Prošloga tjedna smo u punoj Močvari svjedočili pravoj kreativnoj poslastici koju nam je poslužio američki rock band Wovenhand.

Genijalnost izričaja frontmena Davida Eugenea Edwardsa nenametljiva je do mjere koja ga čini prihvatljivim publici pretežito imunoj na duhovni izričaj, a opet dovoljno izravnim i bez filtera da ga puritanci ne bi ni pomišljali osporiti. To je šetnja surovim pejzažom ovog svijeta u centru kojeg je pozicioniran iskren vapaj. Wovendhand nudi lepezu organskih žanrova čija vremenska linija vuče korijene u tradiciji, a staje u ranima ’90-ima. Temelji utrti u post countryju benda 16 Horsepower podrazumijevali su progresiju koja je dovela do današnjeg psihodeličnog gothic rocka s dušom folka. Mogli bismo reći da je Davidu folk obiteljsko nasljeđe, a ples po rubu žanrova je duboko inspiriran ikonama poput Nicka Cavea, Iana Curtisa i Jeffreyja Leeja Piercea. Oko sedamdeset minuta beskompromisne svirke proletjelo je u trenu, ali je bilo sasvim dovoljno za doživljaj raskoši stvaralačke vizije koncerta u srcu radnog tjedna.

Kulise ovog prljavog psiho rocka popločene proživljenim svjedočanstvom predstavljaju dva pola čovjekova života. Aranžmani su u ulozi dokučive smrtnosti čovjeka, dok transcendentalni stihovi priči daju smisao. Ovaj hodočasnik iz Denvera korača svijetom koji uzdiže hedonističku industriju šoka i suprotstavlja se prividnim slobodama lišenim katarze.

Setlista precizno probire najbolje s posljednja dva albuma, a oni, svakako predstavljaju dovršenje Davidove vizije glazbenog vrhunca ove družine. Ostaje žal što nismo čuli ogoljeni Wovenhand ostvaren u remek-djelima s albuma „Consider the Birds“ poput „Oil On Panel“.

Unatoč navedenome, od prvih taktova pjesme „Hiss“, s vjerojatno najsurovijeg albuma družine, publika je bila raznesena eksplozijom zavidne lakoće iznošenja slojevite kolizije stilova. I u tom predgovoru David će pred vas odmah izložiti stih „God is holy! All the strangers sit down and eat, woe unto them, vanity’s unbelieving in the judgement seat“, čisto da ne bi bilo zabune.

Očekivano, repertoar je bio podložen posljednjem uratku „Star Treatment“ koji je nešto umjereniji primjerak na tragu žestine s „Refractory Obdurate“. Tako je nakon „Hiss“ logično uslijedio svojevrsni nastavak „Crystal Palace“. Bez puno filozofije momci su šarali s jedne pjesme na drugu, a stanke su trajale onoliko sekundi koliko je potrebno da frontmen multiinstrumentalist primi u ruke odgovarajući instrument. Jedina zamjerka svježem poglavlju družine je možda pretjeran eho vokal; estetski pogođen, posljedično izgovorenu riječ baca u drugi plan, što zasigurno nije Davidu bio primarni cilj. Od ostalih izvedbi dakako treba izdvojiti ambijentalnu „All Your Waves“ koja je zaključila prvu polovicu koncerta stihovima „All your waves wash over me… O my mirror the stars come out for you…“. Endemske izlete kroz ranije albume, a i sam koncert zaključila je za epilog stvorena „King Of King“.

Stari fanovi će možda zamjeriti zaobilaženje neofolk faze u širokom krugu, dok će novopečeni samo s većim uzbuđenjem odlučiti utonuti u ranije uratke. Međutim nitko neće ni pokušati osporiti eksploziju uvjerljivosti kojoj smo svjedočili u srijedu navečer. Možda će neki tražiti zamjerku u nedostatku komunikacije s publikom svedene na salutiranje i „Hvala Vam!“, međutim, David svoju misiju propovijeda umjetničkim komadima te popratne protokole smatra distorzijom. Wovenhand unatoč brojnim etažama opusa ne nastoji ni u jednom trenutku biti dvosmislen, on u svojoj kompleksnosti jednostavno predstavlja testament ustrajanja u vjeri malog nesavršenog čovjeka sa stremljenjem ka iskupljenju.

Mene osobno su ovi momci učinili fanom u roku od 15 minuta, a s koncerta sam otišao bogatiji za jedan vinyl i majicu na kojoj se ističe epitaf „Give up your dead!“. Doživio sam na ovom koncertu i personalnu spoznaju ispravnog svjedočenja istine, ali to ću ostaviti za zaseban članak, sada vam preporučujem da pohrlite na wovenhand.bandcamp.com, gdje povoljno možete preuzeti kompletnu diskografiju spomenute družine.

Marko Pavišić | Bitno.net