RECENZIJA TONIJA MATOŠINA

White on White – glazbeni projekt riječkog odvjetnika kao potraga za lijepim i vječnim

Što smo, dakle, dobili s prvim albumom White on White”? Pjesme koje su “out of nowhere” samo u smislu da su neočekivano došle iz odvjetničko-ugostiteljske branše, jer s druge strane vrlo su jasno ukorijenjene u osobi koja ih potpisuje (štoviše, imenom i prezimenom, za razliku od samog albuma). A priča Marka Rogića, za razliku od umjetničkog mu imena, gotovo crno na bijelo ispisuje jedan osobni entuzijazam, hvatanje prilike za iskorak u željeni, ali i vrlo neizvjestan prostor kreativnog, glazbenog djelovanja.

White on White

White on White/Foto: Promo

White on White“Out of Nowhere” (Dallas Records, 2018.)

Iza “imena” White on White te albuma “Out of Nowhere” ne stoji bend – bar ne u klasičnoj formi – niti netko s adresom pa ni podrijetlom izvan granica Lijepe naše. A to je još najmanje neobično u ovoj novoj riječkoj glazbenoj priči, s obzirom da u pitanju nije ni glazbenik već – odvjetnik! Da, i vlasnik jednog od najmanje tipičnih riječkih kafićkih lokacija, prije pet godina otvorenog book-caffea Dnevni boravak. Sve skupa dovoljno atipično da postane tipično lijepa, topla glazbena priča.

Marko Rogić riječki je, dakle, odvjetnik koji, kako stječem dojam čitajući njegove intervjue uz glazbenu pozadinu satkanu od pjesama skupljenih na prvom mu albumu, svoj posao radi prvenstveno da zaradi za život, pri čemu ne zaobilazi ni pro bono angažmane tamo gdje osjeti aktivistički poriv. Dakle, kad uzmemo u obzir i nekomercijalne specifičnosti njegova book-caffea, duša iznimno otvorena kreativnom radu. Kako se s glazbom družio cijeloga života, svirajući i skicirajući neke svoje note još od adolescentskih dana, čini se kako je bilo samo pitanje vremena kad će, možda potpomognut i ozračjem samog Dnevnog boravka, gdje je od početka bio predviđen i prostor za koncerte akustične, odnosno, kantautorske forme, Rogić postati – White on White.

Bijelo na bijelom, termin posuđen od ukrajinskog avangardnog umjetnika Kazimira S. Maljeviča, pritom je i bar tanki štit nad vrlo intimističnim, osobnim pjesmama, kao i zadani kolorit glazbi koju privremeni (a možda odsad i stalni?) glazbenik očito vidi kao potragu za lijepim i vječnim, pritom uvijek upregnutu proživljenim motivima i živim emocijama. Ograničenja su pritom evidentna, počevši od samog vokala, ali bijeloga Marka to očito ne opterećuje jer, uostalom, na širi slušateljski krug niti puca niti mu se osobito nada. “Out of Nowhere” čini se kao glazba nastala iz neke interne, intimne nužnosti. Nužnosti koju je taman dovoljnim porcijama nahranio kreativni duh, tihi, a zvonki glas koji je poručio – ne boj se.

White on White svoje teksture pritom gradi u okvirima americane, pozajmljujući manire country-rocka i tipično američkih, na gitari baziranih minimalističnih (čitaj: kantautorskih) receptura. Pjevanje na engleskom u takvom suzvučju nameće se gotovo kao logičan, ali istodobno i pozerski izbor, no sam Rogić skromno daje naslutiti da je u pitanju prije svega sitna sumnja u same tekstove i uvjerenje da za ovu prigodu sve skupa ipak prirodnije i tečnije zvuči na jeziku koji je ovom tipu glazbe materinski.

Ono što će svakome tko uzme u ruke ovaj CD brzo upasti u oči posveta je albuma potpisnikovom ocu, koji je nedavno preminuo i očito svojim odlaskom otvorio neke dotad neiskorištene kanale i neizgovorene riječi i osjećaje. Zašto je i posveta napisana na engleskom neka ostane između oca i sina, a ono bitnije je da se ona provlači kroz tkivo cijelog albuma i čini bitan dio ukupnog mu ugođaja. To se u najdirektnijim tonovima zrcali u elegičnoj završnici, po minutaži i angažmanu gudača i puhača epskoj “Grey Hair”, u kojoj se sin pita čine li uspomene oca živim, “leaving tons and miles behind”, čime intimistični album svoju formu zaokružuje na jedini način koji je istodobno konzistentan i pompozan.

