Jeff Tweedy – “Twilight Override” (dBpm Records, 2025.)

Kreativnost, odnosno, umjetničko stvaralaštvo dar je kojim je čovjek pozvan razgrtati tamu. Makar i najsitnijim proplamsajima autentičnosti toga dara osvjetljavati sve ono skriveno u nama i oko nas što nas u Istini povezuje sa Stvoriteljem kao izvorom i ušćem naše čežnje, kao i raskrinkavati mrakom skrivene okove koji nas u tome priječe. Upoznavati konture slobode u njezinu izvornom, padom nedotaknutom obličju, rasti uz njezine bridove i bližiti se onom savršenom svjetlu pri kojem se jasno naziru i najskrivenije mrlje. Govoriti jezikom duše, izraziti je i povezati s najširom obitelji, uključiti je u veliku zbirku priča o onom, kako je to Gilbert K. Chesterton opisao, “dvorcu u oblacima za kojeg ne vrijede pravila arhitekture”.

U pitanju je univerzalan jezik, koliko se god svi mi razlikovali, po meridijanima i paralelama, svjetovima i polusvjetovima, neovisan o našim svjetonazorima i afinitetima, boštvima i bezboštvima, naravno, dok je god plod autentičnog, iskrenog poziva i odaziva, dok god je posrijedi potreba prije nego zanat, dok god je – da se, makar na rubu suvislosti, poslužim i Faulknerom – krik tek podučen ali ne i uvjetovan bijesom. I baš je zato na nepreglednim, često i kaotičnim poljima popularne kulture poseban užitak tražiti i nalaziti takve priče, neovisno o duhovnim autodefiniranjima njihovih potpisnika, univerzalne u sintaksi. I zato je, neovisno o njegovu religijskom skepticizmu, prilično jasno što američki rock-glazbenik Jeff Tweedy želi reći kad svoj novi album najavljuje ovim riječima: “Kad odlučite kreativno se izraziti, tad se usklađujete s nečim što drugi ljudi nazivaju Bogom. A kada se uskladite sa stvaranjem, inherentno zauzimate stranu suprotnu destrukciji. Na strani ste stvaranja. A to uvelike prkosi destruktivnom porivu. Kreativnost jede tamu.”

A da kreativnost jede tamu svjedočio je svojim primjerom upravo on: naravno, jedan od brojnih na tome putu, ali kao jedan od najzanimljivijih i najdarovitijih američkih rock-glazbenika svoga doba, Tweedy je zadnjih tridesetak godina ispleo konzistentan, trajno evoluirajući koliko i jasnom stvaralačkom logikom pokretan opus kojim je sustavno, korak po korak, razgrtao tamu u svome životu. Još od mladih dana bolujući od iznimno bolnih migrena te se hrvajući s napadima panike i depresije, Tweedy se, osim medicinskim sredstvima, s tim svojim tegobama borio kroz glazbu, prvo u sada već legendarnom alt-country sastavu Uncle Tupelo, u kojem je s Jayem Farrarom (iz današnjih Son Volt) na impresivan način spajao afinitete prema punku i countryju, a zatim u bendu kojeg je sam pokrenuo, Wilco. Sastav za kojeg već dugi niz godina tvrdim da je jedan od najvećih koje je Amerika iznjedrila zadnjih nekoliko desetljeća bio je i ostao Tweedyjevo vozilo, prijenosnik njegove istančane verzije americane kojom je krčio put kroz vlastito šipražje ambicija i vizija, uspona i padova, čežnji i strahova. A kad bi osjetio da je trenutak za makar kratki izlazak iz tog vozila, za istupanje izvan okrilja, pa i zaštitnog odijela koje nudi jedan rock-bend, oglasio bi se samostalnim uratkom, potpisujući se tek vlastitim imenom i prezimenom…

