Nakon 22 godine, radom 23 hrvatska biblijska prevoditelja i nekolicine drugih suradnika, prošlog je petka, u suizdanju Hrvatskog biblijskog društva, Verbuma, Naših ognjišta i Medijskog centra Vrhbosanske nadbiskupije, objavljen novi prijevod Biblije, nazvan “Hrvatski standardni prijevod”. O potrebi novog prijevoda, procesu njegova nastajanja, ključnim novostima koje donosi te suodnosu s dosadašnjim prijevodima razgovarali smo s Borisom Beckom, autorom i izvanrednim profesorom na Odsjeku za novinarstvo i medijsku produkciju Fakulteta političkih znanosti. Boris Beck je gotovo od početka sudjelovao u izradi novog prijevoda te je, zajedno s kolegom prof. Markom Alerićem, odgovoran za njegovu hrvatsku stilizaciju.

“Prvi sam puta osjetio da je Božja Riječ živa slušajući izvještaj o blaženstvima na svetoj misi u Novom Zagrebu. Tada još nismo imali crkvu nego nam je kao bogoslužni prostor služila preuređena radnička baraka, podignuta originalno za graditelje Novog Zagreba. ‘Blago žalosnima… blago progonjenima… blago siromasima…’, te su riječi mom dječjem uhu zvučale tako apsurdno no istovremeno lijepo. A ono što je lijepo mora biti i istinito, iako zvuči besmisleno. Inače, danas taj kvart ima novu crkvu, ali ja bih se vratio u baraku, ne mogu je prežaliti”, govori Beck kroz smijeh.

Sjedimo u jednom zagrebačkom kafiću, dupkom punom nakon jutarnje svete mise, dva dana nakon objave novog prijevoda. U trenutku razgovora prve su rasprave i uspoređivanja, premda neslužbena i fokusirana na društvene mreže, već počela no to je tipično za velike novosti. A novost je našem sugovorniku važan aspekt Svetog pisma.

“Bibliju sam u ruke, s namjerom čitanja, uzeo tek u srednjoj školi. Sjećam se da sam čak i podcrtavao određene retke. Danas to više ne radim. Podcrtavanje nije dobra ideja, Riječ Božju treba svaki put čitati kao da je prvi. Čovjek mora biti otvoren onome što mu ona želi progovoriti.”

Novost, potpuno neočekivana, bila je i poziv, koji je stigao prije više od 20 godina, da oblikuje stil novog biblijskog prijevoda.

“Zvuči neobično, ali poziv da sudjelujem na projektu izravno je povezan s time što sam se bavio novinarstvom. Hrvatsko biblijsko društvo počelo je okupljati suradnike s ciljem da stvori dobar, kvalitetan prijevod koji će biti zanimljiv današnjim ljudima, ali nisu znali do kraja kako bi on stilski trebao izgledati. Jedan od konzultanata iz međunarodne mreže biblijskih društava, Nijemac Thomas Kaut, predložio je da pronađu osobu koja nije ni suviše mlada ni suviše stara, a da dolazi iz svijeta medija jer je tamo jezik najprisutniji i najdinamičniji. Mato Zovkić, biblijski prevoditelj i urednik, tom je prilikom preporučio mene jer mu se svidio stil kojim sam preveo neke slikovnice u suradnji s Biblijskim društvom – smatrao ga je dovoljno biblijskim i komunikativnim. Već je time napravljen odmak od Zagrebačke Biblije čiji su stil oblikovali hrvatski književnici.”

Prvi novi prijevod s kojim se Boris Beck susreo bila je Knjiga proroka Izaije.

“Vođen tim principima napravio sam tri stilske varijante prijevoda proroka Izaije, jednu nama bližu, tradicionalniju, jednu veoma modernu te jednu koja je slijedila treći, tj. srednji put. Upravo se potonji najviše svidio Hrvatskom biblijskom društvu te je preuzet i za sve druge knjige. Važno je istaknuti da su nakon stilističke prilagodbe biblijske knjige ponovno čitali i po potrebi teološki redigirali njeni urednici, vrsni bibličari Božo Lujić i Mato Zovkić. Inače, veliki stilist Kruno Pranjić rekao je da bi hrvatski jezik trebao imati barem tri prijevoda. Jedan visoki, obilježen starim riječima, čudnim redoslijedom i rijetkim glagolskim vremenima, koji bi možda bio i doslovniji, ali teže razumljiv; zatim jedan iznimno jasan i čitak koji bi bio prikladan za malu djecu, učenike na vjeronauku i kateheze te srednji za širu upotrebu. Hrvatski standardni prijevod je, u tom smislu, srednji prijevod.”

