Kada je mojemu sinu bilo sedam ili osam godina, pred spavanje su ga mučili razni strahovi, koji mu nisu dali da zaspi. U nastojanju da ga nekako utješim, dao sam mu mali kasetofon s pristojnim zvučnikom, da ga stavi na svoj stol kraj kreveta, i odlučio sam napraviti mu glazbeni miks. Kao profesionalnome glazbenome producentu, s mnogo specijalne opreme pri ruci – i kao roditelju dugo vremena zabrinutome u vezi s odgovornošću da svojoj djeci pomognem oblikovati maštu – to je bila prirodna reakcija. Moji su napori rezultirali kasetom s jednom riječju ispisanom tankim crnim flomasterom: Palestrina. Mojega je sina uskoro počeo umirivati zvuk iz šesnaestoga stoljeća.

Ne bi sva glazba koju je skladao Giovanni Pierluigi da Palestrina (oko 1525. – 1594.) bila prikladna za slušanje prije spavanja. Na kraju krajeva, u njegovome je glazbenome katalogu otprilike pet stotina zborskih djela, uključujući 104 aranžmana za svetu Misu, i 250 moteta, koji pokrivaju širok raspon liturgijskih i teoloških ciljeva. U njegovim se djelima mogu čuti žalobne tužaljke i veličanstveni zanosi, koje ipak uvijek vodi samopouzdano (ali ne i oprezno) suzdržavanje. Danski muzikolog Knud Jeppesen jednom je napisao: „Sudeći prema njegovoj umjetnosti, čini se da je Palestrina bio ozbiljan i tih čovjek, i da mu je svojstvena bila određena blaga muževnost kombinirana s aristokratskom suzdržanošću, kao i izražena prirodna sposobnost za harmonično.”

Djela samopouzdane ljepote

Bilo da možemo ili ne možemo iz glazbe izvlačiti zaključke o čovjeku, Palestrinina mašta i umjetnička vještina stvorile su opus koji stručnjaci dosljedno opisuju imenicama poput „ravnoteža”, „proporcija”, „red”, „jasnoća”, „mirnoća”, „elegancija” i „profinjenost”, a česti su i pridjevi poput „blistava”, „čista”, pa čak i „serafska”. Takve kvalitete često se – i to ne slučajno – pripisuju duhu gregorijanskoga pjevanja. Kao i kod koralne glazbe, Palestrinine skladbe (naročito njegova kasnija djela) demonstriraju da podređenost tekstu koju zahtijeva pjevana molitva ne mora značiti i žrtvovanje umjetničke kvalitete. Oblik njegovih melodijskih linija i složena koordinacija višestrukih glasova koji se prepleću služi tome da istakne, a ne da prikrije razumljivost riječi liturgije, koje su – u konačnici – riječi utjehe.

U jednoj svojoj propovijedi prilikom audijencije srijedom sveti papa Ivan Pavao II. jednom je primijetio da objavljivanje Kraljevstva Božjega održava „uvjerenje da se unutar povijesti ostvaruje jedan plan, dizajn, strategija harmonije i dobra koje želi Bog”. A kada ga se ispravno percipira i odaje mu se počast, „Kraljevstvo Božje jest izvor mira i vedrine koji nadvladavaju carstvo tame”. Palestrinine mise i moteti jasan su dokaz da se mir Božji i Njegova vladavina mogu razumjeti uz iskustvo osjetilnoga oblika.

Glazbeni kritičar časopisa New Yorker Alex Ross zamijetio je kako „renesansna polifonija čini za naše uši ono što Sikstinska kapela čini za naše oči – daje lirski oblik božanskoj moći” – moći, dodao bih, Oca punoga ljubavi. Glazbena djela ispunjena samopouzdanom ljepotom čuvaju odjeke te očinske prisutnosti, sa svim njezinim popratnim obećanjima. Mislim da je upravo to pomoglo mojemu sinu da nadvlada strah i pronađe svoj način da zaspi. Sile tame bile su preslabe za okršaj s kozmičkim skladom i s dobrim izraženim u Palestrininoj umjetnosti.