Kao sada s “Twilight Override”, već petim samostalnim, nebendovskim albumom u osam godina (ne računajući još raniji “Sukierae”, kojeg je snimio sa sinom Spencerom kao duo Tweedy); jednim, dakle, sada već u solidnom nizu, ali ipak jedinstvenim i impozantnim u svojoj pojavi. Posrijedi je, naime, čak trostruki album s ukupno trideset novih pjesama realiziranih uz pomoć biranih prijatelja i dvaju sinova – nešto poput anomalije u suvremenoj diskografiji koja naginje sve kraćim izdavačkim formama. No, pogledamo li unatrag, Tweedy je još od ranih godina s Wilco imao sličnih “megalomanskih” iskoraka: dovoljno se sjetiti dvostrukog albuma “Being There”, remek-djela iz 1996. zbog čije se duljine odrekao tantijema ne bi li se ipak mogao prodavati po cijeni “običnog” albuma, ili pak još jednog remek-djela, albuma “Yankee Hotel Foxtrot” iz 2002. kojeg matična diskografska kuća nije htjela objaviti u izvornoj, po njima nekomercijalnoj formi, da bi Tweedy otkupio vlastite pjesme i objavio album u vlastitoj nakladi točno onakvog kakvog ga je osmislio. A nije naodmet dodati i kako je, uz navedeni “Being There”, Tweedy dosad objavio još čak dva dvostruka albuma (“Sukierae” i “Cruel Country”)… Djela umišljena, prema svome radu nekritična uma ili naprosto jasna umjetnička vizija? Ili možda tek ispitivanje vlastitih granica u potrazi za onim pravim glasom, artikulacijom najiskrenije verzije sebe?

Ima tu vjerojatno elemenata svega navedenog, no način na koji je Tweedy vodio bend, a onda i samostalne, obiteljske projekte, otkriva prije svega čovjeka predanog onom svom prvotnom porivu ili pozivu koji ga je vodio u svijet glazbe, kreativca koji je kroz svoju glazbu sustavno nastojao rasvjetljavati sve svoje žudnje i raskrinkavati demone, istodobno pipajući te bridove slobode u okviru koje je mogao djelovati kao očito darovit glazbenik. Bilo je tu, osim kroničnih zdravstvenih tegoba te njihovih refleksija na psihu, i bračnih problema umnažanih turnejama i odsutnošću iz obiteljskog doma, da bi u glazbu naposljetku uklopio i oba sina, a iz obiteljskih razloga čak prešao na judaizam (supruga mu je Židovka i u tom su duhu odlučili odgajati djecu), našavši time i neke odgovore na stalno množeća duhovna pitanja i praznine. I sve to u trajnom hodu s glazbom, bilo s uvijek sjajnima Wilco, bilo samostalno, stalno intuitivno, bez programskih klišeja balansirajući inovativnost i konzistentnost, njegovanje usvojenih receptura i traženje svjež(ij)ih ruta. Čini se kako “Twilight Override” to na svoj – tvidijevski – način sumira i zaokružuje.

A album je to kojeg nema smisla secirati pjesmu po pjesmu, tražiti nekakvu linearnu priču ili sveprisutni motiv. I tako golem – trideset pjesama dug i širok – zbirka je to vinjeta koje možete nazvati i prizemnima i duhovnima, i povezanima i posve neovisnima, čak dubokima ili plitkima. Da, pjesme su to koje naprosto postoje, izmjenjuju se u lakoći kojom odišu a da istodobno prenose cijele manje svjetove, odnosno, dijelove ili krhotine jednog svijeta tu prikazanog bez jasne vremenske crte, pa donekle i konkretnijih toponima. Pjesme kojih je taman toliko da njihov potpisnik može sa sigurnošću pogledati sebe u zrcalo i reći da je učinio sve, da je dao sve što je imao. Da je to njegov način da razgrne, naposljetku i pojede tamu…

Pa i da može reći “mama, gle što su učinili od moje pjesme” (u “No One’s Moving On”) i nasmiješiti se na učinak vlastite glazbe. Poigravajući se s rimama i dvoznačjima (namjerno ne prevodim: “A planet without moons, a clock without noons; love is love, like is like” iz “Love is for Love”), suprotnostima u stalnim preklapanjima (“Ti si lijek i bol, ti si pustinja i kiša” u “Mirror”) i referencama poput one na Dylanovu legendarnu “Like a Rolling Stone” u zaključnoj “Enough” (“Osjećaš li se kao da umireš? Pratiš liniju posve sama, kao potpuni neznanac?“), a iznad svega pletući mozaik malih, intimnih zapažanja, amarcord usmjeren na prošlost koliko i na sadašnjost, pa i budućnost, ispričan jezikom ne nužno posve jasnim i direktnim, ali sugestivnim u svojoj razigranosti i u svom glazbenom ruhu.