Koja su njegova konkretna obilježja?

“Vjerujem da prijevod mora biti dostojanstven, ozbiljan, ali i razumljiv. Što se toga tiče, kad sam se priključio ovom projektu već su postojala neka načela koja nisu bila moja, ali iza kojih u potpunosti stojim. To su, između ostalih, korištenje standardnog hrvatskog jezika, izbjegavanje arhaizama te glagolskih vremena koja se iznimno rijetko koriste poput aorista i imperfekta te izbjegavanje postpozicije pridjeva. Tako umjesto ‘Bog moj’ i ‘Duh Sveti’ sada imamo prirodnije izraze ‘moj Bog’ i ‘Sveti Duh’, s tim da moram naglasiti kako još na Bašćanskoj ploči piše: ‘U ime Oca i Sina i Svetoga Duha’. Ukratko, u ovom prijevodu ne postoji ništa što ne bi bilo u duhu hrvatske biblijske i prevodilačke tradicije.”

No izbjegavanje starih riječi i neobičnih glagolskih vremena izazvalo je kritike među pukom naviklim na dosadašnje “poetskije” izraze.

“Ne smijemo biti robovi prijevoda. Mnogima je stil Zagrebačke Biblije sinonim za Sveto pismo, kao da ono u izvorniku doista tako zvuči. No to nije stil Biblije, već samo stil prijevoda. A prijevodi, za razliku od izvornika, zastarjevaju. Isto vrijedi i za klasična književna djela. Zato se svakih dvadesetak godina i radi novi prijevod Dostojevskog. Svaki narod ima svoj(e) stil(ove), a oni mogu i trebaju evoluirati, kao što se događa i s poslovnom ili privatnom komunikacijom. Bit ću indiskretan i reći da su najvećem hrvatskom jezikoslovcu, geniju Ivi Pranjkoviću, u jednom trenutku podastrijeti prijevodi na uvid. Priznao je da je bio vrlo skeptičan i zabrinut kako će izgledati no bio je zadovoljan pročitanim. Upravo je on upotrijebio izraz da je ovime ‘proizveden novi biblijski stil’.”

“Moram dodati i da je fra Jerko Fućak, jedan od autora biblijskih prijevoda koje desetljećima koristimo, još tada pisao u svojim radovima da vremena poput aorista ili imperfekta nisu primjerena za korištenje jer nisu ‘živa’. Njegovo mišljenje utjecalo je i na mene, na kraju, držao mi je vjeronauk. Nisam bio baš najblistaviji đak (smijeh), ali to je zanimljiva koincidencija.”

I nije jedina.

“U haustoru do mog živio je Josip Tabak, vjerojatno najzaslužnija osoba za jezični izgled Zagrebačke Biblije. Još mi je živa slika njega u šetnji sa suprugom, susretao sam ih kao dječak. Je li preuzetno to shvatiti kao znak?”

Zaključujemo da nije te vraćamo razgovor na Hrvatski standardni prijevod koji, napominje naš sugovornik, ne donosi isključivo stilističke promjene. One ključne tiču se izvora i sadržaja.

“Prvi put, i to je doista najvažnije, Hrvati imaju Bibliju koja je prevedena iz potpuno jasnih i pouzdanih kritičkih izvora. Drugo, prvi put imamo pouzdana načela prevođenja. Treće, sadržaj Svetog pisma je potpun”, ističe Beck.

Kako to misli da je sadržaj potpun, pitamo ga. Zar su dosadašnjim prijevodima nedostajali neki dijelovi?

Odgovara nam: “Da bi se razumjele promjene koje uvodimo, važno je poznavati kontekst nastanka Zagrebačke Biblije, o čemu je detaljno pisala Katica Knezović.”

“Godine 1965. zagrebačka ‘Stvarnost’ bila je pred bankrotom. Odlučili su stoga, učiniti ono što – kako kaže William Saroyan u knjizi ‘Tata, ti si lud – čini svaki izdavač u sličnoj situaciji: tiskati Bibliju. Nakon što su im komunističke vlasti dale prešutno odobrenje, obratili su se Kaptolu, poručivši kako će tiskati kroatizirano izdanje Vuka Karadžića i Đure Daničića ako ne postoji neki drugi prijevod.”

