UZ ALBUM 'REPUTATION'

Taylor Swift i ‘kultura otpada’

Ima li kakve nade na ovom albumu? Postoji li otkupljenje? Je li vrijedno slušati? Odgovore na ta pitanja ponudit će vam ovaj tekst!

Foto: www.billboard.com

Otvorite umetak u novi album Taylor Swift “Reputation” i vidjet ćete crno-bijelu policijsku fotografiju gospođice Swift, kao da je bila uhićena i pritvorena zbog zločina. Swift je 27 godina, što je loša godina za glazbenike – Robert Johnson, Brian Jones, Jim Morrison, Jimmy Hendrix, Janis Joplin, Kurt Cobain i Amy Winehouse umrli su u 27. godini. Swift će 28 godina imati 13. prosinca, tako da su njezine šanse da se pridruži “Klubu 27” mršave, pa tako i njezine šanse za uhićenje. Ali brinem se za Swift, ako ništa, onda zato što su 15 pjesama o Reputaciji autobiografske. Nisam zabrinut za njezinu financijsku sigurnost, status pop-zvijezde, njezinu sposobnost da rasproda nogometne stadione, ili njezinu poslovnu spretnost, a nitko ne bi ni trebao biti. U tim je stvarima apsolutno majstorica. No, brinem se za nju, jer ako su pjesme koje je napisala za ovaj album ikakva naznaka, Swift je uhvaćena u mreži kulture otpada i moguće je da će u nju dovesti puno (mladih) ljudi.

Papa Franjo skovao je pojam “kultura otpada” u svojoj enciklici Laudato Si’ iz 2015. Prema Svetom Ocu, način na koji se bavimo našim okolišom ukazuje na dublji problem s čovjekom danas. Umjesto da vidimo svijet i cijelo stvorenje kao poklon, mi nastojimo iskoristiti stvari, a nakon što ih upotrijebimo, pretvaramo ih u smeće, bacamo ih. Papa Franjo piše: “Zemlja, naš dom, počinje sve više i više izgledati kao ogromna hrpa prljavštine. U mnogim dijelovima planeta, stariji se žale da su prekrasni krajolici prekriveni smećem” (LS, 21). Ovaj stav odbacivanja nije ograničen na stvari poput papira i aluminijskih limenki, ali se proteže na način na koji postupamo s našim tijelima, ljudskim odnosima i ljudima općenito. Ovo stanje koje se manifestira u materijalnom svijetu ukazuje na dublju duhovnu stvarnost. U tom nam je kontekstu Taylor Swift dala Reputation.

Swift piše prolegomenu, predgovor tekstovnoj knjižici svog novog albuma, koji je umjetnički predstavljen kao niz novinskih članaka s naslovima pjesama kao naslovima reportaža ili članaka. U uvodnom dijelu tog uvoda piše: “Mislimo da poznajemo nekoga, ali istina je da znamo samo verziju koja nam je pokazana.” Naravno, Swift ima pravo. Također je u pravu kad kaže da je “ljudska bića uglavnom nemoguće pojednostaviti” i da nas različiti ljudi znaju na različite načine. Swift spominje vrste odnosa koje možemo imati s prijateljem, ljubavnikom, sustanarom, kolegom ili strancem kao primjerima. Ona također nudi lijep prikaz naše univerzalne želje za ljubavlju (tj. Bogom) kada objašnjava da se svi nadamo “nekome tko će nas i dalje izabrati, čak i kada vidi sve strane priče, sve kutove kaleidoskopa koji si ti”. Ali u kulturi otpada takvi ljudi teško se mogu naći, pa zato, umjesto življenja u skladu s Bogom i stvorenjem, uključujući našu braću i sestre, život postaje igra s pobjednicima i gubitnicima – sve postaje natjecanje, uključujući i ljudske odnose. To je kontekst, dakle, unutar kojeg sam slušao Reputation.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Recimo samo od početka da je Reputation zvučno bogat. Produkcija je besprijekorna i beatovi su intenzivni, privlačni, napeti i puni. Ovaj zvučni zapis će potresti uokvirene slike s vašeg zida i sve klimave predmete u vašem automobilu ako malo pojačate. Swift je zadirkivala u svom malom rapu s albuma 1989. “Shake it off”, ali njezina nova ploča je više hip-hop nego pop i njezini su prsti ovog puta jako ozbiljni. Na “End game” Swift pjeva/podruguje se zajedno s reperom Futureom i Edom Sheeranom o onome što bih opisivao kao antitezu kulture otpada: “Želim biti tvoja igra u završnici / želim biti tvoj prvi niz / želim biti tvoj A tim / Želim biti tvoja završna igra / Završna igra”. Želja za nečijom “krajnjom igrom” je želja za ljubavlju koja traje, ljubavlju koja podnosi, ljubavlju koja ne blijedi i neće biti odbijena ili “pretvorena u smeće”, prema riječima pape Franje.

U bogatoj kulturi postoji stvarna mogućnost da i vi budete odbačeni, tako da ljubav postaje igra, natjecanje, što je fenomen koji se prikazuje tijekom cijelog Reputationa, a posebno na “I did something bad”. Swift pjeva: “Tako sam ih svirala kao violinu / I ja činim da to izgleda tako lako” i “Ovo je način na koji svijet radi / Morate otići prije nego što budete ostavljeni”. Swift opisuje pali svijet, ali stvarnost je da je svijet otkupljen. Bog se ne natječe s nama i ne moramo se natjecati s Bogom, sa svijetom ili s drugima. Ali u to je teško vjerovati ako to niste iskusili u svom životu, što može biti slučaj za Swift.

