Čedo i Matija Antolić – “Bluz po domačem”

“Album ‘Bluz po domačem’ posvećujem majci Dragici i ocu Rudeku. Oni su moji potočnica i kipimošt, oni su mi utkali ljubav, vjeru i brižnost, oni su bili ponizni i kreativni.”

Ove riječi ispisane u knjižici navedenog albuma nisu samo autorova posveta, već i najbolji opis albuma “Bluz po domačem”, jedne od najznačajnijih imena hrvatske duhovne glazbe, Čede Antolića, te njegova sina Matije, inače također glazbenika, ali i glumca. Posveta je to koja govori kao činjenica, ali i koja svojom toplinom i pogođenom biti kazuje sve što versi i note ove glazbene zbirke govore svojom lirikom. I sam naziv albuma savršeno lijepo – i jednostavno – sugerira sinergiju lokalne, zavičajne tematike i ozračja te glazbenih receptura posuđenih iz suvremen(ij)e zapadne tradicije, ovdje skladno uklopljenih u itekako domaću, toplu priču čovjeka iz naroda.

Čedo Antolić već dugo, još od sedamdesetih, obogaćuje našu duhovnu glazbu, što kao kantautor, što kao član sastava Kyrios, što kao zborovođa te glazbeni urednik na Katoličkom radiju. Osam albuma duhovne glazbe i jedan jazz album, stalni nastupi u crkvi te rad s novim, mlađim glazbenicima stoje iza ovog rođenog Zagrepčanina, po majci pak vezanog za Stubicu i Hrvatsko zagorje, gdje je, kako sam kaže, “upijao ljude, običaje i predivan krajolik”. Upravo ta upijanja, srastanja sa svojim podnebljem i njegovanje korijena prihvaćenih kao jedina zdrava osnova za vlastitu kreativnost vodila su ovog 66-godišnjaka u njegovu predanom radu, sada konačno okrunjenom albumom “Bluz po domačem”, kojeg potpisuje sa sinom Matijom. U formi – nazovimo to tako – blues-popevki, ovaj obiteljski duo odlučio je omiljene glazbene recepture stopiti sa zavičajnom poetikom i tematikom te ispisati osobnu posvetu Zagorju i hrvatskom čovjeku, njegovoj vječnoj vezi s rodnom grudom i vjeri koja te veze oblikuje i osnažuje, hrani i čuva.

Svijet pjesama skupljenih na “Bluz po domačem” svijet je minuloga vremena, ali i današnjeg svagdana, baš kao što glazba koja ga dočarava uspijeva prerasti vrijeme i zanemariti vremenske okvire. Nije to blues ruralne Amerike, ali ova glazba Antolićevih crpi nadahnuće baš iz tih vrutaka koji su, uostalom, oblikovali suvremenu, popularnu glazbu. Otac i sin Antolić glazbu su koju vole uzeli kao polazište za nešto što se može uklopiti u bilo kakav festival kajkavske popevke, ali i daleko širi glazbeno-žanrovski kontekst. Svijet je to u kojem otac “Jezuša je onda delal” i gdje “ni se nigdar kleti smelo”, gdje “tu na putu je raspelo, tam med trsjem kletica, stare hiže, jablani i cerkvica”, gdje “naši bregi su zakon i zemaljski raj ” i gdje “popevka Gospodnja odzvanja kak pravi bajs”, svijet sela i prirode dočaran glasom dvaju generacija. Otac Čedo autor je i pjevač (osim u predivnoj “Put, med zvezdanim”, koju pjeva Matija, te u završnoj, zborskoj narodnoj zagorskoj popevci “Snivaj zlato moje”), dok je Matija aranžirao pjesme, vješto balansirajući popevku i blues, negdje i country i, naravno, gospel, odsviravši pritom cijeli niz instrumenata, od ukulelea i mandoline do perkusija i basa.

Opisujući svijet kojeg je upamtio još kao dijete i čije je zakonitosti i motive učio “iz prve ruke”, Čedo Antolić je s nevjerojatnom lakoćom nanizao slike gotovo dokumentarističke preciznosti, glazbene vinjete koje na koncu tvore skladan mozaik kao pozivnicu u taj svijet koji nam nije toliko daleko ni vremenski ni geografski. Možda je meni osobno, kao Dalmatincu, bilo teže proniknuti u baš svaku poru i sliku iz ovog zbornika “domačeg bluza”, ali tim više mi cijela priča zvuči iskreno i uvjerljivo. Jer, slušajući “Potočnicu” ili “Put, med zvezdanim” jednim uhom uz Oliverova galeba i uz glazbu vječnoga sraza mora i povišću pritrujenog dalmatinskog kamena itekako se, čak i ako svaki stih ili riječ ostanu nedovoljno razumljivi, može osjetiti ono što je “natjeralo” Čedu Antolića na ovu glazbu i ono čime je s lakoćom “zarazio” i svoga sina, čija je ruka brižno dotjerivala očeve umotvorine. Možemo ovu glazbu nazvati nostalgičnom, ali ona je i nadahnjujuća, topljena vjerom – u “Bogeka” sveprisutnog i gotovo opipljivog baš u takvom ambijentu, u “Jezuša” čije ime nije napuštalo majčine usne, ali i u domaćeg čovjeka, onog direktno prenesenog u ove vinjete, kao i u njegove odraze u današnjim ljudima. Glazba je to narodna koliko i “bluzerska”, prije svega autentična, skladana, svirana i pjevana rukom i jezikom nekoga posvećenog svom pozivu.

A Antolići svoj poziv niti skrivaju niti ga maskiraju nepotrebnim šminkama. Njihov “Bluz po domačem” bez viškova, ali i bez rizika, pravolinijski (što će neke sklonije avanturizmu i eksperimentima možda i odbiti, ali, vjerujem, ne i ostaviti bez dužnog poštovanja prema baš takvom pristupu), ne propušta nijednu od komponenti koja čini zavičajno im podneblje istaknuti “baš na pravom mjestu”, pa su tu neodvojivi krajobraz i narodni običaji, narodni običaji i vjera, vjera i sam život, i tako u krug. A to se moglo postići samo poniznošću u porama stvaralačkog duha, poniznošću koja je cijelu ekipu glazbenika mogla udružiti u jedinstveno tijelo u službi te i takve glazbe, odnosno, pjesme. Odnosno, blues-popevke. Zato slušajući album imate dojam da su se glazbenici u studiju prvenstveno dobro zabavili i da su tu zabavu prenijeli u radost muziciranja. Voljeli zavičajnu liriku više ili manje, mogli spajati blues i zagorsku popevku ili nad tim mrštili lice – odlučite li poslušati “Bluz po domačem”, pritom malčice i zaviriti i u njegovu knjižicu s tekstovima, ostat ćete ravnodušni samo ako ste od kamena ili isuviše zaraženi viškom ironije i sarkazma karakterističnog za modernije forme i kontekst vremena.

Toni Matošin | Bitno.net