Carla Belovari The Secret Sisters

Carla Belovari – “Soul na ranu” (Dallas Records)

Osam je već godina prošlo otkako je Carla Belovari nastupila i, s obzirom na iskazan talent, relativno rano napustila televizijsku glazbenu trakavicu “Hrvatska traži zvijezdu”, jedan u nizu projekata sličnog karaktera i više nego upitnog doprinosa glazbenoj sceni. Ova mlada pjevačica iznimna glasa i scenske pojave, kakvom doziva u sjećanje pjevačke dive minulih i nešto bližih razdoblja, nije se dala uvući u zamku instant popularnosti, još manje olako se predati u ruke producenata i mecena proračunatih i kratkoročnih manira i baš zato – naglasio bih, samo zato – njezin prvi album dolazi tako kasno, osobito ako mjerimo formulama suvremene glazbene industrije koja za isto vrijeme lansira i ugasi desetke “blistavih” mladih i nikad sazrelih karijera. “Soul na ranu”, usprkos pozamašnom popisu suradnika i producenata, proizvod je baš same Carle, autorska zbirka pjesama kao plod čistog talenta i duboko zahvalnog duha. Naramak pjesama prožetih osobnim, intimnim mislima i pričama te zaodjevenih u ruho bogate baštine popularne glazbe.

Kako sam naslov albuma sugestira, soul je primarno žanrovsko sredstvo kojim Carla Belovari priča svoje glazbene priče. Njezin sjajan vokal impozantna raspona i baš prave doze zadimljenosti svojom se bojom savršeno uklapa u sjecišta soula i R&B-ja, koja svoju signalizaciju duguju Arethi Franklin i Philu Spectoru, Motownu i Staxu, starim i novijim recepturama.

Carla Belovari pritom svoju snagu i nadahnuće neskriveno nalazi u Kristu, odnosno, vjeri koja joj, sudeći po njezinim izjavama, zauzima vrlo važno mjesto u životu i radu. Tako baš u takvim crpilištima i inspiraciji možemo iščitati zašto se, očito svjesna vlastitih mogućnosti, otisnula na duži, teži put, onaj koji umjesto dvojbenih kompromisa donosi veću odgovornost, ali i kvalitetnije, duže goruće rezultate. A ako ćemo rezultate promatrati kroz ovih (čak) četrnaest pjesama koliko ih je skupila da “posouli” ranu, tu je itekako dovoljno razloga da pozdravimo važno novo ime na hrvatskoj glazbenoj sceni.

Bilo bi ipak nepromišljeno reći kako sve pjesme savršeno funkcioniraju i da drže kvalitetu stalno na istom nivou, ali poslušate li pažljivo najuspjelije među njima, poput sjajnog singla “Nama najbolji”, gdje joj se na gitari pridružio Neno Belan, ili sugestivne “Melodije”, gdje joj je pak na klavirskim tipkama Matija Dedić dozirao finu porciju jazza, brzo ćete moći steći dojam o vrhunskom glazbenom proizvodu, zapravo, pravoj slastici kakva s lakoćom bježi iz mulja prosjeka. Naftalinski kolorit kakvog donose obje navedene pjesme (mada nipošto lišene suvremenih receptura) prosipa se po cijelom albumu koji “skriva” i nekoliko pravih malih dragulja što traže pažljivije slušanje. U “Bilo bi lako”, primjerice, Carla koristi elemente gospela ne bi li emotivno ispjevala duboko osobnu “budnicu”: “Bilo bi lako kad hodao bi netko sa tobom / Da netko ponekad te smatra prilikom / Da ionako sve što radiš netko popravlja”.

Uporno naglašavajući da samo kroz ljubav i praštanje možemo pronaći mir i ispunjenje, “Soul na ranu” kroz svoje male proživljene priče i note naučene iz same ljubavi prema glazbi predstavlja svojevrstan dnevnik iz godina koje su vodile ka realizaciji albuma.

“Meni je poslao Bog cipele lake od praštanja / Mirno more mi u grudima”, kazuje gotovo spektorovski ukrašena “Meni je poslao Bog”, a “Mome Bratu” poziva da je preslušate bez ičijih, pa ni mojih naputaka. I dok se, primjerice, pomalo bljedunjava “Voli kad boli” ili tek potencijalno zanimljive “Inspiracija” i “Sretan broj” gube u možda ipak za prvu zgodu predugoj minutaži, u paketu se prvijenac Carle Belovari uistinu ističe kao svjetlo kojeg je odlučila ne skrivati već podijeliti s publikom koja je, koliko god nam se nekad činilo drukčije, žedna dobre, iskreno pozitivne, pametne glazbe.

The Secret Sisters – “You Don’t Own Me Anymore”

A ovih dana nam slično nadahnuta i krojena, također recepturama starih glazbenih kuhinja kuhana, mada ne i žanrovski osobito bliska glazba dolazi iz Alabame, s američkog Juga koji je njegovao i očuvao sama izvorišta onoga što već desetljećima nazivamo rock (and roll) i što je oduvijek imalo duboke duhovne korijene. The Secret Sisters čine sestre Laura i Lydia Rogers i “You Don’t Own Me Anymore” njihov je treći album, dosad najzaokruženiji i najdorečeniji u tom blistavom malom nizu.

Nakon sjajnih albuma “The Secret Sisters” (2010.) i “Put Your Needle Down” (2014.), na kojima su iskazali svoj autorski potencijal te predivno dvoglasje naučeno u crkvenom zboru, sestre su se suočile s gubitkom diskografske kuće, a potom i sudskim sporom sa svojim bivšim menadžerom, što je vodilo prekidu karijere i suočenju s teškim životnim dilemama. No Laura i Lydia nisu se dale prepustiti razočaranju i apatiji, a kad im je ruku pružila kantautorica i producentica Brandi Carlile stvari su se opet pokrenule i urodile, evo, novim albumom koji tako dolazi kao pravi trijumf. The Secret Sisters, naravno, uopće ne odustaju od svoje verzije americane, odnosno, stapanja utjecaja countryja, bluesa, gospela i samoga rocka, te u novoj zbirci ponovno s lakoćom donose dašak minulih, gotovo mitskih vremena, miris mulja i prašine i osjećaj pripadnosti koji je i zavičajan i duhovan.

Predivna uvodna “Tennessee River Runs Low”, otvorena savršenim a capella dvoglasjem pa iznesena na neumoljivo južnjačko sunce akustičnim instrumentarijem predvođenim nadahnutim bendžom, neodoljiv je komad domoljubne lirike, ali i nešto više od toga – oda napisana iz ranjena srca, iz posrnulog duha koji je u svom kreativnom zaletu našao izlaz iz krize. Kad se na nju nastavi “Mississippi”, napisana u tradiciji američkih “balada o umorstvima” (Nick Cave je toj tradiciji dao posebno uvjerljiv doprinos albumom sastavljenim isključivo takvim pjesmama) kao nastavak “Iuka”, ponajbolje pjesme s prethodnog albuma, jasno je da “You Don’t Own Me Anymore” neće biti tek milozvučna glazbena slikovnica, već će nužno zrcaliti sve padove i razočaranja koje su sestre proživljavale zadnjih godina. Oživljavajući pripovjedačku tradiciju slavne Flannery O’Connor, The Secret Sisters su zapravo samo nastavile odavati počast tradiciji iz koje su iznikle i koje se ne mogu niti žele otresti.

Prepun sličnih pjesama s raskrižja optimizma i melankolije, vjere i sumnje, skitnje i osjećaja pripadnosti, treći album ovih djevojaka sadrži cijeli niz pjesama što svojom jednostavnošću i pažljivo biranom zvučnom kulisom slave talent, odnosno, svjedoče zahvalnost na darovanom talentu. Primjeri su ljepotice poput “He’s Fine”, za koju ćete poželjeti da traje bar deset minuta duže, gitarom nošena “Carry Me” ili prozračno sjetna “Little Again”, ali među ovih dvanaest dragulja izbor može pasti na gotovo bilo kojeg od njih. Komercijalni neuspjeh, srećom, nije, dakle, pokopao ljubav koju Laura i Lydia Rogers gaje prema glazbi, ljubav klesanu pjevanjem u crkvenom zboru kojeg nisu zaboravile ni svih ovih godina na pozornici. Ne propuštajući na prilici koju su dobile zahvaliti Bogu od kojega im, kako su se izrazile na ovitku debitantskog albuma, dotječu svi blagoslovi, The Secret Sisters primjer su uporna, a ponizna stvaralačkog duha, glazbenog dara koji tradiciju iz koje je nastao niti tjera u zapećak niti je bezočno pokrada, već je s divljenjem i zahvalnošću koristi ne bi li joj pridodao možda još koje nezaboravno poglavlje. Kako se god ta priča rasplitala, svakako preporučujem da potražite ovaj album, kao i prethodna mu dva.

Jer, postoji Amerika mnogo ljepša od politike i industrije, napola mitska, napola posve opipljiva – u glazbi The Secret Sisters naći ćete, između svega dosad navedenog, dašak baš te Amerike.

Toni Matošin | Bitno.net