UMJETNOST I VJERA

Nick Cave i njegova nikada dovršena predaja Bogu kojeg toliko traži

Nick Cave jedan je od najcjenjenijih glazbenika današnjice. Njegova je glazba od samih početaka bila “nakrcana” biblijskim i kršćanskim motivima i temama, a on sam nije izbjegavao opisati je terminom koji većina suvremenih umjetnika, nažalost, izbjegava – kao potragu za Bogom. Njegov upravo objavljeni album “Skeleton Tree” nastao je nakon tragedije gubitka sina kroz koju je nedavno morao proći. Nažalost, sudeći prema njegovim izjavama, čini se kako potraga za vjerom i Bogom u njegovu privatnu životu još uvijek nije okončana ispunjenjem i predanjem. Neke od njegovih pjesama, međutim, i dalje dočaravaju tu čežnju za Bogom u najboljoj maniri njegova velika uzora Johnnyja Casha. Kao i svojedobno Cash, tako i Cave danas ostaje jedan od malobrojnih koji se u popularnoj glazbi bavi duhovnim. To je glavni razlog zbog kojega objavljujemo ovaj tekst našeg suradnika Tonija Matošina, velikog ljubitelja i poznavatelja Caveova opusa.

Cave i Bog

Nicholas Edward Cave. Prizor iz videospota za pjesmu ‘Jesus Alone’. Foto: YouTube.

“Moja je odgovornost kao umjetnika da se pojavim nad papirom, glasovirom ili mikrofonom. Ostalo ovisi o Bogu.”

Devetnaest su to godina stare riječi australskog rock-glazbenika i književnika Nicka Cavea, koji je nakon lanjske smrti 15-godišnjeg sina ovih dana objavio svoj novi, šesnaesti album sa stalnim pratećim bendom The Bad Seeds, “Skeleton Tree”, i koji već više od tri desetljeća bez ikakvih potresa i nedoumica održava status živuće legende i autoriteta, istinske zvijezde alternativnog dijela svjetske glazbene scene. Namjerno citat stavljam u vremenske koordinate, jer, kad je u pitanju ovaj umjetnik, duhovni, odnosno, vjerski put i razvoj nema linearnu rutu ni sta(bi)lnu dinamiku: riječ je o neumornom koliko u svojoj čežnji čak i nedosljednom poeti i scenskom virtuozu čiji je cijeli kreativni rad snažno obilježen biblijskim motivima i simbolikom, uvijek okrenut božanskom, ali ne uvijek i s jasnim pogledom u to ušće svojih pitanja i traganja. “Moj se odnos s Bogom izmjenjuje i razvija cijelo vrijeme”, sam je jednom prigodom priznao. Novi album u cijeli taj glazbeni i duhovni put sada ulazi kao uistinu posebna postaja, bitno određena tragedijom nastalom usred snimanja, baš kao odgovor jednog umjetnika na neizrecivu bol i gubitak, ali i kao svojevrstan posrtaj u stalnom naporu da se shvati svijet, smisao življenja i sama nam duhovna izvorišta.

Nicholas Edward Cave rođen je 1957. u australskom gradiću Warracknabealu, udaljenom 300-tinjak km od Melbournea, u koji se pak s obitelji preselio početkom sedamdesetih. Uz oca profesora engleske književnosti i majku knjižničarku, Cave je odrastao u stalnom doticaju s književnošću i umjetnošću, a glazba je vrlo brzo postala kanal izražavanja prilično nemirna duha. Kao dijete pjevao je u zboru u tamošnjoj anglikanskoj crkvi i u tom okrilju primio je prva znanja o kršćanstvu. Rano je ostao bez oca, čija je smrt ostavila snažan i trajan pečat na mladića koji je godinama kasnije o tome rekao: “Velika zjapeća rupa opustošila je moj svijet neočekivanom smrću moga oca kad mi je bilo devetnaest godina. Način na koji sam naučio ispuniti tu prazninu bilo je pisanje. Otac me tome poučio, kao da me pripravljao za svoj odlazak.” Tako je nakon početničkih sviranja i pjevanja obrada, Caveov prvi bend, The Boys Next Door, prerastao u mnogo ambiciozniji, ali i (samo)destruktivniji The Birthday Party. Preseljenje u London donijelo je nove poticaje i izazove, ali i razočaranja, a sve opsesivnije bavljenje Starim zavjetom mladog je autora i pjevača tjeralo prema ekstremima. Ubrzo prepoznati kao jedan od “najopasnijih” sastava svoga vremena, The Birthday Party su objavili nekoliko albuma koji nisu podilazili nikome, pa ni publici s kojom su nerijetko na nastupima bili i u otvorenom sukobu. Ipak, na neki način, “prava” je karijera za Cavea tek počinjala…

