Dužnost i nužda uistinu nagone kršćanina da se kroz mnoge nevolje bori protiv zla i da podnese i smrt. Ali pridružen Pashalnom otajstvu, kao što je suobličen Kristu u smrti, tako, nadom ohrabren, ide u susret uskrsnuću. To ne vrijedi samo za one koji vjeruju u Krista nego i za sve ljude dobre volje u čijim srcima milost nevidljivo djeluje.“                                                                          (
– Radost i nada, 22)

Drugi, treći i četvrti dan Božića, majka Crkva tradicionalno stavlja pred nas blagdane svetih mučenika: Stjepana, Ivana (mučenik željom, sjetimo se Domicijanovog ulja) i Nevine dječice. Time nas podsjeća da Sin Božji već u jaslicama trpi jer se rodio i došao na svijet kako bi posvjedočio za istinu (Iv 18,33-37) o Bogu koji je tako ljubio svijet (Iv 3,15). O združenosti Božića i Uskrsa govore i crkveni oci. Sveti Bazilije u Homiliji o Kristovu rođenju govori o smrti kao ledu koji kopni pod izlaskom sunca pravde. Bog se utjelovio i kao novorođenče počeo neutralizirati otrov smrti skriven u tijelu.

Otajstvo Utjelovljenja onog koji svojima dođe a njegovi Ga ne primiše (Iv 1,11) nemoguće je razdvojiti od njegova Pashalnog otajstva. Na tragu te stvarnosti, u iščekivanju nastavka „Pasije“, „Zvuka slobode“ i  neimenovanog projekta o Ronaldu Reaganu i zločinu abortusa, Jim Caviezel, desetljeće nakon „Kamenovanja Soraye M.“ i godinu dana nakon „Pavla“, daje nam na razmatranje film „Nevjernik“ (eng. Infidel). Nastao u suradnji s Cyrusom Nowrastechom („Mladi Mesija“, „Put do 11.rujna“), film skreće pozornost na fenomene progona  i mučeništva, dubine infiltracije sekularizma u život pojedinca i društva danas, složenu simbiozu navještaja i dijaloga (kako onog interreligijskog tako i onog intrareligijskog) te, ako se uzmu u obzir i Caviezelovi intervjui, propituje pravo značenje pojma „nevjernik“ na nekoliko razina. Tko je, zapravo, „Nevjernik“?

Krv mučenika, sjeme novih kršćana – danas su progoni kršćana rašireniji nego u vrijeme Nerona, Domicijana ili Dioklecijana. Podsjetimo se još jednom ovdje da je u proteklih deset godina u smrt nasilno poslano oko 900 tisuća kršćana. Jedan od 120 kršćana koji su ikada živjeli ili će tek živjeti na ovome svijetu, doživjet će isto. Vjerodostojna istraživanja utvrdila su kako oko 100.000 kršćana godišnje gine zbog vjerskih razloga. U svijetu danas svaki deveti kršćanin je podvrgnut ozbiljnom progonu zbog svojih uvjerenja. U nekim sredinama je progon kršćana dosegao razinu genocida. Da je kršćanstvo najprogonjenija svjetska religija konstatirali su ne samo pape, nego i David Cameron i Angela Merkel, a princ Charles nazvao je progone kršćana na Bliskom Istoku neopisivom tragedijom. Protagonisti filma „Nevjernik“ nisu stvarne osobe, ali Caviezel u brojim razgovorima za medije objašnjava da su likovi nadahnuti stvarnim otmicama i javnim pogubljenjima kršćana. To nas dovodi do pitanja: do kojih granica sam osobno spreman ići da bih posvjedočio istinu danas? Jesam li ravnodušan na progone onih s kojima sam povezan u Otajstvenom Tijelu Kristovom? Shvaćam li površno i olako „mučeništvo“: smrt zbog svjedočanstva istine o osobi Isusa Krista sličnošću, riječju, djelima ili propuštenim grijesima?

„Sraz abrahamskih religija i modernog sekularizma“ – prema riječima kršćanskog blogera Douga Rawlinsa, protagonista filma (igra ga Caviezel), istinski sukob nije među religijama samima po sebi, nego dolazi kao posljedica sekularizma. Kako film odmiče, postaje jasnije da sekularizam prodire unutar religije i onih koji nastupaju u ime određene vjeroispovijesti. To se, naravno, može odnositi i na kršćane. Ovdje smo kao filmska publika i akteri stvarnosti stavljeni pred pitanje: kako definirati sekularizam? U moru definicija koje govore o moralu, običajima i uredbama države i društva koje traži autonomiju u odnosu na nadnaravni poredak, čini nam se važnim sekularizam dodatno odrediti kao ideologiju koja se očituje u sljedećem: ponašanje neke zajednice ljudi koja živi kao da Molitva Gospodnja i Veliki nalog (Mt 28, 18-20) ne postoje ili nisu mjerodavni, u svojem totalitetu. Prije ili kasnije, takav život se pretvara u kult samoobožavanja, u ponašanje koje više nije rezultat, kako primjećuje William Temple, nekadašnji nadbiskup Canteburrya („Priroda, čovjek, Bog“), podrhtavanja savjesti u prisutnosti Božje svetosti, hranjenja razuma Božjom istinom, čišćenja mašte Božjom ljepotom, otvaranja srca Božjoj ljubavi, predanja volje Božjim svrhama. Iz te perspektive, „Nevjernik“ nas provocira pitanjem: koliko sekularizma ima u svakodnevnoj praksi osobnog života i onih koji se smatraju vjernim potomcima Abrahama, Izaka, Jišmaela i kako ga se osloboditi?

Grijeh svijeta i ljudi Laži – u traženju odgovora na gore postavljena pitanja možda nam pomoći može Dwight Longenecker, katolički svećenik i  bloger, autor knjige „Besmrtna borba“. Bez obzira na svjetonazor i vjeroispovijest, svi se nalazimo unutar „Svetog rata“ koji je počeo prije nego li je čovjeka i svijeta bilo. Nedorastao svojoj slobodi da bira ljubav (Post 3), čovjek današnjice i svih prethodnih vjekova bez bogomdanog oklopa (Ef 6) biva ranjen u tom sukobu sjemenom Grijeha svijeta – želi biti vlastiti bog i uništiti sve rivale. Postaje čovjek Laži (biti kao Bog ignoriranjem Boga), rastrgan ponosom, predrasudama, srdžbom i osvetoljubivošću, tražeći žrtvenog jarca.

Ova matrica ponašanja simptom je onog o čemu govori „Nevjernik“ – uznapredovalog sekularizma koji se oteo „kontroli“ onih koji ga promoviraju, pa makar činili to dobronamjerno ili u najboljoj „vjeri“; sekularizma koji se kroz labirint laži i obmana uvukao u politički poredak, hijerarhiju, religiju i vjeroispovijest sve djece Abrahamove. Koji je izlaz iz ovakve „nevjere“?

„Male, tajne, žrtve“ – nastavlja Lonengenecker – „preuzimanje odgovornost za vlastite krivnje kroz okajanje i preuzimanje odgovornosti za tuđe krivnje kroz oprost.“ Ovakve male žrtve za neke od nas jednog dana mogu prerasti u onu najveću – potpuni danak u krvi u ime onog koji je na sebi ponio Grijeh svijeta i razorio bastione ljudi Laži. Svaki put kad se dogodi mučeništvo, „Kristova žrtva se obnavlja u kozmosu, životvorna moć Raspetog i Uskrslog probija se“ u stvarnost naše svakodnevnice i svega što postoji.

