Nick Cave – “Idiot Prayer: Nick Cave Alone at Alexandra Palace” (Bad Seed Ltd., 2020.)

Kad je prije više od dvadeset godina, na za njega po mnogo čemu prekretničkom albumu “The Boatman’s Call”, pjevao kako su “od tuge sazdani čitavi svjetovi”, australski kantautor Nick Cave teško da je mogao i zamisliti sve krajobraze svijeta nastalog desetljeće i pol potom, nakon pogibije 15-ogodišnjeg mu sina. Za jednog roditelja nužno devastirajuća tragedija, koju je sam Cave proteklih godina – ne da je naglasi, već prije da joj ne dopusti da ga nezasitno proždre – u javnim istupima nazivao “traumom”, izvor je tuge i osjećaja gubitka koji se otima riječima, a kojem su dosezi nepregledni i neizvjesni; u slučaju potpisnika jednog od najkonzistentnijih i autorski najupečatljivijih opusa suvremene popkulturne pjesmarice, sama trauma nužno se vrlo brzo pretočila u rad, u nove pjesme, albume i projekte, ali i u nove dimenzije duhovnog svijeta obilježenog potragom (mjestimice čak i potjerom) za Bogom.

Zaključiti da je Nick Cave vjernik ne bi bilo posve točno, ali svakako bi bilo na tragu istine. A prije svega je limitirajuće u tom počesto olakom shvaćanju same koncepcije vjere i(li) njezina izostanka. U krajnjoj liniji, usudit ću se reći, i nebitno s obzirom na sve ono što je kroz zadnja četiri desetljeća ovaj iznimni glazbenik iznjedrio kroz ukupno dvadesetak albuma, brojeći, dakle, već neko vrijeme pjesme u stotinama. No, o tome sam već čak u nekoliko navrata pisao, pokušavajući unutar vlastitih ograničenja makar malo provjetriti svu kompleksnost poetike satkane čežnjom za izvorištem, pritom trajno vezane uz kršćansku religioznost i imaginarij, pa ćemo se ovdje vratiti na traumatične recentne Caveove godine te na novi album koji gotovo predvidljivom logikom slijedi nit iz koje je lani izniknula fascinantna zbirka “Ghosteen“, po skromnom mišljenju ovog piskarala, najbolji album 2019.

Gubitak i tuga, dakle, svijet sazdan po neuhvatljivom, nikad dovoljno čitkom nacrtu tih dvaju projektanata, nakalemio se ove godine na univerzalniji (novo)svijet pandemije COVID-19; prvi nepregledan, nedohvatljiv, unutarnji vrtlog, a drugi prožet granicama, restrikcijama i pravilima, neizvjesnošću također vrtložne dinamike i logike. Kao glazbeniku, Caveu je prvi postao duhovno-kreativni izazov u svom kaotičnom, definicija lišenom zamahu, dok drugi dolazi kao prijeteće limitirajući, i kreativno i ekonomski restriktivan maelstrom kojem još uvijek ne vidimo kraja, a koji je neminovno zaustavio i bilo kakve planove za turneju nakon izlaska spomenutog albuma “Ghosteen”. Cave, koji je baš zadnjih godina upravo u komunikaciji sa svojom publikom našao ne samo smisao budućeg rada, već prepoznao i dvosmjernost, sav ljekoviti potencijal zajedništva u srodnim patnjama i radostima, tugama i čežnjama (što se na koncu pretočilo u svojevrsnu javnu prepisku s fanovima na stranici The Red Hand Files), tako je naišao, poput brojnih kolega, na zid u onom ključnom trenutku kad svoje stvaralaštvo treba ne samo unovčiti, već i na autentičan i neposredan način kanalizirati publici koja to traži.

Otkazivanje turneje dovelo je do samostalnog (ali uistinu samostalnog – sam Cave i glasovir) nastupa u dvorani londonske Alexandra Palace početkom ljeta, koji je potom putem streama 23. srpnja bio dostupan svima koji su platili “ulaznicu”, da bi nedavno osvanuo i u kinima te naposljetku kao album.