Hrvatski standardni prijevod. Foto: Verbum.hr

“U to vrijeme postojao je prijevod nadbiskupa Ivana Ev. Šarića, tiskan u Madridu 1960., koji je bio politički nepoćudan zbog prelatove povezanosti s Nezavisnom Državom Hrvatskom i odlaskom iz zemlje 1945. Postojao je još, doduše samo u rukopisu, prijevod Antuna Sovića koji, pak, nije bio u duhu hrvatskog jezika. Vjerojatno su na Sovićevim temeljima gradili fra Bonaventura Duda i fra Jerko Fućak. Za Petoknjižje su iskoristili postojeći prijevod fra Silvija Grubišića, za psalme prijevod Filiberta Gassa koji je bio jako muzikalan, ali je tu muzikalnost ‘platio’ izostavljanjem dijela sadržaja. Također je postojala i ‘Pjesma nad pjesmama’ koju je preveo Nikola Miličević, a 1965. objavila Matica hrvatska. Ukratko, fra Bonaventura Duda i fra Jerko Fućak skupili su sve te prijevode, teološki ih pregledali, neke popravili, a neki su napravljeni ispočetka. Pritom su se služili i francuskom Jeruzalemskom Biblijom, objavljenom 1966.”

“Da skratimo, prilika za prijevod se otvorila, ali nitko nije znao koliko će dugo ostati otvorena. Zato se na projektu radilo s osjećajem velike hitnosti. Prvi svesci već su bili tiskani, a zadnji još nisu bili ni redigirani. U toj brzini zamijenjen je redoslijed Psalama i Joba, što je neko vrijeme ostalo nepromijenjeno. Zagrebačka Biblija objavljena je 1968., a već 1971. bi, s obzirom na promijenjene političke okolnosti, bilo prekasno. Prvih nekoliko izdanja čak nije imalo crkveni imprimatur”, govori Boris Beck.

No brzo naglašava: “Da me netko ne bi krivo shvatio, Zagrebačku Bibliju smatram herojskim i veličanstvenim djelom, ne samo za vjeru nego i za kulturu, državu i naciju. Nijedan raniji prijevod (s izuzetkom možda onog sv. Ćirila i Metoda) nije bio važniji niti će biti. Uz njega smo odrasli, poznajemo ga i volimo. Iz današnje perspektive glupo je uopće prigovarati na nedostatke djela koje je stvarano u teškim financijskim i političkim uvjetima.”

Međutim…

“Taj je prijevod trebalo obnavljati, a on je desetljećima ostao gotovo identičnim. Tek je nakon osamostaljenja Hrvatske ponovno lektoriran. To smatram propustom.”

Ističe kako je Hrvatski standardni prijevod rađen u potpuno drugačijim okolnostima.

“Na projektu smo radili 22 godine u miru, u slobodnoj Hrvatskoj, s jezikom koji je također postao slobodan te je napokon imao zaštitu vlastitih institucija. Naša Biblija nije imala teret da mora biti književni monument ili nacionalni spomenik, već je svedena na svoju glavnu svrhu, da bude djelo upućeno vjernicima radi spasa njihove duše.”

Koje su onda konkretne promjene?

“Za Stari Zavjet uzet je Lenjingradski kodeks (nastao vjerojatno 1008. godine), tj. njegovo kritičko izdanje kako je objavljeno u Biblia Hebraica Stuttgartensia. Radi se o jednom od najstarijih sačuvanih cjelovitih rukopisa Starog zavjeta, a sttutgartsko izdanje je biblijski standard u cijelom svijetu. Također smo se koristili i najnovijim spoznaja iz Kumranskih spisa, pronađenih 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeća, koji su cijelo naše poznavanje Biblije pomaknuli za više od tisuću godina. U Kumranu su pronađeni ulomci iz svih knjiga Starog zavjeta osim Estere. Izaija je sačuvan gotovo u potpunosti te je usporedba s modernim prijevodima pokazala da ne postoje gotovo nikakva odstupanja. Za period od 2000 godina to je nevjerojatna činjenica od koje se čovjek naježi.”

“Ne smijemo smetnuti s uma da je i biblijska arheologija snažno napredovala proteklih desetljeća te danas imamo nove spoznaje o povijesti, geografiji, flori, fauni, mineralima i drugim obilježjima Bliskog Istoka iz razdoblja kada je Sveto pismo nastajalo.”

“Npr. u posljednjem poglavlju proroka Jone opisuje se biljka koja je rasla iznad njega te mu pružala hlad dok je gledao na Ninivu. U starim je prijevodima ta biljka imenovana kao loza, bršljan ili tikva no zapravo nismo sigurni o čemu se točno radi. Najnovije spoznaje govore da bi to mogla biti biljka ricinusa koja je, zanimljivo, otrovna, baš poput Jone (smijeh).”

Najveća novost Hrvatskog standardnog prijevoda su, pak, deuterokanonske knjige, ističe Boris Beck.

“One su u ovom izdanju zasjale u punom sjaju. Najveća razlika vidi se u Knjizi Sirahovoj koja je do sada bila nebrušeni dijamant. Naše izdanje uključuje dijelove teksta koji su ranije, iz ovih ili onih razloga, bili izostavljeni. Radi se o doista prekrasnom prijevodu. Također, smatram da je Judita, koja nam je važna zbog nacionalne književne povijesti, sada puno jasnije prevedena, a isto vrijedi i za Knjigu o Tobiji – za mene najveće otkriće od svih biblijskih knjiga.”

“Na kraju, ovaj prijevod Biblije kodiran je uz pomoć specijaliziranog računalnog programa koje posjeduje Biblijsko društvo zbog čega se biblijski retci ne mogu izgubiti kao što se događalo u prošlosti. Biblija ima gotovo milijun riječi, a tijekom tiskanja su znali ispasti i čitavi pasusi – ljudi griješe. Mi također griješimo i već radimo na drugom izdanju kojim bismo ispravili one najuočljivije pogreške.”

Boris Beck, novi prijevod Biblije

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

No ovime, naglašava Beck, nije ukinut stari prijevod. Dapače, bogatstvo jezika je imati više biblijskih prijevoda (procjene govore kako, primjerice, na engleskom jeziku postoji između 400 i čak 900 verzija Svetog pisma). Koristi od nove verzije mogu imati i oni kojima se možda neće svidjeti.

“Samo jedan prijevod može nas, na neki način, učiniti biblijskim nepismenima jer ono što znamo napamet više ne znamo (smijeh). Novi prijevod izaziva u nama nesigurnost, ali nam otkriva i novu dimenziju i pogled na neki biblijski redak. Ne možemo više čitati s automatizmom, moramo zastati i vidjeti poznatu stvar na novi način, a od toga ne može biti štete. Na kraju, osoba se uvijek može vratiti starim prijevodima.”

Razgovarajući o novom izdanju ne možemo prijeći preko činjenice da je stvarano čak 22 godine. Neki od autora ranijih prijevoda nisu ni doživjeli njegovo objavljivanje. Zašto je taj proces bio toliko dug?

“Puno je uzroka. Jedan je svakako neiskustvo. Drugi je činjenica da je Hrvatsko biblijsko društvo htjelo uključiti u rad stručnjake iz svih dijelova Hrvatske kako ovo ne bi bio ‘samo’ dalmatinski, slavonski ili istarski prijevod. Neke osobe odbile su sudjelovati, jer je, znate, prevoditi Bibliju traumatično. To je ogromna odgovornost. Neki su odustali nakon što su već prihvatili projekt. Treći su prevodili godinama želeći izglancati apsolutno svaki detalj prijevoda. Na kraju tu smo kolega Alerić i ja koji smo sve to morali pročitati i stilski urediti, a obojica imamo druge poslove od kojih živimo. Budite sigurni, na ovoj se Bibliji nitko nije obogatio (smijeh). Utješno je da su nas u međuvremenu posjetili predstavnici japanskog Biblijskog društva, njima je također trebalo više od 20 godina za prijevod. Barem se u nečemu možemo uspoređivati s Japanom (smijeh).”

Hrvatski standardni prijevod objavljen je uz suglasnost Hrvatske biskupske konferencije, a proslov prvom izdanju napisali su zagrebački nadbiskup i predsjednik HBK mons. Dražen Kutleša te vrhbosanski nadbiskup i predsjednik BK BiH mons. Tomo Vukšić. Za kraj, pitamo Boris Becka postoji li ambicija da novi prijevod postane liturgijski standard?

“Prvo moramo biti svjesni da su liturgijski prijevodi posebni, da imaju svoja pravila te su različiti od onih koje možete kupiti u knjižari. Također, postoje određena razilaženja između bibličara, koji idu za tim da tekst bude razumljiviji i liturgičara koji teže ‘uzvišenosti’.

Naša ambicija je skromna. Mi želimo da ljudi naš prijevod čitaju i da im bude na duhovnu korist. Po svojim osobinama on bi se mogao uzeti kao varijanta za stvaranje liturgijskog prijevoda, ali to ovisi o onome što Crkva želi u budućnosti postići.”