Općenito se navode tri razloga za tu odsutnost Boga što nas ostavlja u lutanju i sumnji: prvi je što bi nam njegova prisutnost oduzela svaku slobodu prosuđivanja i time bi na neki način determini­zam prirode bio nadomješten njegovim, a on je htio da budemo slobodna bića; drugi je razlog što bismo izgubili neizmjerne blagodati vjere sa zas­lugama koje su uz nju povezane.

Treći je razlog što je Božja narav toliko različita od naše (on je beskonačan, a mi nismo; on je vječan, a mi ni to nismo, on je duh, a mi smo stvoreni od mate­rije koja je podložna raspadanju) pa je nemogu­će da on uđe na vrlo suženo polje naših sposob­nosti. Tome se katkad nadodaje i četvrti razlog, uzet iz Pisma, po kojemu nitko ne može Boga vidjeti a da ne umre. Ali i ovi su razlozi spor­ni te se može reći, polazeći od posljednjega prema prvome, da ništa ne bi sprječavalo Boga, ako je već svemoguć, da nam dade sredstvo te doživimo njegovu prisutnost, ublažujući svoju svjetlost; da je vjera sigurno divna stvar, ali da anđeli, koji stoje pred Bogom i prema tome ne trebaju nikakvoga čina vjere, nisu zbog toga manje ljubljeni nego mi; konačno, teško bi se našlo ljudsko biće koje ne bi bilo voljno zamijeniti svoju slobodu sigurnim jamstvom sreće.

MEĐUTIM…

Jasno je da bi vidljiva prisutnost Boga stvorila posve drugi svijet, a mi upravo ovaj naš trebamo razumjeti.
Istina je da je Božja skrivenost uvjet za našu slo­bodu savjesti bez koje bismo bili tek mehaničke igračke bez i najmanje sposobnosti za dijalog.

Također je istina da ta Božja skrivenost dopušta procvat vjere, a tome se Bog u nama najviše divi. Jer je istina da nam naša osjetila pružaju sliku tek o posve malom dijelu stvarnosti: kad bi se sve ″frekvencije″ svemira snimile na traku dugu jedan kilometar, mi bismo od toga mogli pročitati tek komadić od tri milimetra; u tim uvjetima nemamo nikakve mogućnosti uhvatiti ono što bi se moglo nazvati ″nulta frekvencija″ ne­stvorene svjetlosti.

Naposljetku, istina je i sukladno je sa Svetim pismom da ″nit­ko ne može vidjeti Boga a da ne umre″, jer bi to viđenje zahtijevalo toliko protezanja naših sposobno­sti da bi to već bilo isto što i preobrazba.

Ali o toj skrivenosti, smotrenosti Boga može se dati i drukčije objašnjenje iz iskustva, a povezuje se s ljubavlju. To iskustvo proživljavaju svi mistici ili su ga jednoga dana doživjeli. ″Ti si Onaj, koji je sve″, kliknula je Katarina Sijenska, ″a ja sam ona koja nije ništa″ – to nije bilo neko vježbanje poniz­nosti, nego jednostavno spoznanje očite činjeni­ce. Blještava duhovna svjetlost koja okru­žuje Boga očituje nevidljivu prisutnost tako velike ne­vinosti da pred njom svatko sebi sudi, oni najbo­lji u tome su najstroži – a u svojoj dobroti Bog upravo to ne želi.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih članaka – klikni like[/facebook]

Mnogi pod utjecajem stroge jansenističke misli predočuju Boga kao suca i boje se pristupiti pred njegovo sudište. Istina je da bismo mi pred neiz­recivom čistoćom Božjom bili naklonjeni osuditi same sebe, stideći se ne što smo uvrijedili jednu svemoć, nego što smo ranili jedno dijete. Ali imat ćemo odvjetnika, a to će biti sam Bog, koji će nas zagovarati – protiv nas samih.
Velika je drama ljudske vrste u tome što ne ra­zumije ništa o ljubavi, i ljubavi određuje grani­ce koje postoje samo u našemu vlastitom srcu.

Preuzeto iz knjige “Bog u pitanjima”)