Povijest je kotač, jer je ljudska priroda
u svom temelju nepromjenjiva.
Ono što se dogodilo prije
silom prilika dogodit će se opet.

G. R. R. Martin, „Gozba vrana“

Priča na ognjištu u ledenoj noći mora doći svome kraju.
Pa tako i ona na televiziji. I ona nevidljiva, otajstvena priča koju srcu šapću crkve, knjižnice, ulice i trgovi ove prekrasne zemlje koju zovemo svojim domom.
Priča o nama.

Povijest je učiteljica života. Mit i fantazija su to isto, ništa manje.
Ovih dana prikazana je posljednja epizoda Igre prijestolja i dokumentarni film o snimanju te serije (Posljednja straža). Na temelju svega viđenoga i navedenoga, pokušat ćemo ovdje proniknuti u četvrtu i najvažniju funkciju mitske fantazije, onu pedagošku.
Što možemo naučiti od Igre prijestolja?
O stvarnosti? O tome kako proživjeti svoj život? Kako naći „blago zakopano na (vlastitoj) njivi“ (Mt 13,44), u svome dvorištu, bez obzira na meridijane i paralele, vrijeme i okolnosti?

Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne – „Slab sam u srcu na bogalje, kopilad i polomljene stvari“, reče Martin na usta Tryionova. I doista, kad pogledaš, Gundulić je bio u pravu. Tko bi gori, sada doli je. Kolo sreće se okreće. Khal Drogo je pao. Robert Barratheon također. Zatim Joffrey, pa Veliki vrabac. Nakon njih i Tywin i Cersei. Te konačno, Kralj noći. A onda i sama Daenerys. Tko ih je naslijedio? Netko tko je u početku igre bio neznatan.

Ali ima tu još nešto. Nešto više od sreće. Nisu to ni determinizam, fatalizam, konzekvencijalizam, nihilizam ni makijavelizam, kako bi se na prvi pogled mogla opisati „poanta priče“ o „igri na pozornici svijeta“. Parafrazirajući Adama Smitha možemo reći: ima jedna nevidljiva ruka koja upravlja svjetskim zbivanjima. Nije to tek ruka nasumičnosti i apsurdnosti kojom Orson Lannister bez povoda kamenom nemilice gnječi bumbare. Ima tu nešto dublje. Lewis primjećuje: „Povijest se ponavlja. Neka smrtonosna mana uvijek dovede sebične i okrutne ljude na vrh, i sve tada klizne natrag u jad i ruševine.“ (Problem s osobom X)

Koja je to smrtonosna mana?
I čija ruka, s druge strane, toj smrtonosnoj mani zadaje smrtni udarac?

Svi ljudi moraju umrijeti. „Srce je ono koje osjeća Boga, ne razum“, reče Pascal (Misli). Ali što kad je to srce u sukobu sa samim sobom, i kao takvo „ono jedino o čemu valja pisati“, kako reče Martin citirajući Faulknera na Twitteru (12. siječnja 2019.)? Njegova fascinacija fenomenom smrti koja je „nešto tako strašno konačno“ počela je onoga dana kada je, čitajući Tolkiena, ostao zatečen Gandalfovim padom u bezdan Morije. I odlučio pisati djela u kojima konačnost smrti ima zadnju riječ. No, za Tolkiena, smrt je „dio puta kojim moramo kročiti … iza kojega ćemo ugledati bijele obale i daleku zelenu zemlju pod hitrim izlaskom sunca“ (Povratak kralja). Za Martina, čovjek koji prođe vrata smrti i vrati se da o tome priča, vidi mrak i ništavilo (Jon Snow).
Je li se ta fascinacija smrću pretvorila u poremećenu religioznost? U vidu osobnoga štovanja boga smrti u Kući crnog i bijelog kao onoga krajnjeg Transcendentnog?

Kad je Bog zaboravljen, i samo stvorenje postaje nedokučivo. Oslanjajući se na Gaudium et spes, sveti Ivan Pavao II. u svojim enciklikama (Gospodin i životvorac, Pomirenje i pokora) primjećuje da ideologija smrti Boga podrazumijeva ideologiju smrti čovjeka. To čovjeka stavlja u trajno stanje sumnje i optuživanja živoga Boga kojega onda čovjek počinje falsificirati, omalovažavati, smišljati mu zamjene. I na pravo Prijestolje svega što jest (Mt 25,31-46) stavljati one koji tome Prijestolju nisu dorasli.

