ZVJEZDANI RATOVI

Hrvoje Juko o filmu ‘Posljednji Jedi’: Kako je Luke Skywalker iz heroja pretvoren u ogorčenog i sebičnog starca

The Last Jedi nije kompetentan u svojim subverzijama, narativno su beskorisne ili čak kontraproduktivne, protežu se kroz čitav film i čini se da imaju postmodernistički predznak

Foto: ziggyknowsdisney.com

Iz kina nakon novog Star Wars filma izašao sam pomiješanih osjećaja. Htio sam da mi se The Last Jedi dopadne, stvarno jesam, ali što sam više o njemu razmišljao, to su se moji dojmovi udaljivali od te želje. Količina uložene refleksija o filmu, otkrio sam, bila je obrnuto proporcionalna količini dobre volje koju sam prema njemu uspio gajiti.

Ovo pišem kao veliki fan sci-fi i fantasy (pa tako i science fantasy) žanrova općenito te ljubitelj Star Warsa specifično. Kao klinac, prije nego što sam znao osnove dobrog filmskog stvaralaštva i prije nego što sam pogledao informativne Mr. Plincketove kritike (language warning i vrlo grub humor, ako vam to smeta), čak sam uživao i u prvom, drugom i trećem nastavku. Ekskomunikacije vrijedno, znam, ali imajte milosti prema tadašnjem ignoramusu o sedmoj umjetnosti koji je, uostalom, sazrio u svojoj procjeni prequalsa. No koliko god mi se oni sada činili problematičnim filmovima i pogotovo lošim Star Wars filmovima, The Last Jedi je ostavio drukčiji dojam; ne kao (barem ne samo kao) nekompetentan samostojeći film, nego i kao djelo na nekoj fundamentalnoj razini protivno mitologiji davne i daleke galaksije.

The Force Awakens je imao problema i bio je u velikoj mjeri derivativno djelo, ali kao prvi uradak nove sage koja je željela podsjetiti ljubitelje originalna tri filma na ono što ih je uopće učinilo fanovima, mislim da je savršeno uspio i pripremio teren za nove i odvažne smjerove svojim nastavcima. I onda… The Last Jedi.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Nakon što sam zadnjih nekoliko tjedana proveo vjerojatno neumjerenu količinu vremena čitajući i slušajući kritike – kako pozitivne, tako i negativne – mislim da napokon (za vlastite potrebe, ako ne zato što imam neki poseban, novi uvid za naše čitatelje) mogu razloge svoje razočaranosti The Last Jedijem svesti na tri glavna razloga: (1) subverzija i dekonstrukcija klasičnih Star Wars motiva, (2) veliki broj rupa u priči i (3) nekoheriranje (ponad razumne mjere) s utvrđenim parametrima Lucasova svemira. Ovdje ću se usredotočiti samo na prvi – (2) i (3) su dobro dokumentirani u mnogim, mnogim, mnogim recenzijama i osvrtima na film.

Nekoliko Star Wars motiva

Ne pravim se velikim (čak ni malim) filmskim stručnjakom niti prisvajam posebne kompetencije u narativnoj analizi originalne trilogije, ali mislim da mogu poprilično nekontroverzno ekstrahirati nekoliko velikih motiva koji podržavaju Lucasovu sagu.

Lukeova priča slijedi, kako je već dobro utvrđeno, strukturu herojeva putovanja. Heroizam u duboko klasičnom smislu ključni je dio njegova narativnog luka. Taj luk uključuje, k tome, voljnost žrtvovati se za dobro (Vaderovo otkupljenje), a heroj koji je voljan žrtvovati se za dobro drugih je plauzibilno arhetip koji je definirao imaginaciju Zapada – s Kristom kao najpoznatijim primjerom tog tipa (uvjerljivo i najpoznatijim primjerom bilo kojeg herojskog tipa, što motiv herojeve žrtve  čini još značajnijim).