Kao Nick Cave s pratećim bendom The Bad Seeds potpisuje se od albuma “From Her to Eternity” iz 1984., a negdje u to vrijeme fascinacija Starim zavjetom prerasta u ljubav prema Novom zavjetu. To je Cave često naglašavao, ističući tako svoju fiksaciju Biblijom kao knjigom o dva različita Boga ili dvije različite vizije Boga. Koliko god, naime, naglašavao svoju stalnu okrenutost božanskom i stalno inzistiranje na kršćanskoj duhovnosti, čini se kako je on od samih svojih početaka više koristio kršćanstvo kao kakav servis iz kojeg je mogao birati usluge po vlastitim afinitetima nego što je ikada bio spreman prepustiti se vjeri kao istinskom odabiru.

“Upoznat sam s duhovnim spisima, ali ne pripadam posebno nekoj religijskoj doktrini. Ne privlači me religijski establishment. Međutim, ne bih mogao pisati tako kako pišem bez stanovitog oblika vjerovanja. Većina mojih stihova duhovnog je karaktera i odnosi se na potragu za Bogom”, rekao je Cave u jednom intervjuu 2001.

No, bili bismo vrlo oštri i nepošteni kad bismo u tom ključu njegovu poetiku otpisali kao stablo trulih ili slabo jestivih plodova, koliko god svjesno lišenih evangelizacijskog potencijala. Dapače, osim uvijek zanimljive i maestralno odsvirane glazbe (The Bad Seeds, usprkos čestim promjenama postave, ostali su jedan od ponajboljih svjetskih pratećih bendova) i snažnog pjesničkog rukopisa, albumi koji su se osamdesetih redali gotovo na godišnjoj bazi odavali su istančan stil i originalan autorski pristup temeljen na tradiciji koliko i usmjeren stalno prema budućnosti. Agresivnost je sve više ustupala mjesto introspekciji i baladnom materijalu, a biblijski je imaginarij preuzimao sve konkretnije i sugestivnije oblike, iscrtavajući jasne konture umjetnikove čežnje.

Pjesme poput impresivne “Mercy” s albuma “Tender Prey” iz 1988., u kojoj je, hrvajući se s ovisnošću o teškim drogama, opisao Ivana Krstitelja i njegov put do mučeništva, otkrile su Cavea kao revnog čitatelja Biblije, kao nekoga tko vapi za Božjom milosti. Ali, stalno inzistiranje na srazu profanoga i sakralnog, nasilja i ljubavi, pa, uostalom, i sumnje i vjere, naizmjenično otkriva i prikriva nekoga tko traži i “dokaz”, traži očitovanje Boga kao svoga oca, u tom traženju Ga prilagođavajući sebi i trenutnim preokupacijama. Zato je, obrađujući Isusovu prispodobu o milosrdnom ocu i izgubljenom sinu u pjesmi “The Good Son” Cave svoje zanimanje usmjerio na dobroga sina, na onoga koji je sve vrijeme bio uz oca, te na njegovu ljubomoru i, u Caveovu narativu, bijes i zločin koji je zbog toga bio spreman počiniti, što je pjesmu dovelo u usku vezu s pričom o Kainu i Abelu. Zato je u pjesmi “Tupelo” rođenje Elvisa Presleyja opjevao starozavjetnim (Knjiga Postanka) i novozavjetnim (Isusovo rođenje, Knjiga Otkrivenja) rječnikom i simbolikom, sve pod utjecajem majstora bluesa Johna Leeja Hookera (pjesma “Tupelo Blues”). Zato je i roman “I magarica ugleda anđela” koji je Cave objavio 1989. obilježen biblijskom metaforikom, ali i izraženim mrakom i nasiljem, baš kao i album “Murder Ballads” iz 1996., u kojem je, pjevajući o zločinima, napravio svojevrsnu crnohumornu sintezu svoga dotadašnjeg rada, u kojem nikada nije manjkalo nasilja i seciranja zla. I tu je nastupio prijelomni trenutak, onaj iz kojeg datira citat s početka teksta…

