Kako su kršćanski pankeri Božje ovčice navještavali Isusa u poljskim zatvorima!

Donosimo priču o kršćanskom punk bendu iz Koprivnice koji svoje koncerte održava na mjestima gdje je Božja riječ najpotrebnija. Među ostalim i u – zatvoru.

Zatvorski pastoral nešto je o čemu se rijetko piše čak i u crkvenim medijima, a kamoli u svjetovnima. Zato se i može dogoditi da jedan samoprozvani stručnjak za Katoličku Crkvu u svojoj nedavnoj kolumni istakne primjer jednog biskupa koji je za Božić predvodio misu u zatvoru, opiše to kao nasljedovanje “novog duha pape Franje” te još poentira kako je to izoliran slučaj. Pri tome, takvi komentatori naravno ne znaju da praktički svi biskupi često imaju mise u zatvorima, bilo za blagdane, bilo na “obične” dane, pri čemu je za neke od njih to višegodišnja tradicija. Dakle, bilo je pastoralne skrbi za zatočene, zamislite to, i prije pape Franje.

Možda je tako i bolje, da brojni svećenici koji odrađuju svoj pastoral u zatvorima, među ljudima koji odslužuju kazne za svoja nedjela i očajnički žele dobiti prigodu za novi život, to rade u tišini i daleko od reflektora medija. Evangelizaciji u takvim uvjetima ti reflektori mogu zapravo zasmetati. Ipak, odlučili smo ispričati jednu priču o naviještanju Isusa Krista među zatočenicima, koja je zanimljiva na više načina. Njezini glavni akteri su kršćanski punk bend Božje ovčice iz Koprivnice koji čine Tomislav Mihac Kovačic, njegova supruga Ana Mihac Kovačic i Denis Kuzel. Ako vam se digla kosa na glavi od termina “kršćanski punk” ili smatrate da je riječ o spajanju nespojivog, dajte djevojci i momcima ipak prigodu i pročitajte ovaj tekst do kraja, možda promijenite mišljenje.

Božje ovčice, naime, već dobrih pet-šest godina obilaze rock klubove po cijeloj Europi i svojom glazbom i životnim stavom svjedoče ljubav i posvećenost Isusu Kristu baš onima koji su takve Ljubavi najpotrebniji – mladim ljudima koji su u potrazi sa smislom i identitetom, a njihova potraga nažalost često završava u ovisnosti. Sviraju žestoki hardcore punk i na autohtonom međimurskom narječju (pjevač i gitarist Tomislav je rodom iz Čehovca kod Preloga, njegova supruga Ana koja svira bas i bubnjar Denis su iz Koprivnice) pjevaju o Isusu, ljubavi prema Mariji i mržnji prema grijehu. Oni su jednostavno bend s poslanjem koje jako osjećaju. A poslanje je, kako kaže Mihac, sljedeće – “doći ljudima, odsvirati i pokazati da je Bog živ i ostati u srcima”.

Božje ovčice su već odsvirale više koncerata u Poljskoj, gdje je katolička rock scena iznimno jaka, a neke od tih nastupa imali su u – zatvorima. Prvi takav imali su u zatvoru u gradu Raciborzu i to 2011. godine. Tamo su završili nakon prijedloga njihova promotora iz Poljske koji je često organizirao nastupe kršćanskih glazbenika upravo u tom zatvoru. Njihova prva reakcija, priča nam Tomislav, bila je šok i čuđenje. Svirali su na mnogim čudnim mjestima – ali u zatvoru nikada. Koncert je, ipak, jako dobro prošao i bio je za njih nezaboravno iskustvo. Zato su odlučili da na turneji održanoj u Poljskoj i Češkoj prošlog studenog sviraju ponovno u zatvoru u Raciborzu i još jednom drugom – onom u gradu Jastrzębie-Zdróju.

Prvi je nastup bio u Jastręzbie-Zdróju 12. listopada 2013. u organizaciji evangelizatorske ekumenske organizacije Azyland koja, kao i Božje ovčice, nastoji ići u subkulturne skupine i tamo naviještati Isusa Krista.

– Iako nam je to bio drugi put, nije nam bilo svejedno. No, ipak, koji bend svira u zatvoru? Nama se uvijek vrti u glavi, samo Metallica i Božje ovčice – priča nam pjevač Ovčica kroz smijeh i nastavlja:

– To je poseban doživljaj. Poseban iz više razloga. Proći 100 sitnih kontrola, svirati među ljudima koji su ovdje zbog svojih pogrešaka i koji se (barem većina) kaju zbog svojih nedjela. A opet isti ljudi kao i svi mi. Svejedno nije nam bilo lako i prolazio nas je onaj mali osjećaj neugode. Jer ipak je to zatvor, ipak su to ljudi sa strašnom i opasnom prošlošću. Ali snaga volje i adrenalin nas vuku da sviramo.

Zatvor u Jastrzębie-Zdróju je poluotvorenog tipa i nekima od zatvorenika dopušteno je raditi i izlaziti iz pritvora. Istodobno, ženama je zabranjen ulazak pa su Božje ovčice za Anu dobili dozvolu tek nakon što su preuzeli odgovornost.

– Dobra stvar kod svirki u zatvoru je ta da kad istovarite stvari dolaze „roadiji“, odnosno neki od zatočenika i sve vam lijepo nose. Ostaje vam eventualna neka vrećica ili ruksak s osobnim stvarima. Sve su to srdačni ljudi, u neuglednim zelenim kombinezonima, puni tetovaža, sućutnih pogleda… Prije svirke smo se pomolili, nakon čega sam osjetio radost i da Duh Sveti već djeluje. Na samoj svirci zvuk nije bio nešto, ali se okupio fini broj ljudi. Nakon svirke, dva zatvorenika su napravila intervju s nama za njihov list. Oduševljeni su svirkom, energijom, porukama koje iz nas zrače. A mi smo oduševljeni njihovim sudjelovanjem u svemu tome, njihovim prihvaćanjem takve glazbe koju sigurno ne slušaju u „slobodno“ vrijeme, očito nije sve u glazbi. I nije, bitan je taj „paket“ koji „darujemo“. Bez Duha Božjega bilo bi uzaludno uopće i postojati – prisjeća se Tomislav.

Pet dana kasnije, 17. listopada, Ovčice su se vratile u zatvor gdje su već svirali 2011., onaj u gradu u Raciborzu (grad koji se kao i Jastrzębie-Zdrój nalazi u pokrajini Šleziji na jugozapadu Poljske).

– Čim smo došli tamo krenula su stara sjećanja. Također, kao i prvi put, i temeljita kontrola i pretres cijeloga auta i nas. Zanimljivo je to da je svirka bila u 10 sati ujutro. Ipak malo prerano za hardcore, ali propisi su takvi, i morali smo se toga pridržavati. Prije samog ulaska u zatvor opet ona nelagoda, nevolja, slabost… Međutim kada samo krenuli sa svirkom sve je to nestalo. Sigurno zbog molitve i Duha koji nas pokreće, ali i zbog načina na koji su nas prihvatili. Ekipa je mahala glavom u ritmu, svaku pjesmu nagradila skandiranjem. Neki pokušavaju pjevati s nama mada ne znaju tekst. A kulminacija je bila s Twoj jestem (poljski prepjev pjesme Tvoj sam, za koju su Božje ovčice snimile i video). Te pjesme su se sjećali i oni koji su nas gledali prije dvije godine. Bio je to jedan od naših najboljih koncerata ikada – rekao nam je Tomislav Mihac Kovačic.

Nakon koncerta, mnogi zatvorenici došli su do njih čestitati im i zahvaliti. Ili, kako Tomislav kaže:

– Mi dobro znamo kome pripada sva hvala i slava i tko nam daje snage za sve što radimo.

Možda je došlo vrijeme da svoj kršćanski hardcore odsviraju i u nekom od zatvora u Hrvatskoj? Mislim da možemo odgovoriti za njih i reći da nema ničega što bi radije napravili od toga.