Star Wars je, nadalje, saga o obitelji; prvih šest filmova se vrte oko Skywalkera i njihova nasljedstva. Neki od najboljih i najpamtljivijih trenutka se tiču otkrića o vlastitom podrijetlu i obiteljskim odnosima: Luke otkriva da mu je Vader otac te odlučuje nasljedovati njegov primjer kao jedi-vitez, a ne sith; otkriće da su Luke i Leia brat i sestra. Vaderova prijetnja da će Leiu obratiti na tamnu stranu, sjetit ćete se, je ono što je u Lukeu probudilo snažnu defenzivnost (brat koji se brine za vlastitu sestru) i potaknula ga da Vadera pobijedi u duelu u Return of the Jedi. „Oče, molim te!“ Lukeov je vapaj koji je Vadera potaknuo da se vrati na svjetlu stranu i uništi cara.

Koju god ideju o sili na koncu stvorili na temelju onoga što je o njoj u filmovima rečeno (a filmovi su dovoljno otvoreni da o njoj možete opravdano imati različite slike: idealističko-monističku koja plauzibilno dominira originalnom trilogijom, materijalističko-energetsku koju sugeriraju kasniji uraci ili neku treću iz proširenog svemira), ona ima neporicivo religijske tonove, a jediji su predstavljeni kao pseudo-redovnici. Njihov način života i ideali su vrijedni štovanja i njihovi simboli – svjetlosna sablja osobito – bremeniti su važnošću i čašću.

Postmodernistička subverzija

Sad, modus operandi postmodernista je dekonstrukcija klasičnih motiva, ideja, pretpostavki itd., subvertirajući njihovu navodnu dobrotu i boreći se (za početak na jezičnoj i kulturalnoj fronti) za uspostavu novih odnosa moći (jer za postmoderniste, nakon što su dekonstruirali ideju istine, dobrote i ljepote, moć je jedino relevantno što ostaje). Svaki od gore spomenutih elemenata The Last Jedi na jedan ili drugi način subvertira te publici, nekad s mučnom očitošću, sugerira nove odnose koji bi trebala usvojiti (uglavnom one pomodno progresivne).

Svjetlosnu sablju, koju je imao njegov otac kao jedi, koju mu je dao njegov učitelj Obi-Wan i s kojom se suočio figurativno s tamnom stranom na Dagobah i doslovno u Cloud Cityju, Luke na samom početku filma baca preko ramena s „ma daj“ izrazom na licu, u formi komedije koju bismo očekivali u skeču Monty Pythona. Trenutak s kojim je The Force Awakens završio – Rey je napokon pronašla Lukea i pruža mu nazad simbol njegova nasljedstva i ikonu časnog puta jedija – ovdje se subvertira na više razina: od očekivanja publike koja je zamišljala ovaj susret kao dramatičan i višeslojan (tko zna, možda je Rey povezana sa Skywalker obitelji?) se čini slapstick humor, dok se istovremeno dekonstruira sam Luke, njegovo nasljedstvo i ideali jedija (ako mislite da učitavam previše u jednu gestu koja je trebala biti humoristična, napominjem da je ovo samo prva instanca koja najavljuje trend kroz čitav film).

Usporedite samo njegovo bacanje sablje preko ramena s početka The Last Jedija s bacanjem sablje u stranu nakon što je pobijedio Vadera na koncu Return of the Jedija. Govor tijela, ton scene i značenje čina su totalno drukčiji; čak oprečni – u Return of the Jedi bacanje sablje znači prihvaćanje jedi puta, dok u The Last Jedi znači njegovo odbacivanje – i to odbacivanje bi u publici trebalo izazvati smijeh.

Narušava se čak i kontinuitet s prethodnim filmom na vrlo banalan način, mijenjajući položaj likova u sceni, mijenjajući način kako Rey Lukeu daje sablju i mijenjajući njegov izraz lica kako bi se postigla ova nezadovoljavajuća subverzija. Lako bi se pomislilo da Rian Johnson (redatelj The Last Jedija) ima nešto protiv J. J. Abramsa (redatelja The Force Awakensa) i želi potkopati njegovu viziju. Možda je problem što – za razliku od Marvela – nemaju nikakvu unaprijed isplaniranu viziju ili osnovnu strukturu priče koju žele prikazati.

