“Ogoliti ljudsku prirodu dok se ne razjasne njezini božanski atributi, prožeti svakodnevne aktivnosti duhovnim žarom, udahnuti vječnost onome što je prolazno; učiniti božanske stvari ljudskima, a ljudske božanskima; to je Bach, najveći i najčišći trenutak u glazbi svih vremena.”

Pablo Casals

Među velikim stvarateljima zapadne klasične glazbe, Johann Sebastian Bach zauzima najuzvišenije mjesto. Općenito se smatra da je Bach sažeo tijek glazbe do svojeg vremena – prve polovice 18. stoljeća – te da od njega proizlazi kasnija glazbena povijest. Bachov visoki status učinio ga je naizgled profinjenijim i udaljenijim od Mozarta ili Beethovena, njegovih najbližih vršnjaka u panteonu skladatelja (koji su također priznavali Bachovo prvenstvo). Provincijalni crkveni glazbenik koji nikada nije putovao izvan Njemačke, skladao je glazbu za svoju zajednicu i na slavu Božju, a njegov je izniman značaj prepoznat tek nakon njegove smrti. Smatra se da njegov rad posjeduje apsolutnu tehničku čistoću, savršenstvo i cjelovitost. Bach je skladatelj među skladateljima par excellence, uzor glazbene vještine i intelektualnog genija.

Uporaba pojma “genij” u vezi s glazbom naglašava da je glazba izraz uma, racionalno uređenje zvuka, a ja bih rekao da se Bachov jedinstveni genij sastoji u načinu na koji njegova glazba izražava osjećaj kozmičkog reda, analogan Stvaranju. Muzikolozi govore o njegovoj tehnici Fortspinnung, plodnom razvijanju malih glazbenih motiva u dulje fraze. Dobar primjer je Christe eleison iz Mise u h-molu, gdje, dok orkestar razvija svoju zamršeno detaljnu mrežu šesnaestinki, postoji osjećaj da bi glazba mogla teći u beskonačnost. Na taj način Bachova glazba izražava osjećaj vječnosti, ali i osjećaj za vremensku preciznost.

Ovaj osjećaj vječnosti i božanskosti u Bachovoj glazbi dijelom proizlazi iz njezina jedinstva. Bach se bavi jednim osjećajem ili raspoloženjem u jednom trenutku, bez dramatičnog kontrasta koji nalazimo u kasnijoj glazbi. Jedan stavak u Bachovoj skladbi “govori” samo o jednoj stvari; nakon što je početna ideja iznesena, ostatak se sastoji od elaboracije ili razvijanja te ideje u ljepše i blistavije oblike. Umjesto drame suprotstavljenih sila, u Bachu doživljavamo stabilnost u kojoj se glazbeno obilje razvija, pod okriljem racionalnog reda koji bi se mogao usporediti s božanskom providnošću.

Integrirana cjelovitost i organsko jedinstvo njegove glazbe daju joj bitnu ispravnost, osjećaj da svaka nota logički slijedi prethodnu. To je naglašeno dosljednom ritmičkom organizacijom, stabilnim pulsom unutar kojeg su različite notne vrijednosti organizirane matematičkom preciznošću. Ipak, sinkopa je prisutna u gotovo svakom taktu, stvarajući raznolikost i živost. Ono što Bach čini slično je spokojnoj vokalnoj polifoniji renesansnog majstora Palestrine, no Bach to prenosi na područje instrumentalnosti; čak i njegovi glasovi kao da postaju instrumenti. Iako je istina da su ti stilski elementi tipični za ono nazivamo baroknim stilom, koji je Bach dijelio sa svojim suvremenicima, nitko ih nije prakticirao s dubinom i savršenstvom kao Bach. Bachove su skladbe grandioznije zamišljene, temeljitije napisane i ispunjenije glazbenim idejama od skladbi bilo kojeg drugog skladatelja njegova vremena.

