućuje se onamo:

„Kad je nekoliko minuta poslije stigao do vrata, njegova se zamisao – kako mu se učinilo – doista posvetila: upravo je ulazio na veličanstveno bogoslužje… koje je blistalo i odzvanjalo iz dubine prostora, u sjaju oltarskih svjetala i u nabujalim zvucima orgulja i zbora. Nije odgovaralo njegovu danu, ali bilo je daleko manje neskladno od nekih drugih stvarnih i mogućih stvari. Ukratko, Oratorij će ga dovesti na pravi put.“

U kontekstu romana, „dovesti ga na pravi put“ znači mnogo više od pukog razvedravanja. Promatrajući misu, Densher na neki način dolazi do moralne jasnoće o tome kako časno postupiti u odnosu s Kate. U tom smislu – kao stvarna, iako neobjašnjena, snaga koja pomaže razriješiti moralnu nedoumicu – susret s katolicizmom u Bromptonskom oratoriju podiže njegov klonuli duh.

Za razliku od Henryja Jamesa, Ernest Hemingway bio je katolik. Obratio se nakon što je teško ranjen služeći kao vozač Crvenog križa na talijanskom bojištu tijekom Prvoga svjetskog rata.

U pismu jednom svećeniku iz 1927. godine napisao je: „Nikada nisam želio biti poznat kao katolički pisac jer znam koliko je važno davati primjer – a ja nikada nisam bio dobar primjer.“

Unatoč tome, čini se da je neko vrijeme prakticirao vjeru, sve dok nije postao nevjeran supruzi.

Hemingway se naposljetku ženio četiri puta, mnogo pio i bio poznat po promiskuitetnom životu. Patio je od depresije, zbog koje je bio podvrgnut elektrošokovima, a na kraju je počinio samoubojstvo. Ipak, koliko god se udaljio od Crkve, čini se da nikada nije prestao sebe smatrati – lošim – katolikom.

Pripovjedač romana “Sunce se ponovno rađa”, Jake Barnes, Hemingwayjev je očiti alter ego i također je katolik. Njegov religiozni položaj – a vrlo vjerojatno i Hemingwayjev – sažet je u prizoru kada Jake spontano ulazi u katedralu u Bayonneu, u baskijskoj regiji jugozapadne Francuske, na putu prema Španjolskoj.

„Bilo je polumračno, stupovi su se uzdizali visoko, ljudi su molili, osjećao se miris tamjana, a veliki prozori bili su prekrasni. Kleknuo sam i počeo moliti. Molio sam za sve kojih sam se mogao sjetiti – za Brett, Mikea, Billa, Roberta Cohna, za sebe i za sve toreadore… Dok sam klečao s čelom naslonjenim na drvo ispred sebe i mislio da molim, bilo me pomalo sram i žalio sam što sam tako loš katolik. Ali shvatio sam da tu zasad ne mogu ništa promijeniti, možda nikada neću moći. Ipak, to je bila veličanstvena religija, a ja sam samo želio da se osjećam religiozno; možda hoću sljedeći put. A onda sam opet bio vani, na vrućem suncu pred katedralom.“

Razlika između tih dvaju književnih posjeta katoličkim crkvama očita je. Densheru već sama prisutnost na svečanoj misi donosi novo svjetlo za njegovu moralnu dvojbu, dok Barnesa molitva u mračnoj katedrali podsjeća na to da je „loš katolik“. No tko može reći da Barnesov uvid nije dublji od Densherova?

Fussell je pretpostavio da je za Henryja Jamesa katolicizam možda ponajprije bio „književno sredstvo“. Možda. Ali učestalost katoličkih motiva u njegovu opusu sugerira nešto više. Mogli bismo ga zamisliti kako svečano govori:

„Ako postoji osobni Bog i ako postoji zagrobni život – a o oboje radije zadržavam sud – ipak se mora priznati da je Katolička Crkva, uza sve svoje nedostatke, znatno bliže Bogu i zagrobnom životu nego bilo koja druga religija.“

Hemingway je, pak, bio čovjek koji je postao katolik, neko vrijeme živio svoju vjeru, nikada je formalno nije odbacio i koji se, pateći od depresije, možda ipak u posljednjim trenucima povjerio Božjem milosrđu.

Svakako bismo trebali s vremena na vrijeme izmoliti molitvu za njega – kao i za profinjenog, postprotestantskog Henryja Jamesa.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice The Catholic Thing. Sva prava pridržana.