1. Zamolba

Zamoliti dijete da nešto učini vrlo je važan, pozitivan način da kontrolirate njegovo ponašanje. Ta metoda uvelike koristi i roditelju i djetetu. Zamolbe su ugodne djetetu i pomažu ublažiti gnjev koji bi mogle izazvati roditeljeve zapovijedi. A i roditeljima je mnogo lakše biti ugodnima kad se služe zamolbama, ostajući tako „ljubazni, ali čvrsti“.

Kad dijete zamolite da nešto učini, šaljete mu tri neverbalne poruke. Prva je da poštujete njegove osjećaje. Govorite mu: „Poštujem činjenicu da i ti imaš osjećaje i poštujem tvoje osjećaje u ovoj stvari.“ Druga neverbalna poruka glasi da razumijete da dijete ima svoj razum i da je sposobno za vlastito mišljenje. „Poštujem i to da imaš svoje mišljenje o ovome.“

Treća je poruka najbolja od svih. Zamolbom poručujete djetetu da očekujete od njega da preuzme odgovornost za svoje ponašanje. Takva je odgovornost vrlo rijetka u suvremenom svijetu. Vaše se dijete može naučiti odgovornosti samo ako mu pružite priliku za to. Upućujući mu zamolbe vodite ga i ohrabrujete da preuzme odgovornost.

Dijete koje se odgaja na ovaj način s vremenom počne osjećati da surađuje s roditeljima u oblikovanju vlastitoga karaktera. Ovakav odgoj ne treba brkati s popustljivošću. Roditelj se ne odriče ni autoriteta ni poštovanja. Dijete će mnogo više poštovati roditelje, zato što će osjećati da mu oni ne samo govore što treba činiti, nego da ih poglavito zanima ono što je najbolje za njega.

Također, zamolbe su najbolji način za davanje uputa. Zamolbe su ugodnije, brižnije i obzirnije od zapovijedi, pa se njima možete gotovo beskonačno služiti u poučavanju djeteta. To ne omogućuje nijedan drugi način kontrole.

2. Zapovijedanje

Zapovijedanje je ponekad nužno i prikladno. Ako je ikako moguće, radije izaberite zamolbu, no zapovijedi postaju nužne kad zamolbe podbace. Tada se morate nametnuti. Zapovijedi su negativan način kontrole, zato što podrazumijevaju grublji ton glasa i ne ostavljaju izbora. Ova kombinacija gotovo uvijek izaziva razdraženost, bijes i ogorčenost kod djeteta, pogotovo ako se često koristi. Također, neverbalne poruke koje prate zapovijedi uglavnom su negativne. Budući da djetetu govorite što treba činiti, ne pružajući mu izbor ili priliku da odgovori ili započne raspravu, šaljete poruku da vam njegovi osjećaji i mišljenje nisu važni. Najviše od svega, preuzimate svu odgovornost i u suštini poručujete: „Tvoji osjećaji i mišljenje o ovome nisu važni. Ne očekujem od tebe da preuz-meš odgovornost za svoje ponašanje. Jednostavno očekujem da napraviš ono što ti kažem.“

Što se više služite autoritarnim metodama poput zapovijedi, ukora, zanovijetanja ili vikanja, postizat ćete sve manje. Međutim, ako se obično služite ljubaznim zamolbama, onda će povremena upotreba zapovijedi biti djelotvornija.

Kao roditelji, imate autoritet samo do neke mjere. Ako ga potrošite na nevažne bitke, neće vam ga ostati dovoljno za teške, kritične trenutke. Međutim, ako ste nepokolebljivi, ali ujedno i ljubazni, ne samo da ćete sačuvati, nego ćete i povećati svoj autoritet, zato što tako stječete djetetovo poštovanje i ljubav, kao i njegovu zahvalnost.

Djeca su sjajni promatrači. Oni vide i čuju kako se drugi roditelji utječu neugodnoj, autoritarnoj i srditoj disciplini u odnosu prema svojoj djeci. A ako vi prema njima budete čvrsti, ali i ljubazni, oni će to silno cijeniti i biti zahvalni što ste im upravo vi roditelj!

3. Tjelesno upravljanje

Tjelesnim upravljanjem možete potaknuti dijete da nešto učini. To je posebno prikladno za manju djecu kad čine stvari koje nisu nužno pogrješne, ali se vama ne sviđaju. Na primjer, negativizam dvogodišnjaka može se lako pobrkati s prkosom. „Ne“, kaže Henry, ali potom napravi ono što tražite od njega. Ponekad će, nakon što to kaže, Henry otezati, a zatim će udovoljiti vašem zahtjevu. Možda ćete misliti da je prkosan, ali nije o tome riječ. Negativizam kod dvogodišnjaka normalan je korak u razvoju, jedan od načina na koje se dijete počinje psihološki odvajati od majke i oca.

Ova jednostavna djetetova sposobnost da kaže „ne“ vrlo je važna. Ako kaznite maleno dijete zbog ovoga, ne samo da ćete ga povrijediti, nego ćete se izravno suprotstaviti njegovu normalnom razvoju. Molimo vas, budite oprezni i ne brkajte negativizam s prkosom. To su dvije potpuno različite stvari.

Recimo da želite da vaša trogodišnja kći dođe k vama. Počinjete zamolbom: „Hoćeš li doći k meni, dušo?“ Dijete vam odgovara: „Neću.“ Prelazite na zapovijed. „Odmah dođi k meni!“ Ona ponovno odgovara: „Neću.“ U ovom se trenutku nalazite u pravom iskušenju da je kaznite, ali trebate se oduprijeti. Umjesto da riskirate i povrijedite dijete, zašto je ne biste nježno poveli tamo gdje želite da dođe? Ako se odupire, onda ćete znati da je to možda prkos i moći ćete poduzeti odgovarajuće mjere. Međutim, u velikoj većini takvih slučajeva otkrit ćete da dijete nije prkosno, nego jednostavno govori „ne“. I nećete nikoga povrijediti.

