1794. godine, za vrijeme Francuske revolucije, pojavila se državno sponzorirana religija nazvana kultom Razuma. Postojala je nekih godinu dana, a onda ju je zamijenio kult Vrhovnoga Bića, nešto što je promicao sam Robespierre. Ti su kultovi uključivali slavlja, oltare, likove boginja, pa čak i hramove. Radilo se o težnji za štovanjem ljudskih sredstava stjecanja znanja i za dekristijanizacijom Francuske. U konačnici, nakon godina prolijevanja krvi na ulicama, javnih pogubljenja i sveopćega kaosa, Napoleon Bonaparte je te kultove 1802. godine službeno zabranio. Tih nekoliko godina ostavilo je trajan dojam o Francuskoj revoluciji i o granicama čovjekove sposobnosti da traži utopiju odvojenu od vjerskih utjecaja što ih mogu stvoriti legitimne društvene strukture.

Danas se nalazimo u razdoblju koje bismo mogli nazvati Vremenom bijesa. U današnjoj nacionalnoj konverzaciji čovjeku je jako teško pronaći mjesto utjehe i mira. Ljevica i desnica međusobno se kolju, a žrtva je mali čovjek. Srdžba vlada posvuda, i što više bijesa izražavate, vaš se glas bolje zamjećuje.

Nažalost, brojni katolički komentatori odlučili su sudjelovati u „igrama gnjeva“ i upirati prstom u samu Crkvu, kao da će nakupljena mržnja prema otajstvenome Tijelu Kristovu i njezinim vođama reformirati Crkvu. Uslijed skandala sa spolnim zlostavljanjem i uslijed masovnoga opadanja pohađanja svete mise nužnost reforme je neupitna. Frustracija mi je posve razumljiva. No neki bi ljudi radije neprestano alarmirali, i koristili se generalizacijama kako bi pronašli više žrtava u koje bi mogli pokazivati prstom, nego da čine ono što je od nas tražio Krist: činiti ljude učenicima, i činiti to Njegovim primjerom.

Pitanje je: kako evangelizirati u Vremenu bijesa? Mislim da mogu ponuditi tri ideje koje bi mogle biti od pomoći pri dijeljenju Kristove poruke i poziva da budemo dionici božanskoga života što ga On nudi.

Usredotočite se na ono što zapravo možete postići

Stoici su bili posve u pravu kada su naučavali da su neke stvari pod našom kontrolom, a neke druge stvari nisu. Najbolji i najučinkovitiji način da se živi život jest usredotočiti se na stvari koje možemo promijeniti u svakodnevici vlastitoga života. Često smo toliko koncentrirani na makronarative o opadanju prakticiranja vjere ili na stanje u politici da zaboravimo da osoba koja živi vrata do nas možda samo želi imati nekoga za društvo. Prečesto se previše bavimo svjetskim problemima, a zaboravljamo vlastite zajednice i obitelji. Ako ste frustrirani u vezi s nečime u Crkvi ili u politici, pišite svojemu biskupu, pišite svojim političkim predstavnicima, i potrudite se glasovati na lokalnim izborima. No shvatite da ćete u konačnici – osim ako ste na utjecajnome položaju – mnogo više učiniti usredotočujući se na svoj molitveni život, svoju obitelj, i svoje bližnje. Drugim riječima – budite vi promjena koju želite vidjeti. Ili, kako je govorila sveta Majka Terezija: „Ako želite promijeniti svijet, idite kući i volite svoju obitelj.“ Ondje sve počinje.

Mržnja rađa mržnju, ljubav rađa ljubav

Dok sam odrastao, htio sam biti poput boraca koje sam gledao u filmovima. Htio sam imati nešto za što bih bio voljan dati svoj život. Po milosti Božjoj to nešto sam pronašao u imenu Isusa Krista i u izazovu da živimo prema Njegovu nauku. No sredstvo kojime mi kršćani branimo vjeru prečesto bude nasilna retorika, ili isticanje stvarnih i navodnih „neprijatelja“. Voditi bijesom, pravedničkim ili ne, nije način kako je Isus inače uzvraćao. Naravno da svatko podsjeća na prevrtanje stolova pred Hramom (a to je inače nešto što je Isus učinio sâm), ali ako se usredotočimo isključivo na to, a ne na križ, učinit ćemo medvjeđu uslugu i Crkvi i kulturi.

Jedan od najvećih boraca svih vremena, Bruce Lee, znao je da ako bude igrao po pravilima mržnje prema drugome, neće nikada pobijediti u pravoj borbi. On je vodio s ljubavlju, i to ga nikada nije činilo slabijim protivnikom. U konačnici mržnja rađa više mržnje, a tlom na kojemu ta mržnja raste obično biva naša vlastita duša. Moramo voditi s ljubavlju, boriti se s ljubavlju, dopustiti da ljubav bude sila koja pokreće djelo evangelizacije. Ako budemo igrali samo na kartu „oni protiv nas“, ili ako prihvatimo pravila kulturnih ratova, jednostavno ćemo se utopiti u kakofoniji bijesa.

Na bijes odgovorite smijehom

Ima jedna odlična priča o novinaru G. K. Chestertonu i njegovim problemima pri izlasku iz automobila. Zbog iznimno krupnoga stasa bilo mu je veoma teško ući u vozilo i izaći iz njega. Njegov mu je vozač jednom rekao da izađe na bok, a Chesterton je na to odgovorio: „Nemam ja bokova.“ Kada se ljudi razljute zbog politike ili kulture, ili kada žele uzvratiti čim im spomenemo Krista, najučinkovitiji i najviše umirujući lijek je smijeh. No „kvaka“ kod ljekovitoga smijeha jest da to on djeluje jedino ako smo voljni smijati se sami sebi. U sposobnosti da to činimo nalazi se istinska sloboda, jer tako se kaže svijetu da smo u ovome svijetu nedodirljivi jer postojimo u drugome.

Chesterton je vjerovao u paradoksalnu strukturu svemira, i jedna od stvari koje nam to otkriva jest kako je često bijes dokaz nesposobnosti osobe da osmisli argument. Usto, doista postoje stvari koje bi nas trenutno trebale opravdano smetati – čak do točke da se razbjesnimo – ali naša pretjerana sklonost da posvuda vidimo osobne uvrede ima veze s ogledalima za koja radije ne bismo priznavali da postoje.

No čak i opravdani bijes podložan je stvarnostima onoga što možemo ili ne možemo učiniti kako bi se dogodila neka trajna promjena. Ako smo nesposobni shvatiti nešto takvo, onda postajemo poput malene djece pred ogromnim svemirom, prema kojemu je naš najburniji bijes, od kojega iskaču žile i kidaju se živci, tek – šapat.

To ne znači da ne bismo trebali sudjelovati u legitimnim raspravama. Upravo suprotno – najbolji su apologeti oni koji znaju i režati i smijati se, primjenjujući jedno ili drugo prema potrebi. No moramo se truditi osluškivati riječi svetoga Petra: „Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama.“ (1 Pt 3,15)

Nada je protuotrov za bijes. Ona zahtijeva volju za lakoćom, čak i do točke smijeha. U Vremenu bijesa nada se čini izgubljenom, no naša je nada ono što nas drži, i čuva nas slobodnima.

„Nada je ono pernato biće“, pisala je Emily Dickinson,

„što prhne na granu u duši;

napjev za napjevom bez riječi sriče

i nikad ne presuši.“

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.