A do te završnice vodi jedanaest pjesama što se klate od suhoparnosti do fine emocionalnosti. Mahom su to na akustičnoj gitari građene melodije sporog tempa, poput uvodne “Mirage”, sporogoruće “Sweet Blues” ili trajno potencijalne grandioznosti “Stay Babe”, kojima su glavni neprijatelj limiti same forme, kao i, u ovom slučaju manjak sugestivnosti samog Rogićevog vokala, koji još kao da se pita može li to uistinu pjevački iznijeti. Ali upravo ovo zadnje – paradoksalno – svojevrsna je i odlika albuma, koja mu daje notu autentične krhkosti, one kakva nikako ne može biti glumljena ili nametnuta. Ovakvim malim, poetski skromnim studijama bolnih životnih iskustava i kriza ta nota zapravo pristaje ne samo kao boja, već i kao dodatni instrument. Rogićeve pjesme tako svjedoče glas daleko od savršenstva, ali koji svoju realizaciju i svoj kanal vidi u terapeutskom aspektu glazbe, nešto slično onome što sam nedavno pisao o Spiritualized (koji je, zanimljivo, isto tako više solistički nego bendovski projekt, da upotrijebim i taj šturi termin).

Baš zato sve boli i porazi, svi osjećaji nedostajanja i žudnje što prožimaju ove stihove svoj glazbeni život žive u pozitivnom, svjetlijem dijelu spektra. Nema ovdje gušenja i valjanja u mižeriji i malinkoniji, nema prepuštanja čemeru i svakidašnjim jadikovkama; glazba oko čijih je aranžmana uložen uočljiv trud i koja zato nije ostala zakopana u klišejima kantautorske i(li) akustične forme otpuštena je uvis, ne spuštene brade i stisnutih ramena. Poslušajte kao potkrijepu, primjerice, “To the Different Side of Us”, kojoj ni turobni podnaslov “Dark House” ne može umanjiti osunčani, prije ispleteni nego odsvirani ton same pjesme. A da sve skupa ne bude i posve uniformirano u svom minimalističnom ključu pobrinula se agresivnije odsvirana “This War”, a koja ipak ne iskače iz prethodno zacrtanog glazbenog modusa operandi.

Što smo, dakle, dobili s prvim albumom White on White”? Pjesme koje su “out of nowhere” samo u smislu da su neočekivano došle iz odvjetničko-ugostiteljske branše, jer s druge strane vrlo su jasno ukorijenjene u osobi koja ih potpisuje (štoviše, imenom i prezimenom, za razliku od samog albuma). A priča Marka Rogića, za razliku od umjetničkog mu imena, gotovo crno na bijelo ispisuje jedan osobni entuzijazam, hvatanje prilike za iskorak u željeni, ali i vrlo neizvjestan prostor kreativnog, glazbenog djelovanja. Neizvjesnost će biti samo tim manja što sama očekivanja ne budu iznad realnih. Uz obilnu tehničku pomoć Darka Terlevića, poznatog po radu u bendovima Morso i, u zadnje vrijeme, The Siids, koji je, uz miksanje, aranžiranje i snimanje, odsvirao gitare, bas, glasovir, klavijature, harmoniku te perkusije, Rogić je realizirao nešto poput dječačkog sna (neka me “prozvani” slobodno ispravi ako griješim) na vrlo fin, nenametljiv način, baš kao da prije svega ozvučava svoj kafić i dijeli svoje glazbene snove sa što širim krugom prijatelja i dobronamjernih putnika namirnika. Pritom, negdje spretnije, negdje manje spretno, iznijevši na svjetlo male (zamišljene) pozornice intimne misli i osjećaje, ali ne da bi ih naprosto prosuo kao pozu, već da bi im kroz note pronašao ljekovite potencijale.

“Out of Nowhere” teško da će vas oboriti s nogu, ali ne vjerujem da je njezin potpisnik i imao tih iluzija i želja. Njegova riječko-američka zbirka njegov je dug sebi i svome ocu, vjerojatno i nekoj maloj zajednici u kojoj djeluje; dug odrađen s poniznom zadrškom, kao i s prigrljenom hrabrošću; dug koji ništa ne podmiruje, već služi kao ispružena ruka, za koju je čak nebitno hoće li, odnosno – s obzirom da je već potpisan ugovor i za drugi album – koliko će nastavaka dobiti.

Toni Matošin | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 10. ožujka 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi