Više od trideset godina nakon premijere, “Sam u kući” često se doživljava kao lagana božićna komedija: niz domišljatih zamki, snalažljivi osmogodišnjak i dvojica provalnika koji, unatoč svemu što im se događa, ne odustaju od svojih namjera. Ipak, ispod te površine pojavljuju se religijski motivi koji filmu daju dublju emocionalnu dimenziju.

Redatelj Chris Columbus, čiji je autorski utjecaj na konačni ton filma često podcijenjen, odrastao je u katoličkoj obitelji i pohađao katoličku srednju školu. Iako je scenarij Johna Hughesa postavio osnovu priče, Columbus je bio taj koji je razvio jedan od njezinih duhovno najvažnijih elemenata: lik Starca Marleya, kojega tumači Roberts Blossom.

U Hughesovoj izvornoj verziji scenarija već se pojavljuje ključna scena u crkvi, u kojoj Kevin McCallister, usred božićne užurbanosti i obiteljskog kaosa, pronalazi rijedak trenutak tišine. No tajanstveni susjed koji čisti snijeg, čovjek ranjene ruke i vidljivog unutarnjeg tereta, imao je tek sporednu ulogu. Columbus je diskretno preradio dijelove scenarija i dublje utkao Marleyja u narativ. Time nije samo obogatio radnju, nego je filmu dao njegovu unutarnju os.

Čak i prije tog susreta u crkvi, film suptilno upućuje na kršćansku simboliku. Nakon što greškom ostane sam kod kuće, Kevin se upušta u prve samostalne izlaske, sve dok ne shvati da ga prate dvojica provalnika (Joe Pesci i Daniel Stern). Prestrašen, bježi niz ulicu i sklanja se pred crkvu ispred koje se nalaze božićne jaslice, skrivajući se među kipovima pastira u prirodnoj veličini. Provalnici se ondje zaustavljaju; jedan nagađa da je Kevin možda pobjegao u crkvu, no obojica odbijaju “ući tamo”. Iako naizgled bezazlen, taj trenutak jasno poručuje o sigurnosti svetog prostora.

Središnja scena

Za snimanje jedne od središnjih scena filma korištene su dvije crkve. Vanjski kadrovi snimani su ispred metodističke crkve Trinity United u Wilmetteu u Illinoisu, dok je interijer snimljen u episkopalnoj crkvi Grace u Oak Parku. Produkcijski tim dodatno je opremio prostor pobožnim elementima — kipovima svetog Franje Asiškog, Blažene Djevice Marije i svetog Josipa — kako bi interijer nalikovao katoličkoj crkvi.

Kevin ulazi u crkvu dok zbor pjeva O Holy Night, upravo u trenutku njezinih najsnažnijih stihova: „Padnite na koljena! Čujte glasove anđela! O božanska noći! O noći u kojoj se Krist rodio!“ Kamera potom prolazi pokraj upaljene svijeće u svetištu — znakovitog detalja, jer u katoličkoj tradiciji taj plamen označava Kristovu prisutnost.

Kevin, koji je veći dio filma vođen strahom i pogrešnim pretpostavkama, kreće prema klupama gotovo kao da prilazi ispovjedaonici. I doista, scena slijedi obrazac prepoznatljiv katoličkoj tradiciji. Marley sjedi u tišini, poput nekoga tko strpljivo čeka da mu se netko obrati. Kevin, koji ga je dotad doživljavao kao prijetnju, sada pred sobom otkriva blagu, ranjenu osobu.

Njihov razgovor odvija se jednostavno i nenametljivo. Kevin priznaje vlastite pogreške, dok Marley progovara o obiteljskom razdoru i odnosu sa sinom s kojim je izgubio kontakt. Iako se ne događa ništa izravno sakramentalno, dramaturgija prizora oslanja se na ispovjedni okvir: iskrenost, slušanje i tišina u kojoj dolazi do unutarnjeg pomaka. Upravo taj trenutak postaje emocionalno središte filma.

Neki su gledatelji otišli i korak dalje, tumačeći Marleyja kao kristoliki lik. Takva čitanja potiče i filmska ikonografija. Na početku filma Marleyjeva je ruka probodena i previjena — prizor koji neizbježno podsjeća na Kristove rane. Do kraja filma, kada tu ruku pruži Kevinu u crkvi, ozljeda je prekrivena flasterom, a u završnoj sceni izgleda potpuno zacijeljeno.

Je li Columbus namjerno gradio tu paralelu, nemoguće je sa sigurnošću tvrditi jer film to nikada izričito ne naglašava. Ipak, obrazac je jasan: pogrešno shvaćen, ranjen i odbačen lik vraća se u ključnom trenutku kako bi spasio dijete koje više ne može spasiti samo sebe. Nakon svih pokušaja da obrani kuću, Kevin naposljetku biva uhvaćen. Tek pojavom Marleyja sa snježnom lopatom — poput anđela čuvara koji dolazi u posljednji čas — dolazi izbavljenje.

„Prvi superheroj“

Bez obzira na teološku namjeru, poruka je jasna: spasenje ne dolazi iz Kevinove domišljatosti, nego iz neočekivanog milosrđa. Columbusova odluka da dodatno razradi Marleyjev lik nije samo produbila crkvenu scenu, nego je promijenila završetak cijelog filma. Hughes je izvorno zamislio jednostavniji kraj, u kojem Kevin obitelji govori da se tek „motao okolo“ dok su oni bili odsutni. Takav bi završetak zaokružio komediju, ali bez emocionalne topline koju film danas nosi.

Film završava prizorom pomirenja Marleyja sa sinom od kojega je bio udaljen, uz snijeg koji tiho pada, glazbu Johna Williamsa i Kevina koji svjedoči ozdravljenju rane dublje od svega što je sam proživio.

Columbusovo katoličko odrastanje ne čini “Sam u kući” katehetskim filmom, ali objašnjava njegovu sklonost pripovijedanju prožetom vjerom. To potvrđuje i njegova kasnija karijera. Godine 2016. producirao je film “Mladi Mesija”, temeljen na romanu Anne Rice “Krist Gospodin: Izlazak iz Egipta”, koji zamišlja Isusa u dobi od sedam godina — razdoblju o kojem Evanđelja šute. Projekt je realiziran uz konzultacije s vatikanskim teološkim savjetnikom.

U promotivnim intervjuima Columbus je govorio kako su biblijski epovi poput “Deset zapovijedi” i “Najveća priča ikada ispričana” oblikovali njegovu maštu i ljubav prema pripovijedanju. „Zamislite mene kao dijete koje čita Marvelove stripove, a istodobno uči o Isusu“, rekao je 2016. godine za Metro Philadelphia. „Bio je kao da pripada istom svijetu — samo najbolji. Poput prvog superjunaka.“

Ponovno čitanje blagdanskog klasika

Posljednjih tjedana profili na društvenim mrežama, poput popularnog „sacredchad“, ponovno su otvorili pitanje kršćanske simbolike u filmu “Sam u kući”. Mnogi gledatelji iznenada uočavaju slojeve koji su oduvijek bili prisutni. Drugi nude vlastita tumačenja — neka protestantska, neka izričito katolička. Razlike u čitanju postoje, ali zajednička fascinacija upućuje na nešto stvarno.

“Sam u kući” odjekuje jer njegova komika počiva na dubljoj priči: strah se postupno pretvara u povjerenje, samoća u zajedništvo, a udaljenost u pomirenje. Kevin ulazi u crkvu iz znatiželje i ondje pronalazi razumijevanje. Boji se susjeda, a otkriva prijatelja. Pokušava spasiti sebe i svoj dom, da bi na kraju bio spašen. U završnim trenucima svjedoči ozdravljenju druge obitelji, dok se istodobno obnavlja i njegova vlastita.

Film ne ističe svoju teologiju otvoreno, ali je prožet kršćanskom imaginacijom redatelja koji je snažno utjecao na njegov smjer. U vremenu kada mnogi božićni filmovi sve više gube svoju duhovnu dimenziju, “Sam u kući” ostaje priča ukorijenjena u milosti i oprostu.

Možda je upravo zato iz godine u godinu ponovno gledamo u božićno vrijeme. Ispod smijeha i nostalgije, nešto sveto i dalje tiho titra — poput svijeće u svetištu, u rubu kadra, koja nenametljivo podsjeća tko je doista prisutan.

Izvor: National Catholic Register

© EWTN News, Inc. Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje uredništva portala National Catholic Register.