Moglo bi se gotovo reći da kod Bacha različiti elementi glazbe – melodija, harmonija, ritam, kontrapunkt – ne postoje kao zasebne cjeline; oni su usko povezani. Primjerice, poznati preludij Suite za violončelo u G-duru: Na papiru se uglavnom sastoji od arpeggia i ljestvica, ali ti su arpeggi i ljestvice zapravo melodije koje su istodobno i akordi te izražavaju harmonije koje se kreću kroz napetosti i opuštanja. Melodija i harmonija spojene su u jednu cjelinu. Bachove se melodije tipično granaju u kontramelodije, postajući inventivni glazbeni razgovor, razgovor koji slušatelja nosi kroz glazbeni argument. Čak i jedna melodija u Bachu često sadrži složene odnose koji impliciraju dijalog. Činilo se da Bach nije sposoban ne razmišljati kontrapunktalno, nije sposoban pisati jednodimenzionalnu glazbu. Njegov kombinatorni genij, sposobnost zamišljanja glazbenog materijala koji se istodobno može izvoditi, najpotpunije je izražen u fugi. To je kontrapunkt u svom najrazvijenijem obliku, a njegov je najviši izraz kod Bachu prisutan u njegovom monumentalnom Umijeću fuge, napisanom u njegovim zrelim godinama.

Bach je posjedovao sposobnost shvaćanja potencijala bilo koje glazbene ideje ili situacije i vještinu da je u potpunosti iskoristi – ne samo onoliko koliko bi to dopustio ukus njegove publike, već prema njegovu unutarnjem glazbenom idealu. Uvijek je razmišljao o veličini, stvarajući grandiozne građevine zvuka u kojima je svaki instrument ili glas igrao ulogu u davanju života cjelini. U njegovim djelima čujemo savršenstvo i zamršenost detalja koji se nalaze unutar velike sveobuhvatne strukture, tako da slušanje može biti poput koračanja gotičkom katedralom.

Ovakvim stilom skladanja Bach je stvorio izvanredno dosljedan i cjelovit glazbeni svijet; sva djela nose poznati pečat. Bilo da piše sakralnu kantatu, orguljski preludij ili solo za violinu, u nekom je smislu uvijek riječ o istoj glazbi – to jest, tkanina njegove glazbe uvijek je slično zamišljena, s istim kontrapunktalnim postupkom i puninom teksture i harmonije. Na taj način Bach sugerira osjećaj cjelovitosti života i jedinstva svetog i svjetovnog. Bach je u svojoj glazbi često miješao “svete” i “profane” glazbene stilove, na primjer reciklirajući svjetovni instrumentalni komad u sveti, ili koristeći sveti napjev kao temelj za instrumentalni komad. U njegovim misama i kantatama, glazba nalik plesu često se koristi za izražavanje vjerske radosti. John Eliot Gardiner ide toliko daleko da Bachovu glazbu naziva “plesnom religijom”. Bachova duhovnost je duhovnost transcendencije i imanencije; Božje veličanstvo i Isusova ljudska blizina nalaze izraz u njegovim religioznim djelima.

Kada se fenomen poput Bacha pojavi u povijesti umjetnosti, prirodno se traži objašnjenje. Kako objasniti činjenicu da je najveći od svih skladatelja bio luteran iz Njemačke provincije s početka 18. stoljeća? Ispostavilo se da je Bachov genij bio plod preciznog kulturnog nasljeđa. Kao prvo, luteranizam je bio snažno glazbena tradicija. Martin Luther je i sam bio skladatelj himana i promicao je crkvenu glazbu, smatrajući je sluškinjom teologije. Bach je također stekao snažno glazbeno nasljeđe, kako od svojih doslovnih predaka u plodnoj Bachovoj glazbenoj obitelji , tako i od duhovnih prethodnika kao što su Heinrich Schütz (utemeljeitelj njemačke protestantske glazbe), Froberger, Pachelbel i Buxtehude, kao i talijanski renesansni i barokni skladatelji. Bach je stajao u zrelom vrhuncu glazbene umjetnosti, koji će se uzdići još više u onome što je nedvojbeno klasično razdoblje zapadne glazbe, od Bacha do Beethovena – od visokog baroka do bečkog klasicizma.

Bachov genij rezultat je i čistog napornog rada. U njegovo vrijeme nije bilo glazbenih škola u kojima bi nadobudni skladatelj izučio zanat. Skladanje se učilo mukotrpnim prepisivanjem partitura poznatih skladatelja. Na taj je način mladi Bach upoznao unutarnju glazbenu strukturu i stekao enciklopedijsko znanje o glazbenoj formi i praksi. Postao je “cjeloviti glazbenik”, vješt na svim instrumentima i s unutarnjim razumijevanjem svakog žanra instrumentalne i vokalne glazbe tog vremena (uz značajan izuzetak opere).

Tradicija je za Bacha ključni pojam, jer je on poznat kao jedan od velikih konzervatora glazbene povijesti – onaj koji je preuzeo nasljeđe svojih predaka i doveo ga do savršenstva. Zagovarao je čvrste glazbene vrijednosti (kao što su kontrapunkt i punina harmonije) u vrijeme kada su one nestajale i izlazile iz mode. Doista, Bachova je glazba u njegovo vrijeme bila poprilično staromodna. U poznatom kritičkom tekstu, izvjesni J. A. Scheibe je pohvalio Bachovo  nevjerojatno umijeće na klavijaturi, ali se, kad su u pitanju njegove skladbe, žalio se na nedostatak “ugodnog stila” te na “bombastičnost i zamršenost”. Publici je Bachova glazba bila previše složena, previše umjetna i nedostajala joj je pjevna melodija. Glazbeni svijet kretao se u laganijem smjeru, utjelovljenom u pojmovima poput rokokoa i “galantnog stila” (style galant). Bachovi sinovi skladali su u tom jednostavnijem stilu, koji je on omalovažavao, ostajući vjeran svojoj unutarnjoj viziji onoga što glazba treba biti.

Bachova glazba bila je svojevrsni vrhunac, no glazbene su već prije njegove smrti krenule u vrlo različitom smjeru. Bachova glazba na neki način predstavlja svojevrsni postskriptum prethodnoj eri, kao i prolog za budućnost. Riječima muzikologa Claudea Palisce: “Ono što je učinio s baštinom koju je naslijedio od svojih prethodnika, bio je osobni trijumf”. Ipak, Bach je više utjecao na buduće generacije nego na svoje suvremenike. Mozartovo otkriće Bachove glazbe, u vrijeme kada je ona bila relativno zanemarena, bilo je revolucionarno i promijenilo je tijek glazbene umjetnosti. Bachov se utjecaj proširio čitavom romantičarskom erom i dalje, a njegova su djela postala kamen temeljac glazbenog repertoara. Bachov nestanak i njegovo ponovno otkriće oslikavaju istinu da vrijeme potvrđuje zasluge velike umjetnosti. Nije prvi put da tradicionalno i nemoderno postaje novo i korjenito.

Iako Bachova glazba može biti vrlo izražajna, nije riječ o individualističkom stilu izražavanja. Iz nje ne doznajete kakvi su bili Bachovi osobni osjećaji; on izražava nešto veće od sebe: stanja ljudske duše, univerzalni kozmički red. Njegova polifonija sa suzvučjem nekoliko melodijskih linija izražava ideal zajedništva. Bach je rekao da je skladao glazbu “na slavu Božju i okrepu [ili rekreaciju] ljudske duše”. Glazba je tako ispunjavala i božansku i ljudsku svrhu, hvaleći Boga i tješeći čovjeka. Bach je zacijelo vjerovao da je glazba sveta, što se odražava u natpisima JJ (Jesu juva, Pomozi, Isuse) i SDG (Soli Deo gloria, Samo Bogu slava) koje je stavljao na svoje rukopise. Pisac iz 17. stoljeća, Thomas Browne, govorio je kako je glazba toga vremena nadahnjivala “duboku pobožnost i duboko razmišljanje o Prvom skladatelju… osjetilni doživljaj one harmonije koja odzvanja u Božjim ušima.”

Ovo shvaćanje glazbe kao “zvučne teologije” odražava se u Bachovim sakralnim skladbama u kojima se služi glazbenim motivima kako bi izrazio pojmove kao što su Pad, Križ i Otkupljenje. Nekoliko Bachovih izjava koje su došle do nas pokazuju da je Bach njegovao sakramentalni svjetonazor. Sve što je u tehničkom smislu činio kao glazbenik – čak i izvođenje basso continua, pojam što označava basovsku dionicu koja je temelj skladbe ili podloga za akordijsku pratnju na instrumentu s tipkama – činio je na slavu Božju. Sve u životu i u umjetnosti bilo je produhovljeno, usmjereno prema neprolaznom.

John Eliot Gardiner to sažima ovako: “Od svih skladatelja koji su djelovali nakon 1700. godine, Bach predstavlja najbolji primjer čovjeka čiji je rad, na ovaj ili na onaj način, bio usmjeren prema duhovnom i metafizičkom… Za njega je glazba po sebi kao i u praksi imala bitno religiozno obilježje. Shvatio je da što je skladba savršenije ostvarena, kako konceptualno tako i kroz izvedbu, to je Bog u glazbi imanentniji.”

Bach je kao luteran simpatizirao ortodoksno luteranstvo, ogranak Visoke crkve koja je njegovala slavlja svetaca i bogatu liturgiju (pijetisti su bili više “evangelički” ogranak). To je luteransko nasljeđe zauzvrat povezalo Bacha s širom katoličkom kršćanskom tradicijom sakralne glazbe, i u konačnici s etičkim temeljima glazbe u klasičnoj filozofskoj tradiciji, gdje je glazba bila zamišljena kao “harmonija sfera” i moralna društvena sila. Nema sumnje da je to nasljeđe imalo velik utjecaj na osjećaj cjelovitosti i univerzalnosti u njegovu djelu.

U Bachovim djelima mogu postojati teološki ili duhovni elementi koji su specifično luteranski; ali za mene Bach izranja kao svojevrsni “čisti kršćanin”, glazbeni kršćanski humanist. Bachovi glazbeni utjecaji nisu bili ograničeni na protestantske izvore, već su obuhvaćali i katoličke talijanske skladatelje. Njegove kantate i pasionski oratoriji, njegove mise, velike i male, predstavljaju univerzalne kršćanske izričaje. Sva njegova glazba, zapravo, bilo sakralna ili svjetovna, prožeta je božanskom esencijom izraženom u njezinoj strukturi i ustroju, povezanosti svih njezinih dijelova. Glazba poput Bachove okuplja ljude u zajedništvu s univerzalnim istinama koje izražava. Pomisao da bi katolički ljubitelj glazbe odbacio Bachovu glazbu jer je Bach luteran čini se nezamislivom. Glazba i umjetnost su ujedinjujuće sile koje nas ujedinjuju pod barjakom ljepote i istine, a Bach je velika ujedinjujuća umjetnička figura.

Uzvišene kvalitete Bachove glazbe povezane su s činjenicom da je njegov osobni život uglavnom nepoznat. Većina njegovih sačuvanih pisama bavi se svjetovnim, poslovnim pitanjima, ne otkrivajući ništa o njegovu unutarnjem životu. Poznate su nam gole činjenice o njegovim brakovima, njegovoj djeci, glazbenim poslovima koje je obavljao. Sve je to pridonijelo tome da Bach mnogim slušateljima djeluje pomalo strogo i daleko. Mozart ima topliju osobnost, a Beethovenove osobne borbe imaju puno izravnije utječu na nas. Leonard Bernstein rekao je kako mu se Bachova glazba nije svidjela dok je odrastao jer mu se činilo da se ona sastoji od stalnog niza šesnaestinki koje metronomski otkucavaju bez ikakve izražajne svrhe. Zacijelo i danas postoje slušatelji koji reagiraju na isti način.

Ipak, poslušate li pažljivo Bachove skladbe, onkraj hladne matematičke preciznosti otkrit ćete i kvalitetu i dirljivi patos. Postoji razlog zašto je Bachova glazba nekoć vrlo često bila izvođena sa snažno romantičarskim ukrasima: ona je idealna za to, za bezbroj interpretacija. Pokret rane glazbe novijeg vremena naučio nas je kako pristupiti Bachu na način koji je vjerniji estetici njegova doba. To uključuje ideju glazbe kao “zvučne retorike” (jedan kritičar Bachova vremena pohvalio ga je kao “glazbenog govornika”) i plesni pristup ritmu koji podiže skladbu. Danas puno bolje razumijemo da beskrajno zujanje “malih nota” ne treba shvatiti kao “nebeski šivaći stroj”, već kao slogove u govoru, koji se spajaju u neku vrstu glazbenog razgovora.

Bolje razumijevanje Bachove glazbe otvorilo je naše uši i za veselje, dobar humor i čistu radost koja je u njoj prisutna. To je često bilo previđeno zbog preteških i neduhovitih izvedbi. Spomenuli smo element plesa koji prožima i religiozna i svjetovna djela. Glazbeni stručnjak Robert Greenberg u Hosanni iz Mise u h-molu prepoznaje božansko veselje u kojoj se susreću sveta radost i zemaljska zabava.

Onkraj izražajnog sadržaja, slušatelji u Bachovoj glazbi pronalaze nešto čisto i elementarno. U osnovnim glazbenim građevnim blokovima prepoznajemo vrhunsku inteligenciju. Iako je tipična za ono što smo nazvali baroknim razdobljem (Bach i njegovi suvremenici nisu znali za taj pojam), ona je bezvremenska; nije vezana za određeno razdoblje i lišena je modnih mijena. To je zato što način na koji je sastavljena, njezina unutarnja logika i vanjska eufonija, ne ovisi o vremenski ograničenim stilskim detaljima. Bachova je glazba sačinjena od osnovnih dobrih glazbenih elemenata i upravo je to čini univerzalnom i neprolaznom. Njezina emocionalna strast – koja može biti intenzivna, kao u ariji pokajanja svetog Petra u Muci po Mateju ili u sporom stavku Koncerta za violinu u E-duru – nalazi se unutar granica smirenog, intelektualnog reda. Premda glazba, za Bacha, odražava čovjekovu racionalnost, njezina tajanstvena bit u konačnici nadilazi razum.

Bach tako pokazuje kako su um i duša, duh i tijelo povezani. U svojem složenom bogatstvu i cjelovitosti, njegova glazba sugerira jedinstvo vjere i razuma, znanosti i mašte. Prepuna odnosa koji stimuliraju sluh i razum, ona izražava višestruki sjaj samog stvaranja. To ju je učinilo idealom kojem skladatelji teže i izvorom kojemu se publika iznova vraća kako bi ozbiljnim slušanjem okrijepila dušu. Bach se time potvrdio kao izvor i vrhunac zapadne glazbe.

Izvor: The Imaginative Conservative | Prijevod: Miodrag Vojvodić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

Napomena

Datum rođenja Johanna Sebastiana Bacha 1685. godine zabilježen je prema julijanskom kalendaru (21. ožujka), a u razdoblju nakon Bachove smrti 1750. godine većina Europe počela je koristiti gregorijanski kalendar (proglašen 1583. godine). Početkom 18. stoljeća, dijelovi Njemačke uglavnom su prihvatili gregorijanski kalendar, no Bachov rodni grad Eisenach u vrijeme skladateljeve smrti i dalje se služio julijanskim kalendarom. Kada je gregorijanski kalendar konačno usvojen u čitavoj Europi, Bachov je rođendan pomaknut s 21. ožujka na 31. ožujka.

‘Božje vrijeme je najbolje vrijeme’: Bachovo glazbeno i teološko remek-djelo