I tako dolazimo do bezdana naše nutrine u koji, reče Augustin, sami ne možemo do kraja proniknuti. Tamo gdje ričući Lav ili Balrog ili Zmaj čeka da proždre (usp. 1Pt 5,8) našu prosudbu o tome što je dobro, a što zlo i tko bi trebao sjediti na pravom Prijestolju svega. Lannisteri, orci (nekoć djeca Iluvatarova) i Targaryeni tek su žrtve ove nemani koja vreba čovjekovo srce još od zore prvih ljudi (Post 3).

Kako se iščupati iz njegovih ralja? „Nije dovoljno pretražiti ljudsku savjest ili intimni misterij svakog pojedinog čovjeka“, nastavlja Ivan Pavao II., nego trebamo pretražiti „dubine Boga“ (Gospodin i životvorac, br. 32). Da bi nam pokazao te dubine, sveti papa stavlja pred nas sraz otajstva bezakonja i otajstva milosti. Svaki čovjek je razapet između ova dva pola postojanja.

S jedne strane, čovjek je ograničeno i grešno stvorenje. Kad je postao takvim? Nakon što je ričući Lav (ili Zmaj, kako hoćete) prvi, davno prije čovjeka, izustio: Non serviam. Neću služiti pravom Prijestolju svega. Onaj koji sjedi na njemu će služiti meni.

To je ta smrtonosna rana: grijeh oholosti. Taj ugriz Zmaja u dubini svoga bića nosi čovjek. I otada je u opasnosti da i sam bude zaveden tim, kako kaže Papa, „opskurnim i nedokučivim elementom skrivenim u grijehu“ – „bezakonjem“: duhom pobune i bratoubojstva (Pomirenje i pokora, br. 14). I da službu Prijestolju svega nadomjesti igrom prijestolja.

Tako raste kultura smrti. Stvara se jaram kotača povijesti bezakonja. U vatri te „Mašine“ (o kojoj govori Tolkien) kuje se Prsten, odnosno (Martinovo) Željezno prijestolje moći.

Papina pouka glasi: iako je u domeni ljudske slobode, grijeh istovremeno pripada i nadljudskoj stvarnosti; „graničnom području gdje su čovjekova savjest, volja i čulnost u kontaktu sa silama tame“ (Pomirenje i pokora, br.14). Upravo je ta dubina upliva zla i smrti u ljudsko ono s čime se suvremena sekularizirana kultura odbija suočiti.

S druge strane ljudske razapetosti je otajstvo milosti. I dar koji Bog daje. Izborom tog dara, čovjek se stavlja na put u kojem je smrt tek dionica koju svi moramo prijeći, a ne posljednja stanica. Koji je to dar?

Nije dobro da čovjek bude sam – „Targaryen sam na svijetu … to je užasna stvar.“ Mudri starac Aemon bio je u pravu. Eliade bi se nadovezao: „ono što karakterizira čovjeka je instinkt za transcendencijom, potreba da se oslobodi sebe samog i prijeđe u drugog, da slomi željezni stisak individualnosti. Snovi, umjetnost, magija, ples, mistika i ljubav svjedoče o temeljnom i sudbonosnom instinktu ljudske prirode za izlaženje iz sebe i stapanje s drugim; za bijeg od ograničenja samoće i uspostavu (vlastite) savršene slobode u slobodi drugog“ (Priče o svetom i nadnaravnom).

Tragedija Daenerys Targaryen upravo je u tome. Njezin „san o proljeću“ u kojem će se osloboditi u slobodi drugih, njezina „Sunca i zvijezda“ – bio to ili Khal Drogo ili Jon Snow s adekvatnim (ljudskim) potomstvom – ostao je nedosanjan. U ključnom trenutku svoga života nije se uspjela othrvati otajstvu bezakonja i njegovu začetniku – onom velikom Zmaju, Staroj zmiji (Otk 12,9) koji vreba srce svakoga čovjeka. Ostala je zarobljena u stisku individualnosti Željeznoga prijestolja.

Patnja nam je dana kao put do spoznaje da ne možemo raspolagati vlastitim životom i da naš život nije samo naš. Naslanjajući se na misli Pape emeritusa o eshatologiji i posljednjim stvarima čovjeka možemo reći da je Daenerys toj spoznaji na vrhuncu svoje patnje odgovorila prkosom. Predala se očajničkoj srdžbi kao temeljnom stavu. I sijanju straha kao temelju svoga djelovanja. Izabrala je strukturu moći. I drakonske kazne onima koji se suprotstave.