A glazba je na “Twilight Override” nešto poput suptilnog, zrelim manirama skockanog sukusa Tweedyjeva notnog pisma, ljubavno pismo americani koliko i svim njezinim pritocima, bez izraženijih lutanja (ako ne računamo vrlo zgodna iskakanja iz tonaliteta nalik onima već u uvodnoj “One Tiny Flower” ili u strukturi razbarušene “Lou Reed was My Babysitter”), većim dijelom prigušena, minimalistična s tek diskretnim dodatcima kao podsjetnicima na neka opća mjesta potpisnikove pjesmarice (“No One’s Moving On” kao podsjetnik na album “A Ghost is Born”, “Out in the Dark” poput druge verzije “How to Fight Loneliness” s albuma “Summerteeth” ili “Parking Lot” koja zvuči poput B-strane bilo koje od pjesama s “Yankee Hotel Foxtrot”, da navedem tek nekoliko brzopoteznih primjera mada zapravo cijeli album na prvu djeluje poput sveobuhvatne zbirke B-strana iz Wilcova kataloga). Glazba kao posve ravnopravna pripovjedna linija i Tweedyjeva auto-terapija, taman toliko – “samo” 111 minuta – duga da ništa ne ostane nedorečeno ili prešućeno. “Snimi ploču s prijateljima, pjevaj pjesmu kojoj nema kraja“, poručuje sam Tweedy u najdužoj pjesmi na albumu, mjestimice čak lirski nespretnoj “Feel Free”, očito se referirajući upravo na ovaj album (pa i na samu pjesmu, s obzirom da su obožavatelji pozvani nadopisivati vlastite stihove i tako je produljiti unedogled), time na najdirektniji način dokidajući granice između subjekta i objekta, intimnog i univerzalnog, između ja i ti, mi i vi.

“Ono što uistinu želim jest uzgojiti srce da bude dovoljno veliko da volim svakoga”, rekao je Jeff Tweedy pojašnjavajući smisao svog novog albuma, dodavši: “I ako želim srce dovoljno veliko da dostigne taj trenutak, to zahtjeva nešto ekspanzivno.” Ekspanzivno, da, rastezljivo, trajno šireće, baš kao album s trideset pjesama rasutih na tri ploče u doba kad nam glazba dolazi primarno u singlovima i mini-albumima koje slušamo na digitalnim platformama. Album stvoren za svoj gušt, bez uzmaka pred pravilima i zanatskim diktatima, možda i prkoseći samokritičnosti, da, ali u otvorenoj misiji traženja svjetla u ambijentu u kojem prevladava sumračno raspoloženje i zagušenost prostora – materijalnog i duhovnog – viškom informacija, prolaznih “vrijednosti” i plastične idolatrije. I možete ga, rekao bih, slušati i u shuffle modu ili pjesme poredati nekom svojom logikom; imam osjećaj da nema razlike, da će Tweedyjeve kratke pripovijesti s granica dana i sumraka, sumraka i mraka funkcionirati jednako snažno i u istoj mjeri evocirati sjećanja njihova nepouzdana pripovjedača. Jer čak i kroz tako brojne priče – ili baš zbog te kvantitete – “Twilight Override” je album koji vas možda neće začarati optimizmom (jer ga ne želi nametati), ali koji odiše humanizmom, pa i nadom, odnosno, vjerom da svjetlo uvijek nadjačava tamu. U osobnim, kao i u univerzalnim okvirima.