Zapravo ne znamo čiji je to pogreb bio. Neko se vrijeme smatralo da je Johann Sebastian Bach skladao jednu od svojih najranijih kantata kako bi odao počast svojemu ujaku Tobiasu  Lämmerhirtu, povodom njegove smrti, a pokop je obavljen 14. kolovoza 1707. godine. Danas se to ipak smatra više legendom, a manje pouzdanom činjenicom.

Ono što znamo jest da je kantata BWV 106, Gottes Zeit ist die allerbeste Zeit („Božje vrijeme je najbolje vrijeme”) i glazbeno i teološko remek-djelo. U ovome dvadesetominutnome djelu (poznatome i pod naslovom Actus tragicus) Bach organizira biblijske tekstove, luteranske melodije i instrumentalne teksture, kako bi prenio utješnu poruku Evanđelja čovjeku suočenome sa smrću. Muzikolog Eric Chafe smatra da „kronološki aspekt teksta odražava ere u povijesti spasenja – vrijeme Izraela, vrijeme Krista i vrijeme Crkve”.

U iskušenju sam da odmah ovdje prestanem pisati i da vas zamolim da odmah pođete poslušati skladbu (veličanstvenu izvedbu možete naći na internetskoj stranici allofbach.com), ali možda bih trebao pokušati objasniti kako je Bach uspio (s dvadeset i dvije godine) stvoriti ovo omanje remek-djelo.

Božje vrijeme je najbolje

Kao što je to slučaj u otprilike dvadeset i pet njegovih kantata, Bach Kantatu BWV 106 započinje kratkim instrumentalnim uvodom. Ti se stavci često nazivaju „simfonijama” (Sinfonias), ali on ovdje koristi termin Sonatina, što je skromniji opis, prikladan za jednostavnu orkestraciju stavka: dvije blokflaute, dvije viole da gamba, i basso continuo. Ne samo da su glazbene snage skromne, nego i predstavljaju instrumente koji su u to vrijeme bili staromodni. Blokflaute su se često koristile radi nagovještaja rustičnijega ili primitivnijega senzibiliteta, no ovaj kratki (dvominutni) uvod je fascinantan. Dirigent John Eliot Gardiner smatra da „uvodna sonatina u sebi sadrži dvadeset najdirljivijih taktova u kompletnome Bachovu opusu”.

Nakon ovoga dojmljivoga preludija slijedi – prijelaz se gotovo i ne osjeti – drugi veliki dio djela, u kojemu četveroglasni zbor – donekle sumorno – pjeva tekst po kojemu je kantata i dobila svoje ime: „Božje vrijeme je najbolje vrijeme”. Nakon veoma kratke stanke, tekst iz 17. poglavlja Djela apostolskih pjeva se u živahnoj i složenoj fugi u trodobnoj mjeri: „U njemu živimo, mičemo se i jesmo – dokle god On to želi”. Riječ „solange” („dokle god”) prvo pjeva sopran, i dramatično ju se drži, prije nego što se ostali glasovi pridruže kako bi završili s riječima „dokle god On to želi”. Zatim se tempo usporava, a glasovi prelaze u mol kako bi otpjevali riječi: „U Njemu umiremo u pravo vrijeme, kada On to želi.”

Na kraju ove fraze kratka je stanka prije početka novoga odlomka, gdje sada tenor pjeva solo (i dalje u molu) stih iz Psalma 90,12: „O Gospodine, nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce.”  Pjevanje riječi „Ach, Herr” („O Gospodine”) opet i iznova djeluje kao žarki uzvik.

Dođi, Gospodine Isuse

Nakon ove tenorske solo dionice slijedi odlučna basovska arija, u kojoj se izjavljuje (u tekstu iz 38. poglavlja Knjige Izaijine): „Uredi kuću svoju, jer ćeš umrijeti, nećeš ozdraviti.” (Iz 38,1) Iza toga kratkoga upozorenja slijedi sumračna zborska dionica, poput tužaljke, s tekstom iz Knjige Sirahove: „Vječna je uredba: valja umrijeti.” (Sir 14,17) Usred te tmine najednom se začuje solo sopran kako vedro pjeva: „Ja, ja, ja komm Herr Jesu, komm!” („Da, da, da, dođi, Gospodine Isuse!”) Nada artikulirana u posljednjemu poglavlju Novoga zavjeta probija se kroz tamu sa svojom osvježavajućom liričnošću, ponavljajući opet i iznova poziv Isusu da dođe.