Jao meni ako evanđelja ne navješćujem –  može li vjernik na gore spomenutu životvornu moć Raspetog i Uskrslog Isusa ostati nijem ili neprecizan u svom izričaju? Nema širenja Radosne vijesti o rođenju Boga koji je postao jedan od nas da bi uništio smrt i posvetio trpljenje ako „ime, nauk, obećanja, Kraljevstvo i otajstvo Isusa iz Nazareta, Sina Božjeg, nisu navještani“ (Radost Evanđelja, 22). Caviezel nas preko „Nevjernika“ podsjeća ne samo da smo svi pozvani biti aktivni sudionici duhovnog ekumenizma (molitva, obraćenje, pokora i žrtva), nego i navjestitelji istine o Kristu Isusu. Filmski protagonist Rawlins je bloger koji se zbog medijskog  javnog navještaja doveo u za život opasnu situaciju. I doista, živimo u vremenu u kojem je tipkovnica oštrija od pera i od mača, a svatko od nas može biti pro-zumer (i proizvođač i konzumer) medijskih sadržaja i kanala, informacija i dezinformacija. Tko zna što bi Apostol naroda dao da je u svoje vrijeme, kao što mi možemo danas, mogao izići na periferiju ne samo atenskog Areopaga, nego i svih njegovih digitalnih epigona u eri „osmog kontinenta“ kojeg zovemo internet ? Možemo li ostati neaktivni u vremenu kada se putem suvremenih medija javno prikazuju smaknuća kršćana a pojedine zemlje uvode po nekoliko stotina milijuna nadzornih kamera, razvijaju i legaliziraju prikladni software za prepoznavanje lica, identifikaciju i praćenje s ciljem da, između ostalog,  „popišu“ kršćane? Dade li se po našim objavama na društvenim mrežama zaključiti da smo vjernici? Treba li u moru onih koje kritiziraju, optužuju i izruguju svijećom tražiti objave koje sadrže radost Evanđelja i tome srodni trezveni optimizam, ohrabrenje, živahnost, rizik da budem proglašen zaostalim čudakom? Ili, „između nas“, zadrtim tradicionalistom, odnosno, zabludjelim modernistom?

Dijalog kao put do Istine –  zaplet „Nevjernika“, navještaj bogočovještva Krista Isusa događa se unutar filmskog međureligijskog dijaloga pred milijunskim auditorijem. Time smo i samo dovedeni do pitanja: kako povezati te dvije stvarnosti? Vjera traži dijalog: unutarnji uvid, razumijevanje, pojašnjenje (Dj 17, 19-31). S druge strane, vjera dolazi navještajem – slušanjem, jasnim definiranjem sadržaja vjere: onog „kome“ vjerujem i „što“ vjerujem (Iv 20, 25-31). Kroz Rawlinsov lik, Caviezel postavlja pitanje nama: jesam li „dovoljno“ dorastao u  mudrosti (znanje i iskustvo) i milosti u svojoj vjeri da se mogu učinkovito upuštati u navještaj i dijalog, sa ispravnim motivima, koji mogu uključivati osobne traume i krize ali nisu njima ograničeni (kako primjećuje Rawlinsova filmska supruga, osvrćući se na njihove bračne probleme)? Odgovore možemo potražiti na tragu poslanica svetog Pavla (Efežanima, Kološanima), dijaloga crkvenih otaca (poput svetih Justina Mučenika, Ireneja Lyonskog i Klementa Aleksandrijskog) sa poganima, te suvremenih dokumenata Crkve, a na poseban način smjernica Papinskog vijeća za međureligijski dijalog („Dijalog i navještaj“).

Prije svega, onaj koji naviješta i sudjeluje u dijalogu, pozvan je prihvatiti vjersku činjenicu da Duh Sveti vodi glavnu riječ; on je djelovao u svijetu i čovjeku i prije nego je Krist proslavljen i daje poticaj u srcu svakog čovjeka koji autentično moli. Stoga, koliko god mi pokušavali sve kontrolirati, izmjeriti, izreći  i razjasniti, nema dijaloga i navještaja bez otajstva „od vjekova skrivenog“ (Ef 3), onoga što je vidljivo i razumljivo samo Bogu i njegovim čud(es)nim putovima do ljudskog razuma, srca i volje. Po tom Otajstvu jedinstva ljudskog roda (koje na poseban način slavimo u Božiću) do svakog naroda pod kapom nebeskom dopiru „zrake“ istine, i padaju na sjeme Riječi (Logos) koja je bila „u početku“, to bogatstvo koje je Bog rasuo među narodima, u kulturi, obredima i običajima. Po Utjelovljenju Sin Božji se na određen način povezao sa svakim čovjekom., na način poznat samo Bogu, Ocu sviju, koji želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja Istine. Ta Istina nije predmet koji mi posjedujemo, nego osoba – Krist Isus, Sin Božji, koji se po Utjelovljenju povezao sa svakim čovjekom. I kad čovjek traži Istinu koja oslobađa, svjestan toga ili ne, traži Krista, koji okreće srca ljudi k sebi.