Ovakav ikonoklazam Star Wars motiva se ponavlja kasnije u filmu, primjerice kad se Yoda od svih osoba – jedi majstor koji je Lukea naučio putu sile – manifestira kao duh da bi s lakoumnom radošću uništio sveto jedi stablo i drevne jedijevske spise. „Page turners they are not, hm?“ kaže duh jedi učitelja, dok se smije uništenju važnih, kvazi-religijskih djela. Prethodni filmovi u sagi su naučili gledatelje da su jediji mudri, iako ne uvijek uspješni, čuvari mira i uzori kreposti. Ovaj film gledatelje uči da tu „prošlost treba zakopati, ubiti ako je potrebno“, kako Kylo Ren kasnije eksplicitno kaže.

Pitanje Reyinih roditelja, jedan od velikih misterija u prvome filmu, The Last Jedi subvertira: nisu nitko; smetlari mrtvi u nekom plitkom grobu na planetu smeća s kojeg potječe. Njezina fantastična kompetentnost sa silom – koja bi imala smisla da je Skywalker, Kenobi ili dio bilo koje slične obitelji – ostaje bez zadovoljavajućeg opravdanja. Sve indikacije iz prvog filma da je njezina prošlost posebna, da se ne može sjetiti svojeg djetinjstva, da ima povezanost s Anikinovom sabljom i stoga njegovim nasljedstvom, ostavljaju se po strani kako bi se potkopala očekivanja publike. Sila valjda direktno, bez potrebe treninga, ulijeva u nju ne samo sposobnosti koje nadmašuju obučene jedi majstore, nego i vještinu borbe sa svjetlosnim mačem.

Johnson želi provući temu demokratizacije sile (Luke želi da put jedija umre i kaže kako sila njima ne pripada, dječak na kraju filma koristi silu bez bilo kakve obuke), ali umjesto integriranja novih elemenata u utvrđeni Star Wars mitos, to čini na uštrb ne samo onoga što je prethodni film uspostavio (i stoga ostavljajući publiku bez payoffa za Reyinu priču), nego i na uštrb koherencije s utvrđenim pravilima filmskog svemira (dok je prije i za male stvari poput podizanja kamenja silom bio potreban rigorozan trening, sad se bez posebne obuke i discipline mogu koristiti i fantastične moći, poput zaštite od vakuuma svemira i letenja).

Slično neiskorištavanje elemenata koje je prethodni film uspostavio za kasniji payoff vidimo u liku Snokea. Tko je on? Neki poznati ili nepoznati sith? Otkud mu tolika moć? Kako je doveo First Order do tolikog uspjeha? Nope, nećete dobiti odgovore. Evo vam filmski nekompetentno izvedena smrt koja potkopava praktično sve što je o njemu pokazano malo ranije u sceni.

Rian Johnson, redatelj “The Last Jedija”

