Bruno Krajcar – “Made in Istria” (Aquarius Records, 2020.)Baš sam ovih dana na poleđini hrvatskog izdanja knjige “Katolicizam” publicista Roberta Barrona naišao na jednu predivnu, rekao bih i vrlo potrebnu misao njujorškog nadbiskupa Timothyja Dolana. On je, naime, u osvrtu na knjigu čiji sadržaj to potkrjepljuje primijetio kako se Utjelovljenje nastavlja u istinitome, dobrome i lijepome, time i meni samome pojasnivši što zapravo tražim i pokušavam vidjeti u biranoj glazbi o kojoj pišem tu, na katoličkom portalu, dakle, za čitateljstvo žedno kontinuiteta Utjelovljenja, gladno ljepote, istine i dobra. Naravno da pritom značajni (ograničavajući) čimbenik predstavljaju moje vlastite slabosti, sljepoće, pa i (ne)ukus, ali uistinu dobra, lijepa, iskrena glazba uvijek samu sebe otkriva, sama o sebi najljepše govori, a na svima nama je tek da je nalazimo, da se njome nadahnjujemo, u njoj uživamo puštajući je da nas mijenja (na bolje) i da sve te svoje utiske i iskustva dijelimo s drugima.

Zato mi je posebno zadovoljstvo dijeliti baš takve lijepe note i verse, čak i kad me mjestimice zbunjuju nekim nejasnoćama ili nehotičnim sjenama. U slučaju pulskog glazbenika Brune Krajcara malo je zapravo nejasnoća, još manje sjena, što nam zorno pokazuje i njegov novi album, “Made in Istria”. Ovaj kantautor, etnomuzikolog, radijski urednik i voditelj, meštar od više instrumenata, a nadasve zaljubljenik u glazbu i u rodnu Istru, te je svoje ljubavi, znanja i vještine isprepleo u već cijelom nizu albuma i projekata, u zbirkama poput “Šperanca”, “Istra”, “Blagoslov”, “Mate Balota”, “Pozitiva” ili “Istrael”, koje već samim naslovima jasno govore o autorovu nadahnuću, preokupacijama i koloritima u kojima sklada i djeluje. Novi je album tako zapravo logičan slijed jedne posve jasne, kristalno čiste poetike koja prije svega pomiruje i gradi mostove, iskreno donosi ljepotu stvaranja i ushit slavljenja ljepote.

Bruno Krajcar rođen je 1972., što je podatak koji sugerira i da je u pitanju glazbenik u punom zamahu, autor već zrela rukopisa i jasne vizije. Ono što je gradio u svojim glazbenim zbirkama fino je tkanje u kojem se isprepliću univerzalni glazbeni jezik, suvremeni obrasci puni žanrovske fluidnosti i glazbena tradicija Istre i Kvarnera. Namjerno kažem fino tkanje jer u Bruninoj glazbi nema samodopadnog cut & paste kolažiranja forme radi niti su njegovi kompilacijski recepti proizvod bilo kakvih konfrontiranja ili postmodernističkih manirizama. Primjerice, naziv “Istrael” na prvu možda sugerira kakvo izmotavanje ili prvoloptaški new age akrobacionizam, a taj album iz 2011. zapravo krije tako vješto nijansirana, suptilna koliko i zvonka spajanja samo naoko nespojivih svjetova istarske tradicije i jazza, elektronike i glasovite istarske ljestvice, Mate Balote i suvremenog popa. Naravno, ovo navodim tek kao primjer, jer za opisati sve ljepote Bruninih albuma trebalo bi mnogo više prostora nego što to nudi jedna skromna recenzija najnovijeg mu uratka.

Bruno Krajcar – Made in Istria

No nutritivne elemente što trajno hrane iskaz Brune Krajcara ovom prigodom mogu potražiti i u njegovom duhovnom, odnosno, vjerskom životu. Čovjek čiji je život dosad bio prošaran tragičnim događajima poput bolesti i smrti, od kojih je sigurno najteži bio gubitak sedmogodišnje kćeri u prometnoj nesreći prije petnaest godina (da sve bude još tragičnije obojeno, u prometnoj je nesreći dvije godine ranije smrtno stradala i njegova majka). Takve tragedije sposobne su devastirati duh i živote kojih se dotiču, no u Bruninu slučaju došlo je do jasne spoznaje da u svojoj tuzi i gubitku nije sam, došlo je do blagotvorna dodira Milosti, do jasne spoznaje da je Krist Bog živih, kako je i sam riječima posvjedočio. Taj aspekt, taj neizostavni segment, zapravo vrelo s kojega se napaja ovaj stvaralački duh svoju je najkonkretniju i najeksplicitniju manifestaciju dobilo u albumu “Blagoslov” da bi se ta kreativna okrjepa kapilarno širila njegovim notama sve do, evo, novog albuma, zbirke gotovo logično nazvane “Made in Istria”.

Zagrabivši rukama znalca, očima zaigrana djeteta i srcem čeznutljiva duha u škrinju istarske narodne glazbene baštine, Bruno Krajcar skupio je devet skladbi koje uz očitu “deklaraciju proizvoda” dijele vedrinu i ljepotu kojima odišu kroz svaku poru. Album ni na trenutak ne djeluje kao kakav ozbiljan konceptualni projekt koji bi trebao predstaviti cijelu jednu baštinu, razdoblje ili podneblje, već se prije doima kao svih takvih, nazovimo ih, štreberskih atributa posve oslobođen repertoar, lakoprohodna mala pjesmarica koja više slavi nego što predstavlja, više se veseli nego što se kočoperi stilom, više zabavlja nego što podučava, a više podučava nego što zabava to inače čini.

Već na samom početku vesela “Ča se sve va brajdah najde”, premijerno izvedena na neumskom EtnoFestu, predstavlja sve istarske sorte – vina! Uredno skupljene od strane poznatog tamošnjeg novinara Davora Šišovića (koji je tako naveden kao autor teksta), sve su našle mjesto u Krajcarovoj skladbi kroz koju zrači domoljublje u svom najčistijem, iskonskom značenju, kao i – ponavljam se, ali glazba me na to tjera – ljubav prema notama koja se u slučaju ove pjesme morala i dodatno pojasniti kroz remiks pomalo nespretno stavljen već na četvrto mjesto umjesto na sam kraj albuma. U remiksu se pak čuveni naš znanstvenik Korado Korlević (kojeg sam, da malčice privatiziram prostor, imao čast susretati za svojih školskih dana na državnim natjecanjima iz astronomije) pojavljuje s kratkom prezentacijom značenja vina za ljudski rod, sve spretno i skladno utisnuto na etno melodiju začinjenu sjajnom svirkom Brune i suradnika.

Instrumentalne su skladbe ipak posebno biserje ove zbirke. “The Girl from Parenzo” tako zvuči kao da su Istru posjetili Calexico, dok nas “Under Rakalj” i “Istramerika” finom egzotikom uvode u samo srce Istre. Vješto aranžirane i toplo odsvirane su to note sposobne zaljubiti svoga slušatelja, baš kao što Bruno to čini i s “Close to Žminj Town” ili sa završnom “If Only The Sun Could Speak”. No ni ostale pjesme ne bježe ovakvim klasifikacijama. “Vez” i tradicionalna “Jedno jutro prije zore” izražajnije od ostalih svojom a capella formom bježe recepturama jazza, koje se makar u natruhama mogu naći u većini skladbi; prva u izvedbi ženske klape Teranke, a druga u izvedbi mješovite vokalne skupine Nespula, ove su dvije pjesme najpročišćeniji glas istarske baštine, jedna uz drugu poput intermezza usred nježno eklektične zbirke.

Nježnosti tog eklekticizma fino doprinosi i šlagerski obojena “Guten Tag Pula”, čiji njemački tekst uopće ne strši iz ovako postavljene cjeline. Što nas pak vraća na pristup samog potpisnika zbirke, na taj Brunin stvaralački žar što se doima poput same definicije čovjekova umjetničkog poziva. Od Boga primljen talent iskorišten za stvaranje lijepoga, za oblikovanje umjetnosti sposobne baštiniti i stvarati novu baštinu, pozajmljivati i otvarati put novim pozajmicama – baš to stoji iza “Made in Istria”, albuma koji me uistinu na najljepši mogući način povezao s na početku spomenutim citatom nadbiskupa Dolana, a usred pisanja ovoga teksta došla je i vijest da je album nominiran za Porina u kategoriji najboljeg ovosezonskog albuma etno glazbe. Iskreno, lijepo i samo dobrome okrenuto, stvaralaštvo Brune Krajcara umjetnost je u svojoj najotvorenijoj formi, oplemenjujuća kako za svoga autora, tako i za sve nas koji smo je spremni primati i voljeti. Nagrade su tada neizbježne, pri čemu čak ne mislim prvenstveno na ove prvenstveno na ove materijalne, ovozemaljske.

Toni Matošin | Bitno.net