Nasuprot njoj, Cersei Lannister, ona druga „blond-beštija“ (Nietzsche) i ništa manje utjelovljenje Nietzscheova „arijskog monizma“, izabrala je alternativu. Iako se proročanstvo gatare Maggy ostvarilo, Cersei nije u odsutnom trenutku podlegla srdžbi i strukturi moći. Poslušala je savjet, pouzdala se u moć drugog i dopustila da je drugi vodi. Na svoj poremećen način, makar na smrtnom času, prihvatila je strukturu ljubavi.

Nikolaj Berdjajev prepoznaje bestijalizam kao barbarstvo čovjeka unutar već profinjene civilizacije, zatrovanost krvlju rata. On se javlja tamo gdje je moral rata postao moral „mirnog“ života, produžetak rata. Gdje vlada bestijalizam sve je dopušteno, i u (takozvanoj) ljubavi i u ratu. S čovjekom se postupa po volji, poradi neljudskih i protuljudskih ciljeva. Dolazi do negiranja vrijednosti svake ljudske osobe, negiranja svake sućuti.

Da su uz Daenerys ostali Jorah, Missandei, Varys ili Tyrion, bi li stvari u konačnici izgledale drukčije? Kad tad, ipak ne bi. Tko jedini može cjelovito savjetovati čovjeka i dati mu da pronikne u zamke izvornoga neposluha i pobune stvorenja? Samo onaj koji je i sam Dar i izvor svih darova onoga koji je na Prijestolju svega.

A to je Duh Sveti. Dakle, u stvarnosti, nevidljiva Ruka Kralja svega stvorenja i Kraljice neba i zemlje jest Duh Ljubavi koja ne traži svoje.

To je ta nevidljiva Ruka koja zadaje smrtni udarac Zmaju i njegovom ugrizu oholosti u trenutku kada je Srce svijeta probodeno. Kada ego umre, Dar biva oslobođen Mašine i Demona. Narav biva potpuno propusna za milost. Tako se lomi kobni kotač ranjene ljudske naravi i njezine povijesti. I spasonosni plamen silazi. A Prsten (kod Tolkiena), odnosno Željezno prijestolje moći (kod Martina) biva rastopljeno u istoj vatri u kojoj je iskovano.
Tada i mi, očima Gerarda Manleya Hopkinsa, vidimo:

Svijet pršti nabojem veličine Božje.
Ona će buknuti jer Duh Sveti
Bdije nad krugom svijeta
Plamenim prsima i sjajnim krilima.
(Božja veličina)

Svi ljudi moraju služiti – „Trebamo svijet milosti.“ Jon Snow je bio u pravu. Hamartia iziskuje eukatastrofu. Ma koliko G. R. R. Martin bezuspješno bježao od toga. Milost, u svom izvornom latinskom značenju (pietas), predstavlja temeljni stav zahvalnosti prema roditeljima i domovini. Ako netko nije iskusio roditeljsku milost (Daenerys i Cersei), sam od sebe ne može milost ponuditi drugima. Ne može posegnuti za Darom i otajstvom milosti Prijestolja svega što jest (Mt 25,31). Netko mora premostiti taj jaz. Zato je potrebna pravednost istinskog Kralja, „princa koji je obećan“ (Iz 9,6). Makar to za njega značilo zatvor, sramotu, progon. Stvarni Kralj sam se oplijenio (Fil 2, 6–11). Njegovom se modricom izliječismo (Iz 53,5). Njegova žrtva omogućila je posvetu (lat. sacri-ficium) i ujedinjenje (eng. at-one-ment) kontinenta.

Pozvan(a) si graditi Novo srednjovjekovlje – I naš kontinent je ovih dana izabrao svoju upravu. Jesi li preuzeo odgovornost? Možda se braniš mišlju: „Znači li uopće išta ono (malo) što ja mogu učiniti u svemu tome?“ Tyrion zna odgovor. „Znači više od svega.“ I tvoja kap pomaže tkati slap. Kotače svijeta pokreću „sitne ruke slabih, dok su pogledi velikih uprti na drugu stranu“ (Tolkien, Prstenova družina).