Ubrzo nakon što počne taj sopranski prekid, Bach suptilno ukrašava sopranski solo blokflautama i jednom violom da gamba, koje sviraju kratki ulomak iz jedne slabo poznate koralne melodije, povezane s luteranskim himnom od dvanaest strofa, u kojemu se tvrdi: „Sve sam svoje brige prepustio Bogu. Neka On sa mnom čini što hoće. […] Moje će vrijeme i čas biti kada Bog to hoće – ja Mu ne određujem nikakve granice.” Ovo briljantno strukturiranje jedne teološke zamisli, uvedeno jednostavno – glazbenom asocijacijom s drugom zamisli, koju eksplicitno iznose pjevači, pokazuje i glazbeni i pastoralni genij.

Na kraju ovoga stavka solo sopran završava sa zaključnim, delikatnim „Ja, komm Herr Jesu”, koje se polagano utišava do završnoga, dojmljivoga a capella: „Jesu!” Bach zatim umeće jedan takt bez nota – samo podulji odmor. Želi zajamčiti tišinu prije sljedećega stavka.

Mirno i tiho

Taj stavak počinje solo altom, koji dirljivo izvodi (u molu) tekst iz 31. psalma: „U tvoje ruke duh svoj predajem: otkupi me, Gospodine, Bože vjerni.” (Ps 31,6) To su, naravno, riječi koje je naš Gospodin izgovarao dok je umirao. No tada Bach uvodi druge riječi s križa, ovoga puta (solo bas) riječi pune nade, upućene jednome od razbojnika što umiru: „Danas ćeš sa mnom biti u raju.” Te se riječi ponavljaju u bogatoj i složenoj ariji, a basovskome glasu uskoro se pridružuje i solo alt (ili altovska sekcija u nekim izvedbama), pjevajući tekst Lutherove parafraze pjesme starca Šimuna dok se priprema umrijeti:

S mirom i radošću putujem tamo, po volji Božjoj,
moje srce i duh pouzdaju se, mirni su i tihi.
Onako kako mi je Bog obećao: smrt je postala mojim snom.

Ove se riječi pjevaju uz veoma sporu izvedbu koralne melodije na koju luterani pjevaju ovaj tekst još od dvadesetih godina šesnaestoga stoljeća (a mnogi to i dalje čine), a sve to dok solo bas nastavlja sa svojom elaboriranom arijom, i riječima kojima Isus obećava raj. I opet, Bach pokazuje svoju dosjetljivu uporabu tišine: kada glas pjeva „Sanft und stille” (mirno i tiho), instrumenti koji prate glasove na sekundu utihnu, ostavljajući glasove nježno i tiho ogoljenima, prije nego što se blago vrate kako bi zaključili Šimunove riječi.

Hvala i utjeha

Zaključni stavak je zbor, gdje svi glasovi pjevaju završnu strofu onoga himna od dvanaest strofa koju smo čuli samo kako instrumenti aludiraju na nju dok je sopran pjevao:

Slava, hvala, čast i veličanstvo
neka se daju tebi, Bože, Oče i Sine,
Duhu Svetome po imenu!
Božja snaga čini nas pobjedonosnima
po Isusu Kristu. Amen.

Posljednja nota „Amen” je skromna osminka, iza koje slijedi kratka i podjednako skromna polovinka na blokflauti i violi da gamba. „Ova izvanredna glazba”, piše John Eliot Gardiner, „skladana u tako mladoj dobi, nikada nije slatkasta, opsjednuta sobom ili morbidna. Upravo suprotno – iako je duboko ozbiljna, utješna je i prepuna optimizma.” Ja preferiram riječ „nada”. Ovo dojmljivo, samopouzdano i odlučno djelo trebalo bi biti mnogo poznatije nego što sada jest. Što znači – idite poslušati ga. Bit ćete utješeni i zadivljeni.

Izvor: Touchstone Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.