Jer će se umnožiti nepravda, ohladit će se ljubav mnogih. (Mt 24,12)

Bliži se dodjela Oscara. Vidi se to i po kino repertoaru. Na nedavno održanoj jednotjednoj reviji filmova nominiranih za ovu prestižnu nagradu (u jednom od lanaca multipleks kina po Hrvatskoj), svoje mjesto našao je i film “Čudo”.

Ako niste kozmetičar i/ili šminker, profesionalac i/ili entuzijast, (jedina) kategorija u kojoj je ovaj film nominiran za zlatni kipić (najbolja šminka i frizura) na prvi pogled stvara dojam da je riječ o donekle marginalnom filmskom ostvarenju. „Čudo“ neće osvojiti Oscara za najbolji film, scenarij, režiju ili glumca.

Međutim, ako se pita publiku i uzme u obzir da “Čudo” u hrvatskim kinima igra ne jedan tjedan nego već tri mjeseca, da je trenutno jedini film koji se prikazuje uz preporuku Ministarstva znanosti i obrazovanja (promotivna akcija #BudiFrend), te da je povrat na uloženi proračun (20 milijuna $) na kino blagajnama širom svijeta deseterostruk (oko 285 milijuna $), onda je očito da je „Čudo“ osvojilo „Oscar publike“ i da je uistinu riječ o fenomenu koji zaslužuje pozornost i čuđenje ljubitelja sedme umjetnosti.

Što se, dakle, čudesno može vidjeti gledajući “Čudo”?

Kao i uvijek, odgovor se u punini može nazrijeti jedino kroz prizmu Božje Riječi.

1. Izoliranost – „guba“ i „kuga“ suvremenog svijeta

Nije dobro da čovjek bude (o)sam(ljen) (Post 2,18). Evanđelje koje smo čuli u nedjelju (6. Nedjelja kroz godinu) donosi nam radosnu vijest o Isusu kao onome koji susreće gubavca i biva ganut, pruža ruku i kaže „hoću“. Drugim riječima, Isus pokazuje srce, moć i volju. Ozdravljajući gubavca, zapravo čini nešto značajnije i važnije: oslobađa ga njegove izoliranosti i pruža mu mogućnost reintegracije u zajednicu. Isus u javnom navještaju jasno daje do znanja odakle dolazi ona suštinska nečistoća, (tj. „guba“) – iz nutrine srca.

Ovi čini „koštat će“ Isusa. Do te mjere da je prisiljen boraviti izvan grada gdje će mnoge privući k sebi (Mk 1, 45). Nagovještaj je to onog njegova konačnog boravka izvan grada Jeruzalema, na brdu Kalvarije, gdje mnoge privlači k sebi (Iv 12,32); Isus na drvu križa oduzima grijeh („gubu“) svijeta. William Wyler, redatelj nenadmašnog „oskarovca“ „Ben Hura“ (11 zlatnih „kipića“) zorno je to i filmski prikazao kroz (michelangelovski) motiv ispružene ruke ganutog Krista na križu koji hoće spasiti grešnog čovjeka onemoćalih, gubavih ruku. Događa se novo „stvaranje Adama“; čisteći gubavce na Kalvariji (Miriam i Tirza), Isus postaje gubavcem za nas. Krajnja izolacija Sina, onog čije lice, Lice Milosrđa, je neljudski iznakaženo (Iz 52,14), pod budnim okom ganute Majke koja ga nikad ne napušta (pa ni pod drvom križa) dovodi Ga do bolnog krika Ocu: Zašto si me ostavio (Mk 15,34)? No Otac, za razliku (na prvi pogled barem) od proroka Izaije, u iznakaženom Licu svoga Sina i dalje vidi Ljepotu najljepšeg od sinova Adamovih (Ps 45,3) i ne napušta ga. Sin ne ostaje sam. Isusova žrtva u događaju Uskrsnuća dovodi u konačnici do sjedinjenja (tj. pomirenja; engl. at-one-ment) Oca i Sina u snazi Duha. A time (potencijalno), po Kristu, i sjedinjenja svih aktera pozornice povijesti (Iv 17,22) u Bogu.

Protagonist „Čuda“, dječak Auggie (Jacob Tremblay), nalazi se u ulozi žrtve vršnjačkog nasilja (engl. bullying), pospiješenog činjenicom da ima iznakaženo lice (sindrom Treacher Collins). I to nakon 27 korektivnih kirurških zahvata. Izložen je svakodnevnim pogledima vršnjaka, koji kao da viču: „Nečist“! I doista, dijelom u zluradoj šali a dijelom iz straha, djeca u školi s vremenom izbjegavaju svaki dodir s Auggijem, da se ne bi i sami „zarazili kugom“ (iako je riječ je o genetskom poremećaju, a ne zarazi). I Auggie i njegov antagonist, dječak Julian (Bryce Gheisar) pate od izoliranosti i (više ili manje) latentnog narcizma. Auggie, s jedne strane, rastrgan između tjeskobe i ljutnje „spas“ traži u povlačenju i navlačenju maske astronauta, maštanju o putovanju među zvijezdama, poistovjećivanju s padawanima i (maskiranim) Bobom Fettom. Julian, s druge strane, rastrgan između tjeskobe i ljutnje, „spas“ traži u agresivnim istupima vršnjačkog nasilja i navlačenju maske uspješnog uzornog i samopouzdanog vođe dječačke školske družbe. Rezultat? Obojica se vrte u zatvorenoj, silaznoj spirali izolacije; okupiranosti samim sobom uz destruktivno ponašanje.