Još jedna zanimljiva stvar u vezi s današnjom kulturom jest da nas potiče da ništa ne očekujemo veći dio života i uči nas da postupamo s ljudima kao predmetima za vlastitu upotrebu. U pjesmi “Don’t blame me” Swift pjeva: “Gospodine, spasi me, moj lijek je moj dragi / ja ću ga koristiti do kraja svog života” i nekoliko redaka poslije: “I igram se sa starijim dečkima / oni su samo igračke za moju upotrebu”. Ako prava ljubav (bezuvjetna ljubav) nije stvarna, onda je najbolje pretvarati se, a puno je takvoga na ovom albumu. Na “So it goes…” Swift opisuje svog ljubavnika kao “mađioničara” i sebe kao “iluzionista”. Kao da Swift zna da prava, vjerodostojna, trajna ljubav koju ona želi, mora biti istina, ali ona ne vjeruje da je to zapravo istina.

Dobra metafora za kulturu koja se odvija je digitalni zaslon. Zaslon vašeg telefona, tableta ili prijenosnog računala prikazat će vam sliku sve dok je želite vidjeti, a zatim je možete ukloniti klikom ili swipeom. Digitalne slike nemaju trajnost; one ne traju; one se ne podnose. Ipak, mi ljudska bića svi tražimo stvari koje traju, koje opstaju, koje mogu izdržati test vremena. Želimo odnose koji će trajati, ljepotu koja neće nestati, ljubav koja ostaje i prijatelje koji nas neće ostaviti. Swift pjeva na “King of my heart”: “Ti si onaj kojeg sam čekala / kralj mog srca, tijela i duše i odjednom sam ti sve što želim / nikad te neću pustiti.” (To zvuči kao lako pamtljivi dio pjesme hvale i slavljenja.) No, naša je kultura formirana pornografijom, gdje se slike ljudi koriste za užitak, a zatim se odbacuju. Milenijalce i članove iGen generacije formirao je SnapChat i priče s Instagrama koje traju nekoliko sekundi ili možda jedan dan, a zatim nestaju.

Živimo u kulturi u kojoj se djeca odbacuju prije rođenja, gdje se siromašni i marginalizirani bacaju u stranu, a gdje se bolesne i patnike legalno „uspavljuje”. Zato ne bi trebalo iznenaditi nikoga da je Swift primijenila tu etiku i da je ona ušla u njezinu glazbu. Također ne bi trebalo biti iznenađenje da je kultura koja je prolazila utjecala na njezino razumijevanje spola, koje nema veze s mogućnošću života i prvenstveno je usmjerena na užitak. Postoje suptilne reference na filmu “Pedeset nijansi sive” na “Getaway Caru”, kao i dvostruki podsjetnik u stihu “Znali smo to otprve/ staromodno, pa smo bili prokleti”, koji je napisao Jack Antonoff. (Valja napomenuti da su svi suautori albuma muškarci.) Antonoff je također napisao pjesmu “Dress”, na kojoj Swift pjeva: “Kupila sam ovu haljinu da bi je ti mogao skinuti / “Zato što ne želim da ti se sviđam kao najbolja prijateljica.” Zanimljivo je, iako baca haljinu, još uvijek želi nešto što traje, stoga urezuje svoje ime na uzglavlju ljubavnikova kreveta. No, romantični susreti poput onoga opisanog u pjesmi “Dress” ne traju, čak i ako su imena ljubavnika urezana na uzglavlju kreveta.

Ima li kakve nade na ovom albumu? Postoji li otkupljenje? Je li vrijedno slušati? Odgovori na ta pitanja su da, ne i možda.

Nada na Reputationu se nalazi u Swiftinoj nesposobnosti da odgurne želju za stvarnom, trajnom, bezuvjetnom ljubavlju. U biblijskim terminima Swift želi biti ‘znana’ (voljena) i želi ‘znati’ (voljeti). Piše o svojoj želji da je netko uistinu poznaje u svojoj prolegomeni i ponovo se vraća na tu temu. Na “New Year’s Day”, posljednjoj pjesmi na albumu, Swift pjeva: “Molim te, nemoj nikada postati stranac”, a u posljednjem retku zaključuje: “… ti i ja, zauvijek.” Ima nade. I iako Swift traži otkupljenje kao i svi mi, znamo li to ili ne, nigdje se ne to može naći na Reputationu. Bojim se da Swift vjeruje da je kultura otpada sve što postoji, umjesto da shvatimo da je to kultura koja prolazi, da je iskrivljen Božji izvorni plan da bismo voljeli i bili voljeni. Najbolje što ćete naći na ovom albumu su metode suočavanja s kulturom otpada, ali ovdje nema stvarnog otkupljenja. (Ali Swift je samo 27 godina i siguran sam da će se dugo baviti glazbom. I opet, ima nade.) A što se tiče toga je li to vrijedno slušati, to nije bitno ako kupite album ili ne; slušat ćete pjesme s Reputationa sljedeće dvije godine. Beatovi su privlačni, melodije i refreni su odlični, i osim ako ne živite u samostanu, teško ćete ih izbjeći.

Konačno, treba napomenuti da me prijatelj svećenik – koji uopće nije ljubitelj pop kulture – čuo kako slušam “Look what you made me do”, dok sam se pripremao napisati ovu recenziju i rekao: “D, ta pjesma zvuči kao pjesma ‘I’m too sexy’ iz ’90-ih.” Ima pravo. I možda biste trebali poslušati album samo da sami razmislite i odlučite. (Pogledajte što sam sad učinio.)

o. Damian Ference | Word on fire

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 2. prosinca 2017.

Možda vam se svidi