“The Boatman’s Call moj je zasigurno najosobniji album, on je značio početak otkupljenja putem religije i napuštanje destruktivne strane moje prirode, a koja je izrodila i neke dobre pjesme. Moj interes za Novi zavjet bilo je zanimanje za moju osobnu religioznost. Vjerujem u Boga i moja je religioznost postala povezana s kršćanskim vrijednostima, a ne s nekom drugom, blijedom duhovnošću. Religioznost mi ne dolazi samo iz srca i duše, nego je i razum uključen u pisanje pjesama zato što moram razumjeti o čemu govorim. Postao sam više zainteresiran za vjerske obrede organizirane religije. No, ne mogu se predati u potpunosti zato što je takva vrsta predavanja suprotna mojoj prirodi.” Tim je riječima Cave popratio izlazak svog ključnog, dotad (a i dosad) najosobnijeg, najintimnijeg i najogoljenijeg albuma. Lađar iz naslova sam je, naime, Krist, kojeg Cave konačno uistinu vidi kao otkupljujuću osobu i kao svoga vodiča, ruku koja će ga povesti do toliko priželjkivanog spasenja (Kroz svaki dah koji udišem, kuda god prolazio, postoji ruka koja me štiti i ja toliko je volim, pjeva u predivnoj pjesmi “Lime Tree Arbour”).

Iako započinje stihom Ne vjerujem u intervencionističkoga Boga, Cavea zapravo zanima baš odnos s Bogom, interakcija u okviru koje čovjek ostvaruje svoju darovanu slobodu i svoj poziv kao Božje biće. Uostalom, u istoj pjesmi, “Into My Arms”, on zaziva tog istog Boga, kroz razgovor, kroz molitvu, da ipak intervenira kad je u pitanju ljubavna veza o kojoj pjesma govori. A baš ljubavna pjesma temelj je ne samo ovog albuma već i cjelokupne pjesmarice Nicka Cavea: “Ljubavna je pjesma vjerojatno najistinskiji i najosebujniji dar čovjeku za prepoznavanje Boga i dar koji je samom Bogu potreban. Bog nam je udijelio taj dar kako bismo govorili i pjevali živome Bogu, jer Bog živi u komunikaciji.” Album “The Boatman’s Call” snažno je obilježen ljubavnim brodolomom s rock-umjetnicom PJ Harvey, ali je prožet i duhovima svih njegovih prijašnjih ljubavi, što je sve nikad skladnije isprepleo s duhovnim i vjerskim traženjima, sa slikom Boga za kojom uporno traga. Iako se povremeno čini da mnogo toga koristi tek kao zgodan alat, simboliku ili pogodan motiv (tako i samog Isusa u određenoj mjeri reducira pa ga, primjerice, proživljava kroz citat “Jer gdje su i dvojica ili trojica sabrana, tu sam ja među njima” bez sastavnog dijela “u moje ime”, inzistirajući na jeziku, na komunikaciji kao Božjem očitovanju), zalazeći u područje i čistog deizma, pa po potrebi i gnosticizma (nerijetko se pozivao na neka apokrifna evanđelja, posebice Tomino), teško je poreći stalno goreću čežnju kojom njegovo cjelokupno djelo odiše. Tim je dirljivije i njegovo žaljenje što ga bend nije u pravoj mjeri pratio na naglašenije svečanim (“There is a Kingdom”) ili eksplicitnijim vjerskim pjesmama (obrada “Jesus Met a Woman at the Well”).

Sabranost koju je nakon godina traženja i ovisnosti donio “The Boatman’s Call” nove je plodove dala u predivnom albumu “No More Shall We Part” iz 2001.: naslovna pjesma, kojom odzvanja dirljiva molitva: Gospodine, ostani uz mene, ne idi, neću nikada biti slobodan ako nisam slobodan sada…, ostala mi je u posebnom sjećanju kad sam je u nekoliko navrata čuo na nekoj od naših radiopostaja na dan kad je umro sv. Ivan Pavao II.; “O My Lord” donosi Cavea u punom zanosu kako pjeva: Čime sam Te uvrijedio? Zagrli me svojim nježnim rukama…, a kontemplativnu “Darker with the Day” Mel Gibson je uvrstio na album “Songs Inspired by the Passion of the Christ”, gdje je skupio pjesme koje je doživio bliskima ozračju, duhu, i temi svoga filma “Pasija”. Cave je i dalje pisao pjesme prožete kršćanskim duhom, poput “He Wants You”, “Get Ready for Love”, “Bless His Ever Loving Heart” ili “O Children”, a zanimljivo je i njegovo objašnjenje zašto se toliko njegova vjerska uvjerenja ne naglašavaju u medijima: “Znam da urednici kažu novinarima koji će me intervjuirati: Ne dopusti mu da govori o Bogu.”