Sama riječ „otajstvo“ (milosti) podrazumijeva reakciju i sudjelovanje. Ne možemo biti samo neutralni promatrači. Svi imamo udjela. Sveti Ivan Pavao II. naglašava kako „kršćanin prihvaća otajstvo, razmatra ga i iz njega izvlači duhovnu snagu potrebnu za život u skladu s Evanđeljem“ (Pomirenje i pokora, br. 21). Za Berdjajeva, sloboda je stvaralački subjekt povijesti, a ne pokornost sudbini. Tajna povijesti jest tajna slobodne ljubavi. Zato povijest i jest drama, tragedija, a u njezinu je središtu križ. Tamo gdje sraz slobode i nužnosti dovodi do pat pozicije, milost diskretno donosi prevagu.

Popularnost “Igre prijestolja” za čovjeka 21. stoljeća velikim je dijelom uzrokovana kozmološko-socijalnom struktura svijeta ove mitske fantazije. U sceni gdje se plemstvo u Westerosu nakon Velikoga rata odriče cezarizma i smije demokraciji, naziremo proces naših dana koji je Berdjajev predvidio i nagovijestio nakon Velikog rata našeg kontinenta. I nazvao ga Novo srednjovjekovlje. Prethodi mu noć i mrak totalitarnih režima. Usporedno s njihovim krahom rast će univerzalizam proturatnoga raspoloženja putem kolektivnoga predstavništva. S vremenom će uslijediti i kriza humanističke demokracije s lažnim parlamentarizmom, koji previđa činjenicu da ljudi nisu atomi, nego organske zajednice s organskim predstavništvima. Veću ulogu će igrati žene. Crkva će od hramskog prijeći na kozmičko kako bi se uhvatila u koštac s preporodom magije, širenja teozofskih i okultnih učenja. Živi će Bog postati istinski nutarnji izbor: središte života, mašte nade i ufanja, misli i čuvstava. Za nekolicinu ili …? O tebi ovisi.

Ali ne samo o tebi.

Pred nama je Pedesetnica. Ako joj se otvorimo, nevidljiva Ruka Kraljice čiji stijeg Europa i danas nosi uputit će nas u svu istinu. Riječima Ivana Pavla II., „Crkva neprestano moli i stoji na usluzi da se povijest savjesti i društava u velikoj ljudskoj obitelji ne bi strovalila prema polu otajstva bezakonja do stanja prezira Boga (živih) … nego da se uzdigne prema ljubavi u kojoj se Duh životvorac otkriva“(Gospodin i životvorac, br. 48). Ljubav, stoga, „nije smrt dužnosti“ niti je „dužnost smrt ljubavi“ niti je „ljubav jača od razuma“, kako sugerira igra prijestolja. Ljubav jest dužnost, ona temeljna. Duh ljubavi daruje i razum i mudrost. I savjet i znanje za ispravnu prosudbu toga što je dobro, a što zlo. Kraljevstvo i slava i vlast pripast će onima koji vide da je iskon okrugloga stola globalnoga Camelota gornja soba na Sionu. Baštiniti zemlju mogu oni koji su spremni posuti se pepelom Čiste srijede da bi očuvali svijet od pepela Hirošime. To je moguće jedino po udjelu u zastupničkoj zadovoljštini Kralja koji svoje urođeno pravo vlasti nesebično dijeli sa svakim tko se da voditi nevidljivom Rukom njegova Duha.

Da vaša radost bude potpuna – to je naziv dokumenta Crkve u Hrvata koji daje smjernice za novu evangelizaciju i katehezu u našem vremenu i prostoru. Jedna od točaka dokumenta je i razvoj nove apologetike na tragu kateheze inteligencije (br.70). Njegovi autori primjećuju još nešto bitno: nedostatak mistagogije u našoj praksi vjere. Pod tim se podrazumijeva „uvođenje u misterije kršćanske vjere … na nov način koji prijeko potrebno uključuje doživljaj, odnosno, iskustvo vjere, koje mijenja život i ispunja radošću“ (br. 31).

Svijet voli pobjednike. Lik Tyriona Lannistera sugerira ono što je bilo na srcu Chestertonu, Tolkienu i Lewisu: Prijestolje pripada onome tko ima najbolju priču. A to je uvijek onaj „prvi koji se učinio posljednjim i najmanjim da bi nama dao udjela u svom prvenstvu“ (Mt 19,30). Kako prenijeti ovu tajnu vjere?

Majstor pripovijedanja često će slušatelje ispuniti radošću više nego majstor apologetike. I učiniti da istina snažnije odjekuje. Možda zato što se ne služi riječima, nego prvobitnim oblikom inteligencije – slikama i vizijama. One su izvorni ljudski jezik, stariji od umjetnosti, religije, pisma i znanosti. Taj jezik sve više uzima primat u načinu života i komunikacije u suvremenom svijetu.

A taj svijet, ako je suditi po razočaranim reakcijama obožavatelja Igre prijestolja na rasplet serije, ne poznaje „najveću priču ikad ispričanu“. Sretni završetak ili, kako primjećuje Campbell, kraj herojeva putovanja kojim se „stječe mudrost i moć nije slavljenički (celebrity) život sam po sebi, nego uvijek podrazumijeva služenje drugima i djelovanje za otkupljenje svijeta“ (Moć mita). To uključuje žrtvu, odricanje, poniznost. Nakon što je osvojio Prijestolje svega, Kralj nije vidio ničeg bitnijeg od toga da siđe među prijatelje i pripremi im doručak (Hadjadj). Teško je to prihvatiti svijetu u kojem vlada zaborav grijeha i prijezir Boga.

Koji je izlaz?

De-anestezirati oko, uho i srce za ono što nepoznati Bog, u kojem živimo mičemo se i jesmo (Dj 17,28), pripravlja onima koji ga ljube (Rim 8,28). Saga o Westerosu mnoge nije oslobodila kotača (osobne) povijesti opterećene otajstvom bezakonja. Ostavila ih je u raz-očaranom svijetu. Gdje da potraže izlaz?

Riječ raj (grč. paradeisos) izvorno označava zidom opasani vrt kralja.

Hrvatska, predziđe kršćanstva za 21. stoljeće, ima ono nešto posebno. Ako je svrha mita „povratak u iskon“ i „puninu života“, onda je Hrvatska s razlogom takvom i brendirana. Utjelovljenje mita koji je postao činjenicom. U njedrima svoje prebogate povijesti i kulture života izgrađene na vjernosti Bijelom prijestolju (Otk 20,11), krije tragove prisutnosti Izgubljenoga raja o kojem pjeva Milton.

Što nam to govori o potencijalu Lijepe Naše kad je u pitanju pastoral iseljenika i putnika?

Onima koji iz nje raz-očarani odlaze, „bajkovita“ Hrvatska poručuje: prava destinacija tvoga herojskoga putovanja za blagostanjem, gdje god bila, je služenje Prijestolju svega i djelovanje za otkupljenje svijeta (Mt 28,19).

Onima koji se, u duhu eskapizma, u nju dolaze očarati, očituje: sve što jest, naći ćete kod kuće (Mt 28,10).

A što je s „raz-očaranima“ koji u njoj žive?

Riječ „očarati“ (lat. in-cantare) izvorno znači „uvesti u pjesmu“. Raz-očarani su, stoga, pozvani ući u pjesmu. Koju? Ne u Pjesmu Leda i Vatre nego u Pjesmu nad pjesmama. Na poseban način, oni koji mole psalme (časoslov), kušaju to uvođenje u jednu veliku pjesmu slavljenja Boga koji stvara, upravlja i otkupljuje stvorenje. Na tom tragu i Tolkien mitopejskim izrazom opisuje svijet kao veliku pjesmu Stvoritelja i njegovih suradnika, među koje spadamo i mi (Ainulindale).

C. S. Lewis primjećuje da su oni koji ne vjeruju da je priča o Kristu činjenica, ali njome bivaju (često nesvjesno) zadojeni kroz mitove, duhovno možda čak i življi od onih koji prihvaćaju istine vjere u Krista, ali ih ne promišljaju. Štoviše, mnogi kršćani kao da su više duhovnih dobara poprimili iz mitova u koje ne vjeruju, nego iz religije (vjere) koju ispovijedaju. Biti istinski kršćanin znači, naprotiv, da smo u Evanđelju pozvani prigrliti kako povijesne činjenice tako i ono mitološko (koje je postalo činjenicom u povijesnome) jednako snažnim zagrljajem mašte kojim prigrljujemo sve mitove. (usp. Mit je postao činjenicom).
Kako ćemo to učiniti?