“Nick Cave Alone at Alexandra Palace” postao je tako svojevrstan produžetak nedavne turneje “Conversations with Nick Cave”, serije koncerata koji su uključivali razgovore s publikom po uzoru na korespodenciju na The Red Hand Files, odnosno, nešto poput izraza nedostajanja. Set lista biranih pjesama iz gotovo svih razdoblja karijere bogate i kvalitetom i intenzitetom, ogoljenih do samog skeleta, glazbenog i emocionalnog, prenesenih iz konteksta svojih vremena, albuma i izvornih značenja u novi svijet, onaj, da, sazdan iz tuge, ali i iz nje regrutirane, novopronađene otvorenosti prema bližnjem. U ovom slučaju, prema publici koja to itekako prepoznaje.

Ali, da se razumijemo, “Alone at Alexandra Palace” nije valjanje u već neminovno sazreloj tuzi, već je iznad svega još jedna od njezinih posljedica; kao što slušatelj, dok sluša ove minimalistične izvedbe, gotovo sablasne kad uspijete zamisliti (a onda, naravno, i čuti) Cavea samog za glasovirom nasred ogromne, prazne dvorane (pomoći će i sama naslovnica albuma), ne može ne povezati ih s obiteljskom tragedijom od prije pet godina, tako ni sam Cave ne može (niti želi) pobjeći od boli i gubitka ugraviranih mu u duh. Ono što je ovaj album trajno zabilježio dekonstrukcija je pjesama koliko i regeneracija samog kreativnog poriva, proces intuitivan koliko i pažljivo osmišljen: dok sam za glasovirom prebire po pjesmama, ne bez razloga u zjapeće praznoj dvorani koja inače prima oko deset tisuća posjetitelja, Nick Cave ne testira samo pjesme, pa ni sebe kao izvođača, već i cjelokupni autorski zamah.

Sve je u ovim izvedbama lišeno ne samo glazbene tapiserije kakvu donosi bend sjajan i viziji neobuzdano posvećen kao The Bad Seeds, već i vremenske komponente. Ovo nije inventura, nije presjek karijere (iako većina pjesama bez problema prolazi filter za slaganje best-of pjesmarice) niti nostalgičan pogled preko ramena – sadašnjost je jedino što ostaje, jer bogatstvo emocija i misli kojima su ovih dvadeset i dvije pjesme natopljene ostale su u njima kao trajna jeka. Vjerujem da nijednu od njih Cave nije odabrao slučajno i da je svaka od njih kanal kojim na istodobno najsigurniji i najburniji način može – komunicirati. Da, komunicirati: s vlastitom imaginacijom, iza koje je uvijek vidio Božji pečat, s duhovnim ishodištima zapretenima sumnjom i ljudskim slabostima, a naposlijetku nužno i s publikom bez koje komunikacija, koju drži ključnim segmentom kreativnosti i “mjestom” gdje se nalazimo s Bogom, gubi dinamiku i, na koncu, smisao.

Nick Cave, idiot prayer

Tu leži temeljna snaga nastupa u Alexandra Palace – u samoći golema prostora, na čistini, bez maske i poze(rstva), sam s pjesmama u čijim razlozima i duhovima traži i nalazi ono što će ga usprkos svim sumnjama i zadrškama trajno udaljavati od ateizma (kojeg vidi tek kao vjerski fanatizam s obrnutim predznakom), Cave ostvaruje komunikaciju. Nije to ples s duhovima ili poza estradnog propovjednika, već hrabar čin samoizlaganja. Da, možemo reći i da će on lako “pozlatiti” bilo kakav projekt ili ideju, ali i do takvih kredita došao je isključivo vlastitim rukopisom i imaginacijom, što se u ubrzanom svijetu sve infišanijem u materijalno i brzoprobavljivo ionako vrlo lako može preokrenuti.

