Kantautor popularne duhovne glazbe Čedo Antolić preminuo je sinoć u 69. godini od posljedica duge i teške bolesti, objavila je glazbenikova obitelj.

”S velikom žalošću vam želim reći da nas je noćas u svojoj 69. godini života napustio Čedo Antolić. Skoro tri i pol godine borio se tata s bolešću na način njemu svojstven, pjevajući i dalje, radeći jaslice u glini, slikajući i davajući opet sebe do kraja u svom što radi, bez obzira na bol, umor i na teške okolnosti” stoji u objavi o smrti barda duhovne glazbe u nas.

Tekstopisac, skladatelj, pjevač i slikar Čedo Antolić dobitnik je mnogih glazbenih nagrada, uključujući i tri Porina, a ove je godine bio odlikovan i Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za izniman doprinos razvoju duhovnog glazbenog stvaralaštva.

U pedeset godina svoje glazbene karijere, Antolić je stvorio impresivan opus djela, djelovao kao glazbeni urednik Radio Marije i Hrvatskog katoličkog radija i odgojio mnoge zborske pjevače animirajući misna slavlja svake nedjelje. Svojim toplim i snažnim vokalom, ovaj je ponizni zanesenjak kroz svoju jednostavnu i svima razumljivu poetiku na nadahnjujuć način progovarao o svom odnosu s Bogom. Rođen 1951. u Zagrebu, njegovao je svoj ”kaj” i tek je 2017. snimio svoj prvi album svjetovne glazbe, “Blues po domačem”, u kojem je evocirao sjećanja na djetinjstvo i odrastanje u Stubici. Tada mi je rekao kako je sada napravio sve što je ikad želio u životu.

Kada odu veliki ljudi, zaista ostaneš bez riječi. Od trenutka kada sam na radiju prvi put čula njegovo ”Jutro”, preko kratkih susreta u diskografskoj kući i na koncertima, Čedo mi se svojim humorom i veseljem lako uvukao pod kožu. Godine su mu kvarile tijelo, ali duša mu je ostala djetinja. Unatoč bolestima koje su ga u posljednje vrijeme sve više nagrizale, Čedo je i dalje svoj život branio pjesmom, radeći jaslice od terakote, slikajući i slaveći Gospodina baš poput Joba. Bol i umornost bile su uvijek tu da ga podsjećaju na njegovu slabost i koliko je potreban drugih ljudi, posebice svojih najbližih. On je već bio iskusio neograničenu Božju radost i nije nijekao tamu, ali u njoj nije želio živjeti.

Ne zavaravajmo se, bio je čovjek koji je imao svoje mane. Bio je velik, ali nitko ne treba biti još jedan Čedo. U Gospodnjim smo očima svi veliki, posebni, genijalni i osebujni, a naša je zadaća da svoju autohtonu veličinu ispunimo Božjom radošću onako kako je to Čedo činio. Zahvalna sam što je nakratko obogatio moj život, ali načinom na koji je živio svoj, dotakao je cijeli svijet. Svojom glazbom i poezijom pokušao je ljude približiti Očevoj kući. Koliko god vijest o njegovoj smrti bila neočekivana, toliko je bila smirujuća. On je samo nastavio hodati, ovaj put bez štaka, invalidskih kolica i ikakvog pridržavanja, onamo kamo je oduvijek žudio stići. Svoj je smiraj pronašao u Gospodinu. To je radost što pripadamo Bogu čija je ljubav jača od smrti i koji nam daje snage da budemo u svijetu, iako već pripadamo kraljevstvu radosti.

Pokoj mu duši i iskrena sućut obitelji.

Ivana Lulić | Bitno.net