Sudionici dijaloga koji su toga svjesni, pozvani su zapravo, uklanjati zapreke djelovanju Nepoznatog Boga u kojem živimo, mičemo se i jesmo (Dj 17). Pretpostavka je, naravno, da ljudi uključeni u dijalog doista traže Istinu, kamo god ih to odvelo, pa makar  i u obraćenje. Izravni cilj dijaloga, međutim, nije braniti vlastito stajalište i „nadvladati“ sugovornika njegovim obraćenjem nego dati Slavu Bogu na visini a mir i suživot ljudima dobre volje, poštivajući slobodu drugog. Istinski dijalog ne vodi u kompromis i sinkretizam, već u bolje poznavanje sugovornika i njegovih stajališta, istovremeno dovodeći do pročišćavanja i produbljivanja shvaćanja vlastitog; onog što je specifično katoličko. Onaj koji raspolaže argumentima, nije potreban grubosti i agresije.

Preko djela do vjeredijalog, kao i svaka komunikacija, nije samo verbalna stvarnost. Govor o vjeri nema težinu bez životne prakse, niti je dijalog ograničen na riječi. Uostalom, nisu svi ni pozvani ulaziti u teološki dijalog na institucionalnoj razini. Ali svi smo sudionici dijaloga, u jednom potpunijem smislu. Nije nam poznato jesu li filmski bračni par Rawlins katolici, no primjer supruge Liz (Claudia Karvan) koja „u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti“ ostaje vjerna svome suprugu, podsjeća nas na dijalošku snagu same prisutnosti Crkve i njezinih sakramenata. Oni na poseban način kao komunikacijski kanal postaju djelotvorni u utjelovljenju istine  koja postaje vidljiva u dijalogu života (dijeleći radosti i tuge, žalosti i nade s ljudima ovog vremena) i dijalogu djelovanja – suradnji u zaštiti ljudske slobode i dostojanstva.

Tko se pera, mikrofona i tipkovnice laća, od mača i pogine – istrgnuti se iz smrtnog stiska Grijeha svijeta i ljudi Laži nije lako, niti će svi biti otvoreni za autentični dijalog, poštivanje ljudske slobode i Istinu. Mnogi i danas koji traže slavu Boga na visini i mir ljudi, njegovih miljenika, suočeni su s onima koji, zatisnu uši, navale jednodušno, iznose iz grada i kamenuju (Dj 7). Ono što se na prvi pogled čini porazom dijaloga i komunikacije, zapravo je trijumf Nevinih; onih koji opraštaju i podnose pokoru za tuđe grijehe, svjesni da slave i mira nema bez konačne žrtve za Istinu. Samo oni zbog toga i dobivaju ekskluzivni „intervju“ – dubinski uvid u Istinu koja je, očito, bolja i od života samoga: otvorena nebesa i Sina Božjeg koji će, kad mu sve bude podloženo pa i smrt, sebe podložiti Ocu sviju da Bog bude sve u svemu (usp. 1 Kor 15,28).

Takvi vizionari koji idu stopama Istine, uzor su i mjerilo svim novinarima, komunikatorima i tražiteljima Otkupitelja ljudi, koji jedini zna što je u čovjeku.

Sveti Stjepane, Ivane i Nevina dječice, pomozite našoj nevjeri!