SVJEDOČANSTVO MLADE GLAZBENICE

Carla Belovari o tome kako ju je Bog čudesno ozdravio i Duhu Svetom u njezinoj glazbi

Carla Belovari: U jednom sam periodu života bila teško bolesna i apsolutno mi ništa nije pomagalo. U tim trenucima, na rubu snaga rekla sam Bogu – Dobro, ako želiš da umrem, neka tako bude. Ali ako odlučiš da živim, bit ću tvoje hodajuće svjedočanstvo

Carla Belovari

Carla Belovari/Foto: Marin Škarica, Nova Eva

Mlada umjetnica Carla Belovari nedavno je objavila svoj debitantski album “Soul na ranu”. Svaka riječ i svaka nota u njemu duboko je proživljena i prožeta Stvoriteljem koji joj je, kako svjedoči, i darovao talente. Zahvalna i radosna, albumom i daljnjim stvaranjem želi samo jedno – dati slavu Bogu. No put do albuma, ali i do susreta sa živim Bogom bio je trnovit. O svemu tome razgovarali smo s mladom umjetnicom, koja još toliko može i želi dati svojoj publici, ali i svijetu koji je okružuje.

Najprije, čestitam na debitantskom studijskom albumu Soul na ranu. Dugo smo ga čekali. Kakav je osjećaj konačno držati vlastiti album u rukama i koliko se emocija i truda krije unutar njegovih korica?

Cijeli put i proces stvaranja albuma za mene je bio trnovit u svakom pogledu, bilo je tu puno borbi i pitanja hoće li se uopće objaviti. Znamo da diskografija polako odumire i albumi kao takvi polako odlaze u prošlost. Bilo je uključeno jako puno ljudi i svi su imali svoje mišljenje koje se nije nužno slagalo s mojim, no unatoč svemu nekako se u meni iskristaliziralo da ovaj album ipak trebam objaviti, da ga trebam za sebe, kao kraj i početak. Kada sam ga završila i konačno držala u svojim rukama, rekla sam – Bogu hvala, sada mogu nastaviti stvarati nešto novo, kraj ovoga dijela života na neki način obilježava i početak novog.

Kod onih koji vole tvoju glazbu znam da je album dočekan s oduševljenjem, u njemu si uistinu ostala vjerna sebi. Kako su reagirali tvoji kolege s glazbene scene?

Svi koji su mi se javili bili su oduševljeni. Zapravo im se posebno svidjelo upravo to da sam ostala vjerna sebi, nisam podilazila nikakvim trendovima unutar naše scene, niti sam željela podilaziti trendu golotinje i svega onoga što je danas gotovo pa neminovno vezano uz rad glazbenica. Nisam željela vulgarnost ni golotinju ni u svojim spotovima. Dijelili su moju radost što je album konačno ugledao svjetlo dana.

Tvoj neosporni talent u stvaranju, ali i izvođenju autorskih pjesama sasvim je sigurno primijećen, no je li primijećen Duh prisutan u tvojoj glazbi? Bog je važan dio tvog života, neminovno i tvog umjetničkog stvaranja?

Duboko vjerujem da moj rad prati Duh Sveti. Nisam do sada dobila ni jedan negativan komentar niti bilo kakvo podbadanje zbog načina na koji stvaram. No u prošlosti je toga bilo napretek. Međutim, znam tko sam i čija sam i to me ne bi ni ometalo u daljnjem radu, jer su progoni zapravo svakodnevica nas kršćana, ako uistinu želimo živjeti autentično.

Ljudi svakako primjećuju duh albuma i već mi stižu poruke onih koji su ga slušali da su se nakon preslušanih pjesama osjećali bolje, pozitivnije, drugačije, da im moja glazba daje nadu, radost i ta svjedočanstva su mi također jedan pokazatelj da je Božji prst prisutan i u mojoj glazbi.

O naslovnoj pjesmi s albuma „Melodija“ u jednom si intervjuu posvjedočila kako je jedan od ključnih trenutaka u tvom životu bio kad si morala oprostiti jednoj osobi koja te jako povrijedila a da ona nije tražila tvoj oprost ili ponudila bilo kakvu ispriku. Zašto si morala oprostiti? I kako se to oprašta onima koji oprost ne traže, a često ga po nekim ljudskim kriterijima i ne zaslužuju?

Ljudski kriteriji nisu Božji kriteriji. Bog nas sve jednako voli. I vjerujem da Bog najviše voli da budemo dobri jedni prema drugima, da u srcu nosimo čiste i iskrene namjere. Ipak, nismo svi isti. I često griješimo i često se jedan o drugoga ogriješimo. Sigurna sam da su ljudi u mom životu i meni morali nebrojeno puno puta oprostiti jer sam ih nehotice ili možda čak i namjerno povrijedila. I ja sam toj osobi o kojoj pjevam morala oprostiti. Prvenstveno zbog sebe. Kad u sebi držiš tu gorčinu i ne opraštaš, a ponekad i mržnju, ne možeš ići dalje, ne možeš živjeti slobodu na koju si pozvan. Tek kad se oslobodimo takvih osjećaja, vjerujem da tek onda možemo i prema drugima u odnosima biti čistog srca. I zato naglašavam potrebu opraštanja, jer vidim koliko je i meni pomoglo da budem slobodna od negativnih osjećaja koji sputavaju. I zaista nije jednostavno, nije ni meni bilo nimalo lako, ali je to jedna od najvažnijih stvari za naš život.

Carla Belovari/Foto: Marin Škarica, Nova Eva

Možda nije toliko poznato da godinama pišeš glazbu i tekstove i za druge glazbenike. I u tim si pjesmama autentična. To često znači da su i te pjesme prožete tvojom vjerom. Kako je prihvaćaju tvoji kolege?

Imala sam jednu situaciju da sam jednoj osobi napisala pjesmu, a ona je rekla da ne želi Boga u svojoj pjesmi i neka ga izbacim. Rekla sam joj da onda ništa od pjesme. Ne želim nikoga povrijediti, ali ja ne stvaram radi novaca, želim ostati autentična u onome što stvaram. Nema cijene za koju bih se odrekla sebe i Boga. Želim se moći na kraju dana pogledati u ogledalo i znati da sam ostala vjerna Bogu i sebi. I to se odnosi na sve aspekte mog života.

Mogu samo zamisliti reakciju osobe na tvoje odbijanje posla zbog nekih svojih principa, zbog Boga u čije postojanje ta osoba ne vjeruje…

Ma, znaš što, umjetnost je u neku ruku posao, ali s druge strane jest umjetnost, u punom smislu te riječi. Moja djela nastaju iz srca. Znam puno ljudi koji onda nakon što se nekome ne svidi dio pjesme prekrajaju i traže kompromis, radila sam i ja to nekad u svojoj karijeri, no otkako poznajem Boga tu sam pomalo radikalna. I nisam doživjela da je to nekoga uvrijedilo ili povrijedilo, poštivali su moju odluku.

Možda će nekoga to potaknuti i na istraživanje i traženje tog Boga koji ima tu snagu da se vjernik zbog Njega odriče i materijalnih sredstava i zemaljske slave?

Mislim da je najbolji pokazatelj naše vjere naše ponašanje. I Isus nas je pozvao da se međusobno prepoznajemo po ljubavi. I ljubav koju iskazujemo jedni prema drugima možda potakne drugu osobu da se zapita koji je njezin uzrok, njezin izvor. Naš je život najbolje svjedočenje evanđelja. Uvijek se sjetim one izreke koju pripisuju sv. Franji po kojoj trebamo uvijek propovijedati evanđelje, a riječi koristimo samo kad je to potrebno. Naš je život najbolja propovijed.

Problem, ili izazov našeg vjerničkog života, jest taj što vrlo često ne vidimo plodove takva života, pa se ponekad pitamo ima li smisla. Kako se ti s time nosiš u svome životu?

Ima jedan odličan pastor, Amerikanac Todd White. Bio je narkoman, punker, promiskuitetan i sve ono što je povezano s takvim načinom života. Nakon obraćenja, osjećao je snažnu potrebu da moli za ljude. Izlazio je na ulice, na trgove, i molio za ljude. I njegova je supruga već bila na rubu snaga zbog njegova novog načina života. Posebno zato što njegova molitva naoko nije imala nikakva učinka. Trajalo je to nekoliko mjeseci, svakodnevno je molio za ljude. Nakon nekoliko mjeseci Bog je ozdravio čovjeka po njegovoj molitvi.
To mi je izvrstan primjer ustrajne molitve. I mi možda ne vidimo plodove svoje molitve, ali oni su zasigurno tu. Mi moramo sijati sjeme, a Bog će učiniti ostatak. Ali niti jedna molitva ne ostaje bez plodova.

Svjedočila si kako je tvoja vjera uistinu zaživjela tek nakon vrlo teškog životnog perioda. Možeš li s nama podijeliti dio tog buđenja?

Bila sam u jednom periodu života teško bolesna i apsolutno mi ništa nije pomagalo. U tim trenucima, na rubu snaga rekla sam Bogu – dobro, ako želiš da umrem, neka tako bude. Ali ako odlučiš da živim, bit ću tvoje hodajuće svjedočanstvo. I Bog me čudesno ozdravio, ni doktori nisu razumjeli što se dogodilo i kako je to bilo moguće. Tada sam shvatila, onaj Duh koji je Isusa uskrisio, prisutan je i u meni. Tada sam počela dublje istraživati Boga. I znanstveno i duhovno. I shvatila sam da je molitva naše najveće oružje.

Već smo malo o tome razgovarale, jedan od razloga zašto je na tvoj prvi album trebalo toliko čekati jest i taj da ne želiš pristajati na kompromise i ustupke, odustajanje od sebe, koji su vrlo često na glazbenoj sceni uvjet uspjeha i rasprodanih koncerata. Jesi li ikada požalila na svoju odluku?

Ne, nisam nikad požalila. Već sam spomenula, važnija mi je bila moja savjest od novaca. Svjesna sam da ne punim dvorane, da moja glazba ne privlači masu posjetitelja na koncerte, ali mi je najvažnije da je u njoj prisutan Duh Sveti. On je taj koji će dotaknuti ljude koji me budu slušali, koliko god ih bude.

Dobro, ali činjenica jest da od svoje glazbe zasad ne možeš živjeti. Do sada si morala raditi i poslove nevezane za glazbu da bi mogla osigurati neku materijalnu sigurnost.

Zapravo mi to i nije bio problem. Diplomirala sam germanistiku i južnoslavenske jezike, pa sam radila u školama za strane jezike, prevodila. Radila sam i u produkciji, pisala pjesme, pjevala za reklame, a i mama je bila na raspolaganju kad bi financijski zagustilo (smijeh).

Jednom kad osoba susretne živog Boga, njezin život nikada više ne može biti isti. Kako njeguješ vaš odnos, odnos tebe i Isusa Krista?

Svakodnevno molim i meditiram nad Božjom Riječi. Obavezno čitam Bibliju svaki dan, pijem kavu s Bogom, čitam duhovnu literaturu. Jako mi se sviđaju tekstovi i propovijedi pokojnih profesora Ivančića i fra Zvjezdana Linića. Naravno i tjednim ili češćim odlascima u crkvu.

Gdje pronalaziš snagu kad je ponestane?

U razgovoru s Bogom. U molitvi. U ispovijedi.

Carla Belovari/Foto: Marin Škarica, Nova Eva

Tvoj talent je dar od Boga, ali si ti odlučila talent ne zakopati već ga udvostručiti, utrostručiti… Što poručiti mladim generacijama koje u ovom ponekad prebrzom svijetu očekuju lagan i brz put do svojih snova i nerijetko odustaju kod prve prepreke, teško im se ponekad žrtvovati, pretrpjeti, uložiti vrijeme i trud u nešto u što vjeruju?

A tako sam živjela i ja jedno vrijeme, ne tajim to. Uzimala sam svoj talent zdravo za gotovo. I nisam radila na njemu, oslanjala sam se na njega. Međutim sve što vrijedi, u to treba uložiti trud i vrijeme. Ne pada s neba, da se tako izrazim. Glazbena industrija je postala jako brza i komercijalna; Mišo Kovač je rekao jednom prilikom da je danas lakše snimiti CD nego CT. Danas uistinu svatko može pjevati, zahvaljujući tehničkim mogućnostima, studijskim “peglanjima”. Ali to nije pravi put. Pravi put je ne odustajati, raditi na sebi mukotrpno, i plodovi neće izostati.

Glazba je odgovornost i vrlo moćan medij. I ono što slušamo nas oblikuje. I zato je i meni bila velika odgovornost izdati album jer sam znala da nije svejedno što je na njemu. Ako jednu dušu potakne na nešto dobro i probudi neku pozitivnu promjenu u svom srcu – taj album je ispunio svoju svrhu.

Carla Belovari nedavno je izdala album “Soul na ranu”, u kojem je snažno provlači duhovno-kršćanska nit. Recenziju albuma možete pročitati OVDJE.

Diana Tikvić | Bitno.net

Objavljeno: 5. rujna 2017.

Možda vam se svidi