Čvrsto sam zaspao nekih deset minuta tijekom najnovijeg nastavka franšize „Ratova zvijezda”, „Posljednjeg Jedija”. Tome nije bilo tako samo zato što je priča otišla veoma zamornim smjerom, nego i zato što su „Ratovi zvijezda” općenito izgubili svoj put. Ono što je počelo kao uzbudljivo istraživanje philosophia perennis (vječna filozofija) pretvorilo se u medij za trenutno najmoderniju ideologiju, i doista je šteta što je tako.

Poput tolikih drugih u svojoj generaciji (bilo mi je 17 godina kada je prvi od filmova u seriji došao u kina) očarala me vizija Georgea Lucasa. Svi smo voljeli eksplozije, svemirske brodove i specijalne efekte (sada staromodne, ali tada vrlo napredne), ali smo također osjetili da se u tim filmovima događalo još nešto – nešto što je uzbuđivalo dušu isto kao što je oduševljavalo oči.

Lucas je volio Josepha Campbella, stručnjaka za komparativnu religiju i mitologiju na koledžu Sarah Lawrence, koji je svoju karijeru proveo istražujući ono što je nazivao „monomitom”. Tu se radi o velikoj priči koja, usprkos svim različitim naglascima što variraju od kulture do kulture, ostaje temeljno ista, i prenosi neke temeljne istine o prirodi, psihi, ljudskome razvoju i Bogu. Obično se odvija kao „herojev pohod”. Mladić (obično mladić) dobiva poziv da izađe iz ugode svojeg domaćinskog života, i izaziva ga se da krene u opasnu pustolovinu, bilo da osigura nagradu ili da zaštiti nevine, ili pak da obuzda prirodne sile. U tome procesu on shvaća i pobjeđuje svoju slabost, suočava se s neprijateljima, i u konačnici se združuje s dubokim duhovnim silama koje su prisutne u kozmosu. Uobičajeno je da kao pripremu za svoju misiju prolazi obuku od strane duhovnoga majstora, koji će ga prilično žestoko istrenirati. Campbella je posebno intrigirao način na koji se ta priča konkretno odigrava u obredima inicijacije kod primitivnih naroda. On je bio Lucasov mentor, a Campbellov je učitelj bio veliki švicarski psiholog Carl Gustav Jung, koji je svoju karijeru proveo istražujući arhetipove kolektivnog nesvjesnog, koji su prisutni u našim snovima i našim mitovima.

Čovjek bi morao biti slijep da ne vidi te motive u prvim filmovima serijala. Luke Skywalker treba napustiti svoj monotoni kućni život (sjećate li se ujaka Owena i tete Beru?), i pod paskom Obi-Wana i Yode savladava svoje strahove, otkriva svoju nutarnju snagu, suočava se s tamom i uči djelovati u zajedništvu sa Silom. Pozorni obožavatelji „Ratova zvijezda” zamijetit će kako Yoda izgovara velik broj poznatih Jungovih rečenica. Već sam spomenuo philosophia perennis. Tu se radi o standardnom sklopu filozofskih i psiholoških uvida što ih dijeli većina velikih duhovnih tradicija svijeta, i koji je nadahnuo Junga, Campbella, Lucasa i, slijedom toga, serijal „Ratovi zvijezda”.

Određeni elementi svega toga i dalje su prisutni u najnovijim epizodama, ali mitska i arhetipska dimenzija zaklonjene su agresivnom feminističkom ideologijom. Čini se da glavna preokupacija autora najnovijih filmova iz serijala nije junakovo duhovno putovanje, nego uzdizanje svemoćne žene. Svaki muški lik u „Posljednjem Jediju” je nesposoban, iritantan, arogantan ili moralno kompromitiran, a svaki ženski lik je mudar, dobar, razborit i hrabar. Čak je i Luke postao ogorčen i plašljiv, i nosi stigmu dubokog moralnog neuspjeha. Ženski likovi u „Posljednjem Jediju” obično ispravljaju, degradiraju, kontroliraju i kolutaju očima na sve što čine i govore muški likovi, koji se osramote svaki put kada im žene ne pomažu svojim uputama. Naglas sam se nasmijao kada je Rey, mlada žena koja je došla Lukeu kako bi je on poučio kako biti jedi, pokazuje kako već u potpunosti posjeduje duhovnu moć. Ne treba joj Yoda ili Obi-Wan, ne, hvala. Film završava (spoileri!) tako da na sceni više nema muškaraca, i Leia uzima Rey za ruku i kaže: „Mi imamo sve što nam treba.”

Usporedite taj karikaturalni i nevješti pristup oblikovanju muških likova s mnogo suptilnijim pristupom istome motivu u ranijim filmovima iz serijala. U skladu s jungovskim instinktima, blizanci Luke i Leia – oboje pametni, snažni i duhovno prijemčivi – predstavljali su igru animusa i anime, muževne i ženstvene energije, prisutnih u svakoj osobi. Odnos Leie i Hana Sola bilo je užitak gledati baš zato što su bili tako dobro i ravnopravno združeni. Leia nije morala dominirati Hanom kako bi pronašla svoj identitet. Upravo suprotno – postajala je više samom sobom kada bi se on suprotstavljao njezinu mentalitetu. A vrsta igre na sve ili ništa, prisutna u današnjoj ideologiji – muškarca se mora gaziti kako bi se žena uzdigla – ne pruža nam ništa poput onoga što je postojalo u predivnome Spencer Tracy/Katharine Hepburn odnosu što su ga imali Leia i Han.

Nemojte me pogrešno shvatiti – u potpunosti razumijem zašto u današnjem kulturnom kontekstu žene osjećaju potrebu nametnuti se i staviti moćne muškarce na neke niže pozicije. Također vidim zašto je neizbježno i određeno pretjerivanje, no razočarava me što je ta zabrinutost prevladala u filmskome serijalu koji se nekada bavio nekim dubljim i temeljnijim istinama.

*Više o Ratovima zvijezda iz kršćanske perspektive možete pročitati OVDJE.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.