2. Zakon inercije u praksi ljudskog života

„Svako tijelo ostaje u stanju mirovanja ili jednolikog gibanja po pravcu (op. a. „spirali“) sve dok … vanjske sile ne uzrokuju promjenu tog stanja.“ Nakon što Auggie na satu fizike po upitu učiteljice Petose (Ali Liebert) dovrši prethodnu rečenicu (tj. ponudi punu definiciju Prvog Newtonova zakona gibanja), filmska naracija (slikovito kroz scenu igre „graničara“ u kojoj se protagonist „Čuda“ ne snalazi najbolje) nagovještava izlaz iz zapleta: Auggie (i Julian) tek u interakciji s drugima i međusobno mogu naći izlaz iz svoje zlokobne putanje u sve dublju izoliranost. Učitelj Brown (Daveed Diggs) i učenica Summer (Millie Davis) pomažu Auggijeu da dade prednost ganutosti pred pravdom (temeljni moto filma). Ravnatelj Tushman (Mandy Patinkin) prepoznaje u Auggieu snagu u krotkosti onog koji je uzdigao srca drugih privlačnošću vlastitog srca. Sami Auggie u konačnici zaključuje kako promijeniti gledište a ne izgled kako bismo uvidjeli da nitko među nama nije običan. U konfrontaciji s patnjom drugih (uginuće psa i očeve suze, zapostavljenost sestre, Jackov sukob s Auggijevim izrugivačima), Auggie u konačnici i sam pokazuje ganuće i hrabrost i požrtvovno pomaže drugima u nevolji (srce, moć i volja), stječući tako poštovanje i čuđenje onih koji su ga osuđivali.

3. (Ne)sreća počinje u obitelji

Zakon inercije u „Čudu“ ponajviše dolazi do izražaja u obiteljskim odnosima protagonista. Redatelj (Stephen Chbosky) negdje na tragu Tolstoja spretno i koncizno dočarava kako je svaka obitelj nesretna na svoj način. Mnogi su ovdje već primijetili da je temeljna odlika koja film čini posebnim višeperspektivna naracija, naglašavajući tako važnost sposobnosti ganuća, tj. suosjećanja sa stanjem bližnjeg počevši od promjene vlastite perspektive. Izoliranost i (ne)zdravi narcizam u većoj ili manjoj mjeri pogađaju i Auggijevu sestru Oliviju (Izabela Vidović, naše gore list) i Mirandu (Danielle Rose Russell) i Jacka (Noah Jupe). Svi oni također nadvladavaju takvo stanje pokazujući ganuće sudbinom drugih, volju da pomognu i čine što je potrebno žrtvujući vlastiti samodostatni probitak.

Ključnim faktorom u svemu tome pokazuju se ipak roditelji djece. Otac Nate (Owen Wilson) skriva Auggijevu astronautsku masku jer voli gledati lice svoga sina, bez obzira na iznakaženost. Kada Auggie prvi puta stupa u školsko dvorište, njegov otac ga poziva da ukloni masku i jasno mu daje do znanja da nije sam u svom životnom križu. Iako Auggie „dolinom smrti“ dvorišta sam mora proći, otac ostaje s njim u savjetu i utjesi svoje očinske riječi koja je vjerodostojna. Zaštitom i vodstvom oca, Auggie nadvladava tjeskobu i stječe hrabrost.

Auggijeva majka Isabel (Julia Roberts), umjetnica istančanog osjeta za lijepo, jasno daje do znanja svome sinu da nije ružan, jer „majka najbolje poznaje i vidi svoje dijete“. Vješto nadvladavajući srdžbu svoga malog izoliranog narcisa, majka vidi lice (i njegove ožiljke) kao „mapu koja prikazuje gdje je njezin sin bio“ i srce kao „mapu koja prikazuje kamo njezin sin ide“. Time je filmski lik Isabel na tragu onog što su nekoć Toma Akvinski (Summa Theologica) i ne tako davno Hans Urs von Balthasar (Teološka estetika) spoznali o Sinu kao onom koji sjaji kao Umjetnost Oca trima osnovnim parametrima istinske ljepote: jasnoćom, suglasjem i cjelovitošću. Osobe. Čitave osobe. Sa svim njezinim odnosima. A ne samo njezine vanjštine.