No, kako sam na početku naznačio, vjera u životu i djelu Nicka Cavea nije linearan proces, nije predvidljiv put i on sam još najviše bježi od toga. Zadnjih godina zamjetno je odmicanje ne samo od eksplicitnijeg bavljenja kršćanskom tematikom već i od samog svog lika sa smjene milenija. Projekt Grinderman, koji je prije desetak godina kao pjevač, autor i gitarist (inače su od instrumenata njegov zadatak uglavnom bile klavijature, odnosno, glasovir) pokrenuo s dijelom The Bad Seedsa, zvučao je kao zvijer puštena s lanca, vrlo uspjeli ispušni ventil možda krize srednjih godina, a možda i glazbenog identiteta, s obzirom na to da se sirovim zvukom vratio korijenima isprepletenima u bluesu i punku. No, i tada, na tvrdnju novinara kako je njegov prvi album s Grinderman “sekularan”, on je kao iz topa odgovorio: “Bog je u svemu, spominjao Ga ja ili ne.” Grinderman je u međuvremenu raspušten, baš kao uređaj koji je svoju funkciju uspješno izvršio, a Cave je s Bad Seedsima snimio vrlo tih album “Push the Sky Away”, na kojem se više bavio svakodnevnim i prizemnim, društveno aktualnim i gotovo trivijalnim. No lanjska smrt 15-godišnjeg Arthura bila je tragedija (Cave je u najnovijem minimalističkom dokumentarcu zove “traumom”) koja je, vjerujem, iz temelja uzdrmala Caveovo biće i obitelj, njegovu umjetnost i poziv.

“Skeleton Tree” njegov je ukupno šesnaesti studijski album s bendom The Bad Seeds; objavljen je 9. rujna, a medijski ga prati dokumentarac koji je njegov prijatelj, redatelj Andrew Dominik snimio u čvrstoj suglasnosti sa svakim zahtjevom ili naputkom obitelji kao jedini promotivni čin koji je glazbenik sposoban trenutno učiniti. Vrlo visoko ocijenjen, album donosi osam pjesama koje se doimaju kao skeleti pjesama, osam vapaja koji zasad bježe uglavnom horizontalno, još uvijek ne pokušavajući naći snage ili pravog načina za usmjeriti pogled i plač uvis. Iako je pisanje pjesama i snimanje počelo i prije Arthurove pogibije, taj je događaj presudno obilježio konačan izgled pjesama i krvnu sliku albuma koji ledi krv u žilama autentičnom boli i iskrenim pokušajima, pokušajima da se dohvati nekakav oslonac, nekakva logika u svijetu u kojem su oslonci i logike poljuljani, u kojem onaj Bog koji je napajao i tjerao Caveove ranije pjesme da vapiju punim plućima izlazi iz fokusa. A izlazi ne jasnom odlukom koliko potresom koji je nastao baš u vrijeme kad se Cave i javno već pitao postoji li Bog uopće kao biće, kao Stvoritelj, u vrijeme očite duhovne krize nastale na jeci svojih Bogu okrenutih albuma i razvalinama koje su ostavila dva rokerskim bijesom nabijena albuma projekta Grinderman.

Kao takav, “Skeleton Tree” nadilazi inzistiranje na vjerskom ili sekularnom, na razdjelnicama dvaju duhovnih svjetova te svakako ne zavrjeđuje biti po tim smjernicama i uz vrtnje palčeva analiziran i suđen. To je, kako sam već natuknuo, pokušaj, odgovor na bol i gubitak, nešto kao instinktivan čin umjetnika koji se suočava s takvim potresom.

Put koji je Nick Cave prošao od autodestruktivne glazbene kulture The Birthday Party i stilsko-figurativne fascinacije Starim zavjetom preko otkrivanja Krista kroz stalna iščitavanja Novoga zavjeta i traženja Njegovih opipljivih kontura kroz medij ljubavne pjesme do nepreglednog raskrižja do kojeg je dovelo uporno izbjegavanje pravih odgovora (možda i poniznosti potrebne za njih, baš kao i za prigrljenje Crkve kao Kristove nevjeste), zavojita je staza koja jamči još postaja, još pokušaja i posrtaja, pitanja i možda čak i odgovora kroz umjetnost u koju je ovaj glazbenik, književnik, povremeno čak i glumac, upregnuo svoje od Boga dane talente.

A ako je išta kad je Nick Cave u pitanju neosporno, onda su to baš oni.

Toni Matošin | Bitno.net

Objavljeno: 20. rujna 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi