KRŠĆANSTVO I ROCK

Tri faze poimanja kršćanstva u lirici Boba Dylana

Promatrajući tretman biblijskih sastavnica Dylanovih pjesama, bilo da je riječ o Starom ili Novome zavjetu kao izvoru – a neovisno o autorskome polazištu koje je tijekom Dylanove karijere bilo i židovsko i kršćansko – možemo uspostaviti tri glavne faze koje, označavajući pojedine biblijske motive na, pojednostavljeno gledano, tri osnovna načina, ujedno odražavaju duhovno i stvaralačko sazrijevanje svojeg autora.

Bob Dylan

Bob Dylan, Photo: HaloPix/Pixsell

Iako je vijest kako je glasovit američki kantautor Bob Dylan dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2016. godine, odjeknuvši nakratko u svjetskim medijima, ubrzo nestala s novinskih naslovnica, ona nam može poslužiti kao dobar povod za ponovno razmatranje Dylanova stvaralaštva, koje možemo tumačiti iz mnogo perspektiva, pri čemu je jedno od gledišta s najviše interpretativnog potencijala upravo ono kršćansko.

Veze s kršćanstvom prvog Nobelova laureata iz svijeta popularne glazbe brojne su i opsežne: rođen u židovskoj obitelji u Minnesoti kao Robert Allen Zimmerman 1941. godine, Dylan od svojih glazbeno-lirskih početaka, koje možemo smjestiti u rane 1960-e te boemsku i umjetničku newyoršku četvrt Greenwich Village, pa sve do najnovijih albuma, kao što je Tempest iz 2012. godine, svoje pjesme uvelike ispunjava biblijskim motivima i aluzijama. Nakon što se potkraj 1970-ih preobratio na kršćanstvo i snimio nekoliko religijom i duhovnošću nadahnutih albuma, Dylanova posvećenost vjeri posljednjih je desetljeća – premda je nikada nije negirao (dapače, u pojedinim ju je intervjuima eksplicitno i potvrdio) – izvan fokusa javnosti. Nastupivši 1997. godine u Bologni pred Ivanom Pavlom II. s još nekolicinom talijanskih izvođača u sklopu Svjetskog euharistijskog kongresa, Dylan je otpjevao tri pjesme koje svakako posjeduju i duhovnu komponentu (Knockin’ On Heaven’s Door, A Hard Rain’s a-Gonna Fall te Forever Young), a papa Wojtyła je svoju propovijed utemeljio na ranom Dylanovu klasiku Blowin’ in the Wind, odgovorivši na pitanje „How many roads must a man walk down / Before you call him a man?“ riječima: „Samo je jedna cesta za čovjeka i to je Krist, koji je kazao – ‘Ja sam put’ (Iv, 14,6). On je cesta istine, put života.“

Promatrajući tretman biblijskih sastavnica Dylanovih pjesama, bilo da je riječ o Starom ili Novome zavjetu kao izvoru – a neovisno o autorskome polazištu koje je tijekom Dylanove karijere bilo i židovsko i kršćansko – možemo uspostaviti tri glavne faze koje, označavajući pojedine biblijske motive na, pojednostavljeno gledano, tri osnovna načina, ujedno odražavaju duhovno i stvaralačko sazrijevanje svojeg autora.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Prvu fazu, koju bismo za ovu prigodu mogli nazvati pretkršćanskom, karakteriziraju dvije značajke: kao prvo, to je učestalo rabljenje starozavjetnih motiva bliskih Dylanovim obiteljskim i institucionalnim židovskim krugovima; kao drugo, to je povremeno površna, blago parodijska ili nehotično netočna uporaba općih mjesta i osoba iz Novoga zavjeta (Dylan tako, primjerice, u pjesmi Masters of War pjeva kako niti Isus adresatima pjesme – gospodarima rata – nikada ne bi oprostio to što čine). Pjesmu Highway 61 Revisited sa slavnog istoimena albuma iz 1965. godine otvara šaljiva rekonstrukcija razgovora između Boga i Abrahama, koja u slobodnom prijevodu teče ovako: „Bog reče Abrahamu: ‘Ubij mi sina’“ / Abe kaže: ‘Čovječe, nemoj me dizat’ na foru’ / Bog će: ‘Ne’, Abe će: ‘Kaj?’ / Bog će: ‘Tada čini što želiš, Abe, no znaj / Drugi put kad me vidiš, bolje daj petama vjetra’ / Abe će na to: ‘Gdje onda želiš tu smrt?’ / Bog će: ‘Na Autocesti 61’.“ Takvi primjeri, naravno, ne proizlaze iz dubinskog poznavanja kršćanstva, već ponajprije iz kolektivnog imaginarija Zapada, pri čemu se hermeneutički nauk katoličkih, pravoslavnih i protestantskih crkava ne podudara nužno s općim predodžbama pojedinih fenomena vjere u prostoru javnoga mnijenja i njihovih medijskih, umjetničkih i inih derivata.

Što se tiče druge faze Dylanova stvaralačkog odnosa prema kršćanstvu, koju bez imalo dvojbe možemo nazvati otvoreno kršćanskom – ona traje najkraće, tek nekoliko godina, obilježava razdoblje neposredno nakon Dylanova okretanja evangeličkom kršćanstvu, te obuhvaća sve pjesme s albuma Slow Train Coming iz 1979. i Saved iz 1980., ali i dobar dio pjesama s albuma Shot of Love iz 1981. godine. I dok pojedine pjesme iz pretkršćanske faze također sadrže poneke biblijske motive, oni u njima služe tek kao potkrepa rečenom i češće su duhovni u izrazu nego što su to u svojoj poruci ili srži. Nasuprot tome, pjesme kršćanske faze Dylanova opusa toliko vrve biblijskim citatima, parafrazama i aluzijama, da njihova poanta ne može biti protumačena ni u kojemu drugome ključu osim onog kršćanskog. Uzmimo za primjer samo jednu kiticu pjesme o drugom Isusovu dolasku, When He Returns, u kojoj se nalaze novozavjetni tragovi u rasponu od spomena željeznog žezla iz Knjige Otkrivenja (Otk, 12:5), preko poruke objavljene svakome „tko ima uši, neka čuje“ (Mt, 12,9), pa do uspoređivanja Dana Gospodnjeg koji ima doći s – lopovom u noći (1 Sol 5,2). Drugi takav primjer možemo pronaći u pjesmi In the Garden, čija se „radnja“ odvija u Getsemanskome vrtu, a u kojoj se navode novozavjetne osobe i događaji poput Nikodemova tajnog posjeta Isusu ili Petrova odsijecanja uha rimskom legionaru, uz brojne citate Kristovih riječi iz evanđelja. Prije nekoliko je godina jedna od pjesama iz ovog ciklusa postala i popratnim tekstom slikovnice (ilustrirao ju je stanoviti Jim Arnosky) Man Gave Names to All the Animals, koja – unatoč tome što se bazira na jednostavnome obrascu po kojemu čovjek prvo ugleda životinju, zatim uoči neku njezinu osobitost te joj potom nadjene ime koje se rimuje s tom njezinom značajkom – završava pomalo zlokobno, pojavom životinje koja se (ponovno u slobodnome prijevodu) „pokraj jezera svija“ – a čije imenovanje u pjesmi izostaje.

Treću fazu Dylanova umjetničkog odnosa prema kršćanstvu – prigodno oslovljenu postkršćanskom – ponajviše karakterizira svojevrsna dvojnost sakralnih i profanih motiva koji nerijetko bivaju slijepljeni jedan za drugoga, što uzrokuje, kroz nagle i neočekivane prijelaze iz jednog registra u drugi, nesvakidašnje spojeve čiji je učinak katkad humorističan, katkad zagonetan, a najčešće oboje. Pored navedene dvojnosti, koja je više ili manje izravna – kao u pjesmi znakovita naslova Spirit on the Water, u kojoj lirski subjekt pjeva kako se ne može vratiti u raj jer je ondje ubio nekog čovjeka, ili pak pjesme Pay in Blood, u čijim stihovima poput „Legs and arms and body and bone / I pay in blood, but not my own“ nije jasno referira li se pjesnički subjekt na krv Otkupitelja koji plaća za grijehe čovječanstva ili je pak riječ o zastrašujućoj prijetnji kakva odmetnika. Vrijedi napomenuti kako mnoge Dylanove pjesme iz posljednjih dvadesetak godina iza svojih svjetovnih fasada zapravo počivaju na religijskim temeljima, što je naznačeno tek pojedinim aluzijama na neke manje poznate ili opskurnije dijelove Svetoga pisma. Tako se u naslovnoj pjesmi albuma Tempest, u kojoj se na izravnoj značenjskoj razini radi tek o potonuću Titanica, kao nekovrsni nadglednik te katastrofe pojavljuje stanoviti „watchman“ – ili, u doslovnom prijevodu, čuvar, čiji bi etimološki parnjak mogao biti „vidjelac“, što je i drugi naziv za starozavjetnoga proroka – a koji u snu vidi ono što će zadesiti brod i ljude na njemu, ali ne uspijeva ništa učiniti kako bi to spriječio. Dylanova duhovitost u promišljanju duhovnog očituje se i u znalački kodiranim primjerima poput ovoga iz melankolične pjesme This Dream of You s albuma Together Through Life iz 2009. godine, a u kojoj, parafrazirajući definiciju Boga kao Onoga koji sve čini novim (Otk, 21,5), pjeva kako „kažu“ da postoji trenutak u kojemu sve stare stvari ponovno postaju novima – no kako je možda i taj trenutak već minuo.

Naposljetku, nije pretjerano ustvrditi kako je – unatoč tome što je njegov odnos prema kršćanstvu kroz karijeru raznovrstan (od mladenačke neutralnosti, preko svesrdnog prihvaćanja u zrelim, pa do zagonetne aluzivnosti u kasnijim godinama) – Dylanov lirski razvojni put ipak jasno vidljiv i kroz prizmu biblijskog interteksta. Iako je u javnosti često percipiran svojevrsnim sekularnim prorokom, „glasnogovornikom generacije“ i predvodnikom kontrakulture 1960-ih, čini se kako istraživanje i kritičko propitkivanje bogata i intrigantnog opusa Boba Dylana – naročito uzmemo li u obzir citat proroka Jeremije koji stoji u omotu njegova albuma Saved („Evo dolaze dani – riječ je Jahvina – kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti novi savez“) – u retrospektivi ima znatno više smisla tumačimo li ga u ključu starozavjetnih proroštava, to jest, preciznije rečeno: s cjelokupnim književnim i duhovnim nasljeđem Biblije, judaizma i kršćanstva na umu.

*Više o ovoj temi možete pročitati u našem nizu “Kršćanski albumi Boba Dylana

Matija Štahan | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 13. siječnja 2018.

Možda vam se svidi