Neke od Palestrininih misa

Ne mogu se sjetiti koje sam točno skladbe stavio na kasetu za svojega sina, ali siguran sam da je jedna od njih bila Missa Brevis, budući da je to komad koji poznajem još otkada sam bio tinejdžer. Naslov djela je anomalija, jer se tu radi o potpunoj misi (ne samo o Kyrie i Gloria kao u luteranskoj Kurzmesse[„Kratkoj misi”]), koja nije nimalo kraća od ijednoga od ostalih Palestrininih nešto više od stotinu aranžmana. Missa Brevis prvi je put objavljena 1570. godine, i jedna je od samo šest „slobodnih” Palestrininih aranžmana misa, „slobodnih” jer nije utemeljena ni na gregorijanskoj melodiji niti na otprije postojećemu motetu. Napisana je za četiri glasa (pet u završnome stavku Agnus Dei), ali prema riječima dirigenta Petera Phillipsa ona je „jedna od najkonkretnijih i najzvučnijih” Palestrininih četverodijelnih aranžmana mise.

Izdanje iz 1880. godine knjige Sir Georgea Grovea „Rječnik glazbe i glazbenika” (Dictionary of Music and Musicians) opisuje Missu Brevis kao „djelo nepristupačne ljepote”. Taj opis nesumnjivo je trebao biti kompliment pun strahopoštovanja, ali on nažalost sugerira da bi se nedostojni nestručnjaci morali držati podalje od ovoga svetoga spomenika. Ja mislim da se zapravo radi o divnome mjestu za uvod u Palestrininu glazbu. Intimnija je i nježnija od svoje poznatije sestre, Missa Papae Marcelli („Mise pape Marcela”), definitivno najpoznatije Palestrinine skladbe. Ona je pak napisana za šest glasova, i tako je naslovljena u čast papi Marcelu II, čiji je pontifikat završio njegovom smrću nakon samo tri tjedna. Ovaj aranžman mise veličanstveniji je i uzvišeniji (ali ne pretjerano grandiozan) od Misse Brevis, ali u konačnici ipak nije manje pristupačan.

Mnoge od Palestrininih misa temelje se na motetima povezanima s određenim blagdanima. Na primjer, njegova Missa Viri Galilaei („Misa ‘Galilejci’”) temelji se na jednome od njegovih moteta za vrijeme oko svetkovine Uzašašća. Naslov dolazi od latinske riječi za Galilejce, početak obraćanja anđela u Djelima apostolskim 1,11, kada Isusovi učenici zaprepašteni gledaju u nebo. Nakon što je proučio mnoge kompozicijske pojedinosti kojima Palestrinina glazba povezuje tekst Mise s glazbenim metaforama (naročito u nekim dojmljivim isprepletenim uzlaznim odlomcima), Jean-Pierre Ouvard ovako komentira: „Palestrina sklada kao propovjednik, njegova je polifonija propovijed. Ono što nam on pruža ovdje [u Missi Viri Galilaei] nije ništa manje od teološkoga komentara riječi koje prema svetome Ivanu evanđelistu govori Isus: ‘A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.’” (Iv 12,32)

I danas autentičan

J. Dent, koji je dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća predavao glazbu na sveučilištu Cambridge, jednom je prigovorio kako je „Palestrina skladatelj koji je mnogo pretrpio zbog nepromišljenoga divljenja”. To je možda bila istina u prošlosti.

Danas je vjerojatnije da je Palestrinina glazba (ako ne i njegovo ime) posve nepoznata inače dobro obrazovanim kršćanima, koji su nažalost daleko od toga da mu se dive, bilo promišljeno ili nepromišljeno.

Ne postoje praktični razlozi za taj nemar: broj dostupnih snimaka izvrsnih izvedaba Palestrinine glazbe velik je kao nikada prije, kao i dostupnost besplatnih izvedbenih notnih zapisa za zborove i osobno proučavanje. Možda nedostaje nešto što je u svojim komentarima sugerirao njemački muzikolog Karl Gustav Fellerer, koji je u svojemu predavanju iz 1965. godine inzistirao da je Palestrinina glazba „i danas autentična za sve one koji liturgiju doživljavaju u njezinome umjetnički integriranome obliku, i za koje umjetnost i dalje ima značenje u štovanju Boga i u njihovoj koncepciji čovjeka”.

Izvor: Touchstone Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

Prijedlozi za slušanje:

1. Missa Papae Marcelli

2. Missa Brevis

3. Missa Viri Galilaeai

4. Stabat Mater