SAKRAMENTALNA STVARNOST

Po čemu se kršćanski brak razlikuje od zemaljskog braka?

Naposljetku, ženidba nije svojstvena samo kršćanima, nego je zajednička svim kulturama i svim religijama. Što onda takvu “zemaljsku” stvarnost kao što je ženidba čini sakramentom?

kršćanski brak sakrament

Foto: Shutterstock.com

Što brak čini sakramentom? Odgovor je jednostavan – krštenje. Kao što Ivan Pavao II. kaže: “Naime, krštenjem su muž i žena konačno ucijepljeni u novi i vječni savez, u zaručnički savez Krista s Crkvom. Upravo zbog toga nerazorivog ucjepljenja, prisna zajednica bračnoga života je uzdignuta i uznesena u zaručničku ljubav Krista, podržavana i obogaćivana njegovom otkupiteljskom silom.”1

Pa ipak, među svih sedam sakramenata (krštenje, potvrda, euharistija, pomirenje, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba), ženidba na prvi pogled najmanje nalikuje sakramentu.

Naposljetku, ženidba nije svojstvena samo kršćanima, nego je zajednička svim kulturama i svim religijama. Što onda takvu “zemaljsku” stvarnost kao što je ženidba čini sakramentom? Da bismo iznijeli temeljitiji odgovor na to pitanje, prvo moramo bolje razumjeti što su sakramenti.

Ako ste u djetinjstvu pohađali vjeronauk, možda ćete se prisjetiti da su vas učili kako je sakrament “vanjski znak ustanovljen od Krista po kojem nam daje svoju milost”.2 Za većinu ljudi ova definicija iz knjige ne uspijeva uhvatiti istinsku čudesnost i dubinu sakramenata. Mi se preko tih “vanjskih znakova koje je Krist ustanovio” zapravo susrećemo s vječnim Bogom u prolaznomu svijetu i postajemo dionici u njegovu božanskomu životu.

Beskrajni ponor razdvaja Stvoritelja i stvorenje. Čudo sakramenata je u tomu što oni premošćuju taj ponor. Sakramenti su ondje gdje se nebo i zemlja “ljube”, gdje Bog i čovještvo postaju jedno u tijelu.

Bog je nevidljiv. Sakramenti nam dopuštaju da ga vidimo pod velom vidljivih stvari. Bog je nedodirljiv. Sakramenti nam dopuštaju da ga dodirnemo. Bog je nepriopćiv. Preko sakramenata bivamo u zajedništvu s njime.

To zajedništvo Boga i čovještva živa je stvarnost u osobi Isusa Krista. Tako sakramentalni život Crkve izravno teče iz dinamizma utjelovljenja, iz otajstva Riječi koja je tijelom postala, Boga koji je postao Čovjekom. U Kristu se Bog zauvijek zaručio s našim tijelom i prožeo materijalni svijet svojom spasiteljskom silom. Uistinu, kao što je Tertulijan, rani crkveni otac kazao: “Tijelo je postalo najbitnija točka spasenja.”3

Nasuprot autentičnoj sakramentalnoj duhovnosti, postoji također široko rasprostranjena, no teško promašena koncepcija duhovnosti koja je sklona obezvrjeđivati tijelo, sa sumnjom gledati na nj, a kadšto čak i odnositi se s prezirom prema njemu. Katoličanstvo, daleko od umanjivanja vrijednosti tijela, duboko je osjetilna vjera. To će reći da u tijelu i preko tijela (osjetilno) susrećemo ono božansko.

Bog nam se ne priopćuje pomoću nekakve duhovne osmoze. Bolje je reći da nas susreće u onome što jesmo kao zemaljska, tjelesna bića. Radije nas susreće kao zemaljska, tjelesna stvorenja. U tomu je veliki dar sakramenata.

Mi uistinu postajemo dionici u božanskome životu po kupelji tijela vodom (krštenje); po pomazanju tijela uljem i polaganju ruku (potvrda, zaređenje, bolesničko pomazanje); ispovijedajući se našim ustima i primajući izgovorene riječi odrješenja (pomirenje); po blagovanju i pijenju Tijela i Krvi Kristove (euharistija); i naravno, po susretu koji muškarca i ženu čini “jednim tijelom” (ženidba).

Jesam li upravo dao naslutiti da je bračni zagrljaj susret s Kristom i dioništvo u božanskomu životu? Da, jesam. Spolnim činom supružnici ozakonjuju svoj sakrament. Upravo u spolnomu činu riječi ženidbene privole tijelom postaju i spolni je čin kao takav vidljivi znak sakramenta ženidbe. Kao što papa Ivan Pavao II. kaže: “Sakrament, kao vidljivi znak, ustanovljen je s čovjekom, kao tijelom, preko njegove vidljive muževnosti i ženstvenosti. Tijelo je, zapravo, samo sposobno nevidljivo učiniti vidljivim, duhovnim i božanskim. Ono je stvoreno da u vidljivu stvarnost prenese svijet otajstva skrivenoga u Bogu od pamtivijeka i tako bude njegov znak.”4

Jednostavnim jezikom, molim. Papa ovdje kaže da je Bog stvorio naša tijela kao muško i žensko kako bi u svijetu bila znak kojim se objavljuje njegovo vlastito vječno otajstvo, a to se naročito događa kada muž i žena sjedine svoja tijela u “jedno tijelo”.5 Koje je to otajstvo skriveno u Bogu od vječnosti? Ukratko (kad bi bilo moguće Boga ukratko objasniti), preko Krista kao članovi Crkve u ovomu životu postajemo udionici u Božjemu trojstvenomu životu i njegovomu veličanstvenomu planu za nas. To je ono što brak simbolizira i objavljuje.

Sakramenti su djelotvorni znakovi, što znači da oni doista prenose ono što simboliziraju. Tako ljubav muža i žene nije tek puki simbol ljubavi Krista i Crkve. Za krštenike je riječ o stvarnomu dioništvu u njoj. To je “otajstvo veliko”, kako kaže sveti Pavao (ili kako neki prijevodi kazuju, to je “veliki sakrament” – usp. Ef 5,32).

Budući da su svi sakramenti namijenjeni dubljemu uranjanju u ženidbu Krista i Crkve, Ivan Pavao II. brak naziva “prototipom” svih sakramenata.6 Kao što kaže Katekizam: “Sav kršćanski život označen je svadbenom ljubavlju Krista i Crkve. Krštenje… već je svadbeno otajstvo. Može se reći da je svadbena kupelj koja prethodi svadbenoj gozbi, Euharistiji.”7

Budući da sjedinjenje supružnika otvara prozor za razumijevanje čitavog kršćanskog života, Ivan Pavao II. kaže da brak, ukoliko nam ukazuje na sjedinjenje Krista i Crkve, omogućje utemeljenje braka kao sakramenta. To je ono što ženidbu čini sakramentom. To je autentična objava vječnog Božjeg otajstva u stvorenom svijetu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa “Otvoreno o seksualnosti i braku”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Bitno.net

 


1 FC 13
2 Baltimore Catechism, br. 304
3 Usp. Tertullian, On the Resurrection of the Flesh, poglavlje 8.
4 TT 19,4
5 Usp. TT 97,4
6 TT 98,2
7 KKC 1617

Objavljeno: 21. ožujka 2017.

Možda vam se svidi