Johnsonu sigurno nije bilo lako s ovim filmom. The Empire Strikes Back – drugi film originalne sage – sadrži veliko otkriće da je Vader Lukeov otac. Kao redatelj je vjerojatno osjećao potrebu da njegov film učini nešto slično, no za razliku od Lucasova uratka, ono neočekivano u The Last Jedi potječe specifično od preokretanja teorija zagriženih fanova. Činjenica da je Johnson ciljao odgovoriti na takve teorije, umjesto razvijanja priče neovisno o zamišljanjima gledatelja, čitavom filmu daje tipično postmodernističku atmosferu meta-narativnog komentara, a ne dobro izvedenog klasičnog djela; umjesto kovanja solidne fabule, čini se kao da je Johnson želio razviti subverzivan odnos spram priče koju su fanovi stvorili u glavi. To je možda zanimljiv jednokratni performans, možda je zanimljivo vidjeti kako je redateljevo stvaralaštvo direktan odgovor širokoj publici, ali dobro filmsko umijeće (osobito dobro Star Wars filmsko umijeće) nije.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Luke, kao što je Mark Hamill učinio vrlo jasnim (dok mu valjda Disney nije zaprijetio jer je svojim negodovanjem, ironično, potkopavao film), uopće nije Luke izvorne trilogije, nego ogorčeni starac koji se povukao iz galaktičkih zbivanja ne da bi stekao mudrost nakon neuspjeha (to bi bilo preklasično i to bi publika očekivala), nego da umre (staro mora biti pokopano, ubijeno ako je potrebno). Čak ni njegova želja da umre nije, međutim, osobito bremenita jer otkrivamo da se nije povukao u pokorničku izolaciju, nego se nalazi u društvu komična bića (nalik starim redovnicama) koja se brinu za otok. Luke želi umrijeti, ali ne želi vršiti pokoru, gradeći vlastitim rukama ćeliju u kojoj će provesti svoje zadnje dane, nego se useljuje u kolibe koje su drugi izgradili i koje drugi održavaju. Ovaj primjer očituje i tonalnu šizofreniju filma – svaki trenutak gravitasa potkopava super-marvelovski pokušaj humora koji u kontekstu jednostavno ne funkcionira.

#NotMyLuke?

Luke je u Return of the Jedi bio spreman riskirati vlastiti život za ono malo dobra koje je vidio u Vaderu, ne bi li ga vratio na svjetlu stranu. Luke je u The Last Jedi (barem na trenutak) bio spreman okončati život svojeg nećaka zbog neodređenog zla koje je u njemu osjetio. Način na koji se suočio s mračnom stranom koja je rasla u Benu je bio da se noću ušulja u njegovu sobu i stoji nad njim sa svjetlosnom sabljom, ispružene ruke, ispitujući valjda po sili njegovu nutrinu. Taj bizaran način reagiranja na potencijalno zlo (zaboravite na to da ga pozove na razgovor, oči u oči, dok je budan i priseban tako da neće biti zabune oko njegovih namjera) vodi bizarnoj vizualnoj kompoziciji scene koja s Lukeovim izrazom lica, namjerno ili ne, gledateljima sugerira predatornog ujaka te gotovo odaje dojam zlostavljača nad žrtvom.

Lukea se, na koncu, subvertira jer mu se uskraćuje herojska smrt (taj arhetip se uskraćuje ne samo Lukeu, starom heroju, nego i Finnu, potencijalnom heroju – i to na najgluplji mogući način, ostavljajući tako Finna bez ikakvog značajnog razvoja u filmu). Otkriće da je Luke na koncu filma projekcija je na prvu loptu zgodno; bio bi dobar način da ga se održi na životu te istovremeno vrati na galaktičku pozornicu, pomažući članovima otpora da pobjegnu. Hej, Luke će ipak učiniti nešto herojski!

Samo što ga redatelj ne želi ostaviti na životu. Nakon što je pobunjenicima kupio dovoljno vremena, njegova projekcija nestaje i Luke umire od… previše meditiranja? Napora korištenja sile? U svakom slučaju umire. Ali ako Luke već treba umrijeti, zašto uopće projekcija? Zašto ne učiniti da podigne svoj stari X-Wing i osobno otiđe pomoći pobunjenicima te umre žrtvujući se za njih? Zato što bi to bio herojski trenutak, prikladan kraj za starog Lukea. Ali ovo nije klasičan Star Wars i stari Luke, nego njegova postmodernistička dekonstrukcija.