Uostalom, ovo je glazba bez šminke i pompe, pjesme ogoljene do skeleta koji se u njihovu slučaju pojavljuje kao čista glazbena ljepota. Predvidljivo, čak je pola albuma “The Boatman’s Call”, dakle, šest pjesama, našlo svoje zasluženo mjesto u ovom izboru. Zbirka kojom je 1997. razdijelio karijeru, odnosno, stvaralački put na dvije ere, minimalistička, duhom bogata zbirka ljubavnih pjesama prožetih ljubavnom i duhovnom čežnjom, bila je tadašnja sabirnica iskustva u tijelu i duhu, točka u kojoj se napokon uistinu približio Kristu (“lađar” u naslovu albuma zapravo je sam Gospodin), ali i koja je nužno sadržavala sav talog boli i sumnje, gorčine i hropaca oholosti. Pjesme poput “Idiot Prayer”, koja je i dala naslov ovoj novoj zbirci, ne kao omalovažavanje koncepta molitve, već kao suočavanje s ispotiha prijetećom ispraznošću kojom u riječima pristupamo Stvoritelju kojem se obraćamo, zatim predivne, uistinu predivne ljubavne balade “(Are You) The One I’ve Been Waiting For?”, u kojoj se u vjerskom ključu posve magli adresat kojem je upućena, ili “Into My Arms” sa svojim zazivima usprkos izostanku vjere u “intervencionističkog Boga”, ovdje žive novi život, gotovo kao da su uzgajane sve ove godine baš za ovu samotnu londonsku izvedbu.

Mjesto su na repertoaru pronašle i dvije pjesme (“Palaces of Montezuma” i “Man in the Moon”) s repertoara Grinderman, sastava kojeg je Cave nedavno okupio (u međuvremenu i raspustio) s još trojicom članova The Bad Seeds radi snimanja “opakijih”, distorzijom i raspuštenom energijom obilježenih heavy blues pjesama, pa i neke davne, ali nikad zaboravljene pjesme poput “Stranger than Kindness” i “Sad Waters” s albuma “Your Funeral… My Trial” (potonja, kao jedan od vrhunaca Caveova baladnog materijala, savršeno logičan izbor), dok su zimzelena “The Ship Song”, lišena sublimne raskoši izvornog aranžmana svedena na dojmljiv krhki vapaj, te pjesme s lanjskog “Ghosteen” u novom “ambijentu” poput savršeno pogođene intonacije, najrječitije objašnjenje zašto je ovakav album, odnosno, nastup bio potreban. A posebnu je notu cijelom nastupu svakako dala jedina posve nova pjesma “teška” naslova “Euthanasia”, koja kroz nekoliko u petlju povezanih stihova propitkuje vrijeme i bol, nedostajanje razliveno po zamišljenoj koliko i proživljenoj vremenskoj crti u potrazi za ranjenom čovjeku neuhvatljivim smislom.

Potreban svom potpisniku, baš kao i njegovom adresatu, tko god bio pretplaćen na tu ulogu, “Alone at Alexandra Palace” logičan je produkt svoga vremena, kao i present tensea jednog stvaralačkog duha. Lišen šuma, oslobođen tereta estradne poze, fokusiran na samu bit dara kreativnosti, kao i na tugu i bol koje su taj fokus intuitivno izoštrile. Iskren koliko možemo vjerovati u tu i takvu iskrenost. Koliko i sam Cave može vjerovati.

“Moja odgovornost kao umjetnika je da se pojavim nad papirom, glasovirom ili mikrofonom, a ostalo ovisi o Bogu”, izjavio je jednom prigodom ovaj iznimno senzibilan, koliko u senzibilnosti nerijetko i grub, motivima i rječnikom čak nasilan glazbenik. Sve navedeno u citatu pojavilo se toga dana u londonskoj Alexandra Palace. A Bog sigurno ne ostavlja samog nikoga od nas, osobito ne one koji ga s toliko žara – pa i sumnje i putem skupljene gorčine – zovu i traže. Smijeh koji se Caveu nakratko “omaknuo” na kraju izvedbe “(Are You) The One I’ve Been Waiting For?” možda je spontano osvjetljenje upravo tog trenutka, susreta koji otkriva samu bit stvaralačkog procesa.