Prvi korak u potrebnom smjeru je življenje, kako Campbell kaže, kreativne mitologije na osobnom planu (Maske Boga). Prepoznavanje kozmološke, društvene, mistagoške i pedagoške pouke vlastitoga života u svjetlu, nadodajemo, najbolje priče – Evanđelja. A potom i oplemenjivanje priča s ognjišta i priče mitova s TV-ekrana tim iskustvom.
Drugi potreban korak, na tragu misli Stratforda Caldecotta (Ljepota u službi istine) je razumijevanje čitave ljudske egzistencije i obrazovanja kao nečega čime se posvećuje vrijeme i prostor i proslavlja Bog. To se postiže kroz nekoliko etapa; kroz obrazovanje srca i mašte s ciljem da se njima (a ne samo razumom) spoznaje stvarnost. Potom kroz reintegraciju znanosti s poetskim načinom spoznaje. Zatim kroz obnovu kapaciteta za molitvu, primanje objave i slavljenje. Cilj je obnova osjećaja za sveto, zahvalnost i sposobnost čuđenja u svijetu punom simbola. To je jedini način da naše obrazovanje ostane čovječno, naš život bude civiliziran, a radost života koji stremi prema „Liturgijskom Gradu“ bude potpuna.

Kamo će nas to odvesti?

Slamanje kotača povijesti – “Priče s ognjišta i televizijski mitovi nas”, kaže Chesterton, „nizom slika navikavaju na ideju da bezgranični užasi imaju svoju granicu. Bezoblični neprijatelji imaju neprijatelje u vitezovima Božjim. Postoji u kozmosu nešto mističnije od tame i snažnije od straha.“ (Tremendous Trifles)

U završnoj sceni Igre prijestolja, mitskim govorom eidetskih slika, evociran je povratak u iskon. Oči vjere ipak vide nešto drugo: Izlazak. Nakon što je pobijeđena Smrt, a svijet oslobođen Mašine i Demona, Princ koji je obećan, Kralj Probodenog Srca koji je ustao od mrtvih, izlazi iz Dara, „vrta“ zaštićenog Zidom. Otvarajući vrata utočišta grešnika, u pratnji Slobodnih, onih koji ga primiše kad ga njegovi odbaciše, gojenac krila Božje šume sada prolazi kroz Ukletu šumu i uzlazi „prema gore“.

Noseći u sebi „istinski sjever“ (kako reče glas što viče u ledenoj pustinji, Divljak u njegovoj pratnji), onaj koji se odrekao kraljevstva ovoga svijeta postaje njegova osovina. Postaje razlog za povratak onima koji sreću traže „u inozemstvu“, zapadno od Dara (poput Arye). Svjetionik istine onima koji iskupljenje (Daenerys) traže istočno od Vrta (Post 3,24). Izazov onima koji odlaze „dolje“, na jug, u samoegzil prijezira (Greyworm). Branitelj kraljevstva onih koji, kroz vizije Stabla života (Bran), žele vladati na zemlji kako je „na nebu“.

Televizijska mitska fantazija tako služi kao „ogledalo u kojem gledamo u zagonetki“ (1Kor 13,12) Berdjajevljevu viziju o izlasku kozmičke Crkve iz Hrama u svijet. Crkva, Kristovo tijelo, kaže papa, jest Crkva izlaska. Ona se tako nadovezuje na čin Izlaska svoga Zaručnika, koji izlazi izvan jeruzalemskih zidina, prelazi Cedron, uklanja hramsku pregradu. Tako se Krv onog koji je zaklan izlijeva na „snijeg“, u smjeru „zemlje vječne zime“ (Dante). Ususret onima koji ga preziru i odbacuju. Ne bi li barem jednog izbavila iz ralja „ledene smrti“ kneza tmine. Iz te perspektive, Uzašašće postaje vječni Izlazak – „ići-uz“ i „biti među“ svim onima „dobre volje“ (Lk 2,14). Ljudima koji i sam čeznu uzići tamo gdje je narav u potpunosti propusna za milost.

Drugog nam puta nema.

Ta istina srce je mitopeje kroz tisućljeća.
Ona odzvanja i nordijskim fjordovima i Tolkienovim kućnim ognjištem:

Put vodi navijek dalje;
od vrata krećem na kućnome pragu.
Daleko naprijed put me taj šalje
slijediti ga moram ako to mogu.

Dok ne dosegne neki put veći.
Gdje se sreću mnoga poslanja i staze.
A kamo tad? Ne umijem reći.

Ali dan će doći što nema premca
putem tajnim on će vodit;
zapadno od Mjeseca,
istočno od Sunca.

Danko Kovačević | Bitno.net

Gornji tekst je niz isječaka iz nadolazeće knjige „Igra prijestolja i predziđe kršćanstva“ istog autora. Sva prava pridržana.

Napomena: osvrt na seriju nije preporuka za gledanje nego poziv na razlučivanje u svjetlu Utjelovljene Riječi.
Dobna prikladnost: 18+