Subvertiraju se i arhetipi koje su utjelovljavali ostali protagonisti starih filmova. Poe Dameron, koji je možda najviše nalik Hanu, gotovo je potpuno beskoristan u The Last Jediju te njegovu can-do odvažnost i mačizam valja ukrotiti – i tko bolji za to od mudre (film želi da mislimo kako je mudra, ali je tako nekompetentno izveden da ispada kako je užasni vođa) admiralice Holdo koja svojom ružičastom kosom vizualno vrišti „feminizam“. Problematičnu, toksičnu mušku odvažnost starih Flash Gordon filmova (kojima je izvorni Star Wars bio hommage) trebaju zamijeniti ženske vođe koje su u svemu bolje od svojih muških pandana.

Kathleen Kennedy, predsjednica Lucasfilma (u crnoj majici)

Ubacite u taj miks još tipično holivudski i nimalo suptilni pokušaj političkog signaliziranja (primjerice, svi pripadnici First Ordera – osim Phasme, koja je valjda internalizirala mizoginiju – su bijeli muškarci, dok je Resistance vrlo „raznolik“ i vodeća mjesta imaju žene) te antikapitalističku poruku (ironično, najlošijeg dijela filma – dosadne priče o Finnu i Rose na kasino-planetu) te imate film koji je možda „aktualan“ i „relevantan“ u sadašnjoj godini, ali će se za desetljeće ili dva vjerojatno činiti zastarjelim, i to ne na zabavan način.

Novo i odvažno?

Jedna neshvatljiva tvrdnja na koju sam često naišao je kako su kritičari novog Star Warsa jednostavno nesposobni prihvatiti nove, odvažne smjerove u koje Lucasov svemir mora zakoračiti kako bi izbjegao stagnaciju. Ta bi optužba možda bila istinita da je The Last Jedi učinio bilo što stvarno novo i da je napravio bilo kakav odvažan korak mimo sukobljavanja s vlastitom mitologijom i temama – da je imao hrabrosti spariti Kyla i Rey nakon Snokeove smrti i pokazati nam kako bi izgledalo oblikovanje nove galaktičke sile izvan okvira imperijalne ili pobunjeničke ideologije; da je Luke postao sivi jedi, ponudio neko novo, nekontradiktorno poimanje sile i galaksije, a ne odbacio sve što je naučio i što ga je činilo herojem; da su protagonisti imali bilo kakav originalan i značajan karakterni luk itd, itd. Umjesto toga, The Last Jedi završava točno tamo gdje je A New Hope počeo. Ogromna imperijska sila te mali i slabi pobunjenici koji se protiv nje moraju boriti; galaksija je točno tamo gdje je bila prije trideset godina i filmska mašinerija je spremna za izbacivanje nastavaka u nedogled. The Last Jedi želi biti umjetnički avangardan i zakoračiti u novi teritoriji, ali na kraju ispada podređen ciničnoj industriji i ne uspijeva uspostaviti ništa novo osim nagrizanja tematskih stupova na kojima je izgrađen.

Nakon svega rečenog, možete pomisliti kako imam nešto protiv subverzije kao narativne metode uopće ili neklasičnih obrada klasičnog materijala, no to definitivno nije slučaj – jednostavno se radi o ideologiji, kompetenciji i omjeru; The Last Jedi nije kompetentan u svojim subverzijama, narativno su beskorisne ili čak kontraproduktivne, protežu se kroz čitav film i čini se da imaju postmodernistički predznak. Za primjer iz RPG svijeta, Knights of the Old Republic je bila klasična i solidna priča. Knights of the Old Republic 2 je bila neklasična obrada utvrđenog materijala koja je inteligentno, neideološki i u ograničenom omjeru subvertirala neke parametre svojeg prethodnika. Zato je KotOR 2 jedna od najboljih Star Wars priča uopće, a The Last Jedi ne funkcionira ni kao Star Wars ni kao samostojna priča.

Postmodernist Stanley Fish je slavno ustvrdio da ga dekonstrukcija oslobađa obveze da bude u pravu, zahtijevajući od njega samo da bude zanimljiv. The Last Jedi je objeručke prihvatio dekonstrukciju, ali nažalost nije čak ni zanimljiv.

Hrvoje Juko | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 18. siječnja 2018.

Možda vam se svidi