Negativizam se obično javlja kad dijete napuni dvije godine, ali primjere negativizma može se naći gotovo u svakoj dobi. Kad niste sigurni kako razriješiti situaciju, pokušajte prići djetetu i upraviti ga kamo želite, vodeći ga za ruku, rame i sl. Tjelesno upravljanje od velike je pomoći posebno kad se malo dijete ponaša nepristojno u javnosti. Umjesto da se prepuste frustraciji, roditelji ga mogu jednostavno povesti dalje.

4. Kazna

Kazna je najnegativnija i ujedno najteža metoda kontrole. Prvo, kazna mora odgovarati prekršaju, zato što djeca itekako paze na pravednost. Oni znaju kad je kazna odviše blaga ili stroga. Također uočavaju nedosljednost u stavovima svojih roditelja prema pojedinom djetetu u obitelji.

Drugo, kazna bi se mogla pokazati neprikladnom za pojedino dijete. Slanje u sobu, na primjer, jednom bi djetetu moglo biti vrlo bolno, a drugom bi moglo izgledati kao vrijeme za igru. Treće, kazna je podložna promjeni, zato što se roditelji često oslanjaju na svoje osjećaje prilikom dijeljenja kazni. Kad im sve ide po planu i osjećaju se dobro, skloni su biti popustljiviji. Za loših dana, kad se roditelj ne osjeća baš dobro, kažnjavat će strože.

Koliko god vam moglo biti teško donijeti odluku kad i kako koristiti kaznu, svejedno morate biti spremni koristiti je i to koristiti je ispravno. To si možete olakšati planiranjem unaprijed, tako da uspijete izbjeći „zamku kažnjavanja“. To podrazumijeva da sjednete sa svojim supružnikom, ili dobrim prijateljem, i odlučite koje bi kazne bile prikladne za pojedine prekršaje. Takvo će vam planiranje pomoći držati bijes pod kontrolom kad dijete napravi nešto što vas uzrujava.

Kad vam se dijete nedolično ponaša i vi si brzo postavite pitanja koja smo predložili ranije, te niječno odgovorite na sva (uključujući dvogodišnjakovo konstantno: „Ne“), trebali biste si postaviti još jedno pitanje: „Ponaša li se ovo dijete prkosno?“ Prkos je otvoreno suprotstavljanje i izazivanje roditeljskog autoriteta.

Naravno, prkos se ne smije dozvoliti i takvo ponašanje treba ispraviti. No djetetov prkos ne znači automatski da je potrebna kazna. Vi želite izbjeći zamku kažnjavanja. Ako zamolba slomi prkos, a često hoće, izvrsno. Ako pomažu nježno tjelesno upravljanje ili zapovijed, dobro. Ako je potrebno kazniti, učinite to oprezno.

Napokon, nemojte koristiti kaznu kao svoj primarni način discipliniranja maloga djeteta ili tinejdžera. Tako ćete samo nepotrebno izazvati golem gnjev. Također ćete time prisiliti dijete da „proguta“ gnjev, zbog čega bi kasnije moglo razviti pasivno-agresivne stavove i ponašanja, pokušavajući vam se neizravno osvetiti. (O pasivno-agresivnom ponašanju detaljnije ćemo govoriti u 10. poglavlju.)

5. Modifikacija ponašanja

Modifikacijom ili promjenom ponašanja također možete kontrolirati djetetovo ponašanje. Ova metoda koristi pozitivnu potkrepu (smještajući pozitivan element u djetetovo okruženje), negativnu potkrepu (uklanjajući pozitivan element iz djetetova okruženja) i kaznu (smještajući negativan element u djetetovo okruženje). Primjer pozitivne potkrepe jest nagrađivanje djeteta slatkišem ili komadom voća zbog dobrog ponašanja. Primjer negativne potkrepe je oduzimanje djetetu povlastica gledanja televizije zbog neprikladnog ponašanja. Kazna (koju se ponekad naziva i averzivnom tehnikom) bi bila, primjerice, slanje djeteta u sobu.

Modifikacija ponašanja može ponekad pomoći, pogotovo za određene probleme u ponašanju koji se ponavljaju i za koje se dijete ne kaje. No držimo da je treba koristiti umjereno. Ako se roditelji previše koriste metodom modifikacije, odnosno promjene ponašanja, dijete im se neće osjećati voljeno. U prvom redu zato što je sami temelj promjene ponašanja uvjetovan – dijete prima nagradu samo ako se ponaša na određen način. Drugo, promjena ponašanja ne bavi se djetetovim osjećajima ili emocionalnim potrebama i ne može prenijeti bezuvjetnu ljubav. Ako roditelji kontroliraju djetetovo ponašanje poglavito tako da ga pokušavaju promijeniti, dijete će razviti iskrivljen sustav vrijednosti u kojemu će činiti stvari poglavito zbog nagrade. Iz toga posljedično proizlazi usvajanje stava: „Što ja imam od toga?“

Modifikacija ponašanja može također naučiti djecu da primjenjuju istu metodu na svoje roditelje. Oni će učiniti ono što roditelji žele kako bi dobili ono što oni žele. A to vodi k manipulaciji.

S obzirom na sva upozorenja u vezi s ovom metodom, možda ste se iznenadili što je uopće predlažemo. Ponavljamo, ona može pomoći u određenim učestalim problemima u ponašanju prkosnog djeteta. Međutim, sustav nagrađivanja traži vremena, dosljednosti, truda i ustrajnosti.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Garyja Chapmana i Ross Campbell “Pet jezika ljubavi djece”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.