Nesavršenost majke (stavljanje jednog djeteta u prvi plan) ne znači nužno zapreku prema svetosti. Prisutnost bake („Grans“; Sonia Braga) u životu djece kao one koja nastavlja gdje roditeljima ponestane snage i pozornosti (Olivijin sindrom starijeg djeteta; Lk 15, 25-32) dodatno naglašava činjenicu da smanjenje majčinske prisutnosti u društvu predstavlja ozbiljnu opasnost. Nesavršenost Auggijeve obitelji nije razlog da svi njezini članovi ne očituju razvijeni smisao za humor (često na vlastiti račun) kao izraz krotkosti i poniznosti srca koje se suočava s kontrastom između ograničenih mogućnosti i (pre)zahtjevnom stvarnošću života.

Za razliku od Auggijeve, Julianova obitelj, napose otac i majka, nemaju smisla za humor. Suočeni s prezahtjevnom stvarnošću, nisu u stanju nadići vlastitu rasrđenost i tjeskobu zbog okrutnosti života i ograničenosti resursa. Svome djetetu mogu ponuditi samo ono što i sami imaju. Jer se umnožila nepravda svijeta, njihova ljubav se „ohladila.” (Mt 24,12). I nisu sposobni za ganuće, pružanje ruke i afirmaciju drugog.

4. Čudo korizme

Karneval je iza nas. Godina obitelji u hrvatskoj Crkvi je izvanredna prilika da se ozbiljnije uhvatimo u koštac s vršnjačkim nasiljem na našim ulicama. Vrijeme je da padnu maske. I one koje nosimo skrivajući svoju tjeskobu (Auggie), i one koje nam omogućuju da kanaliziramo srdžbu kroz nasilje nad drugima (Julian). Korizma nam nudi treće rješenje. Interesantno, ove godine Pepelnica i Valentinovo padaju na isti dan. Sjetiti se da se vraćamo u prah i da smo potrebni obraćenja (dvije formule pepeljanja) znači biti svjestan da će nam ako ne prije, onda na času smrti maske pasti; naš fizički obraz, glinena posuda u kojoj nosimo blago (2 Kor 4,7) će uminuti; novo će, gle, nastati (2 Kor 5,17). I dogodit će se Otkrivenje (Otk 21,1-4).

Zašto čekati smrtni čas? Film „Čudo“ nam doziva u srce spoznaju da oni koji se vole (Tertulijan: Apologet, 39 § 7) i oni koji nagnani Kristovim Duhom odlaze u pustinju imaju nešto zajedničko: skidaju maske i daju se u ruke Kirurgu koji će izvršiti, ako je potrebno, ne 27, nego 70 puta 7 korektivnih zahvata nad njihovim imidžem, njihovim identitetom. Taj Kirurg je kirurg za sve, ali je prvenstveno kardiokirurg. Tu, u pustinji, gdje su resursi ograničeni, oni koji s(v)e vole (bez predrasuda) otkrivaju sebe i svoju ranjenost (grijeh, “gubu” ili „kugu“) u skrovitosti pred onim tko je ključan za njihov život, onim tko je njihova temeljna relacija. Suočavaju se s napašću narcizma i traumom izoliranosti. Kršćani ne govore “zbogom, meso” (carne vale) nego, pavlovski rečeno „s Bogom Tijelo“ (1 Kor 6,13). U Crkvi Kristovoj (njegovu Tijelu) nalaze zajednicu u kojoj svakodnevno imaju priliku testirati zakon inercije.

Po toj Crkvi kršćani (i svi ljudi dobre volje) imaju šansu upoznati Oca koji uklanja naše maske i voli gledati obraz svoga sina i kćeri, bez obzira na „iznakaženost“. Oca koji nas savjetuje i tješi svojom Riječju i jasno daje do znanja da nismo sami u svom životnom križu. Po Ocu i njegovu Sinu u Duh(ovitosti) upoznajemo i Majku koja ima pronicavo srce (Lk 2,19) istančanog osjeta za lijepo. Ova Majka, kraljica zvijezda, najbolje poznaje i vidi svakog svog malog „astronauta“ koji traži ono što je gore (Kol 3,1). Ova Majka nije pristrana. Njoj nitko od nas nije „običan“.

U pustinji korizme, ako to dopustimo, događa se čudo obraćenja. Ne fatamorgana, nego nova vizija objektivne stvarnosti. Naše oči navikavaju se na nove standarde ljepote. One istinske. A ljepota jest iskra obraćenja. Auggie i „Čudo“ pozivaju nas da okrenemo ne samo svoj vrat i glavu, nego čitavo svoje biće za 180 stupnjeva za Ljepotom. Drugim riječima, da gledamo i u svemu stvorenom vidimo tračak jasnoće, suglasja i cjelovitosti Onog koji je uzdigao (hladna) srca drugih privlačnošću vlastitog krotka i ponizna Srca, pokazavši tako Božju pravdu: da se otkupi rob, Sin je poslan.

Gledajući iznakaženo Lice onog čijom se modricom izliječismo (1 Pt 2,24) i mi možemo istinski vidjeti.

Danko Kovačević | Bitno.net