Zašto pristajemo da nam na nacionalnoj televiziji serviraju u udarnom terminu raspelo umočeno u mokraću kao nešto što je umjetnost? Nije da se sve u životu treba mjeriti kroz novac, no što onda o nama govori činjenica da taj performans još i financiramo iz svog džepa? Jedno je sigurno – slijeganje ramenima pretvorili smo u nacionalni sport

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

I najpovršnijem promatraču moglo je postati jasno kako je već neko vrijeme u gotovo svim segmentima javnog života na djelu uporno i nezaustavljivo urušavanje i srozavanje vrijednosti kršćanske civilizacije. Iako je moderna zapadna civilizacija nastala upravo iz europskog kršćanskog civilizacijskog kruga, danas se ona odriče tih svojih kršćanskih korijena na način da vlastito ishodište prezentiraju kao nešto što je vrijedno prezira i što u biti pripada jedino i isključivo prošlosti.

Paradoksalno zvuči činjenica da Europska unija, taj simbol ujedinjene Europe danas u svom Ustavu ne želi spomenuti kršćanstvo da ne bi uvrijedili druge (mislim da se pod pojmom drugi manje podrazumijevaju pripadnici drugih konfesija, a više perjanice modernog sekularizma u potpunosti alergičnog na sve što ima veze s tradicijom, i pogotovo, Kristom) dok se istovremeno možemo prisjetiti riječi Ivana Pavla II iz 1982. kada je rekao da smjer Europe ovisi o tome hoće li se ona zatvoriti u granice svojih malih zemaljskih interesa i egoizama ili će pak znati otkriti svoju dušu u civilizaciji života, ljubavi i nade. Te je godine zasigurno Berlinski zid baš kao i ideologija koja ga je podigla djelovao čvrsto i neslomljivo, no to nije priječilo velikog Papu da progovori o zajednici od Atlantika do Urala, te od Sjevernog mora do Mediterana nazivajući taj prostor „kontinentom kulture“ koji ako bude svjestan svoje duhovne baštine i identiteta može iznjedriti inicijative koje će stvoriti pravedniji i bratski svijet.

Znao je Papa dobro o čemu govori, no Europa i svijet su krenuli upravo u obrnutom smjeru.

Mnogo je aspekata preko kojih možemo pratiti kontinuirano udaljavanje modernog svijeta od Boga, prije svega od kršćanskih vrijednosti, no najznačajniji po utjecaju i posljedicama svakako je skladni „ples“ politike koju već desetljećima vode političke elite i medija koji u stopu (govorimo o onim najutjecajnijim medijima koji informiraju i najveći broj ljudi) prate postulate te politike modernog doba.

Ljudi mogu pripadati različitim svjetonazorima, biti konzervativniji ili liberalniji, religiozni ili pak ateisti, no bez obzira na takvu njihovu opredijeljenost trebala bi im svima u jednakoj mjeri, kad govorimo o visokoj politici i najutjecajnijim medijima, smetati logička nevjerodostojnost, licemjerje i dvostruki kriteriji. Čini mi se ipak da današnji svijet s time danas nema ama baš nikakvih problema.

Uzmimo samo najsvježiji primjer (iako bih bez problema mogla navesti bez da puno razmišljam još bar pet – šest sličnih primjera) nevjerojatne i bezobzirne ignorancije svjetskih političara i medija prema kršćanskim žrtvama islamskih terorističkih skupina na Bliskom istoku i u Africi. Možda je prilično naivno očekivati da će zapadni svijet štititi kršćanske skupine kad istovremeno na drugoj strani europske i američke elite glasno ili pak prešutno odobravaju iskorjenjivanje tog istog kršćanstva u svome dvorištu? Ako išta ovdje ih se ne može optužiti za licemjerje jer su jednako dosljedni u šikaniranju kršćanstva. Ono na čemu definitivno padaju na ispitu jest da se nimalo ne suzdržavaju kad treba drugima (pa i nama, uzmimo samo najnoviji izvještaj Amnesty Internationala o diskriminaciji manjina u Hrvatskoj) da se doslovce izrazim – soliti pamet – i docirati o manjkavostima u zaštiti ljudskih, manjinskih i inih prava. Da se nisu tako lako odrekli kršćanskih moralnih načela možda bi prije „izvadili brvno iz oka svoga“ i poradili na tome što na sva usta cijelom svijetu propagiraju te nas ujedno i poštedjeli teoretiziranja u službi političkih interesa, a ne dobrobiti ljudi i njihovih prava.

Prisjetimo se, kad je u terorističkom napadu na magazin Charlie Hebdo u Parizu poginulo dvanaest ljudi stao je svijet. Doslovce je stao! Ruke najmoćnijih političkih čelnika ispreplele su se u nijemoj boli dok su tragično marširali ulicama Pariza braneći neotuđivo ljudsko pravo na slobodu govora sažeto u jednu rečenicu: Je suis Charlie! Istovremeno nisam primijetila nikakav tragični marš u počast tisuća mrtvih u Nigeriji, možda tek kakvu malu vijest na marginama portala te u posljednjim minutama Dnevnika prije sporta i prognoze (ako i to!) kad već idu rubrike Zanimljivosti i Vjerovali ili ne. Ti su događaji bili gotovo istovremeni i dok je svijet oplakivao jedne žrtve i oštrio olovke u obranu slobode govora, poruka koja se mogla iščitati iz odnosa prema ovima drugima bila bi: Vi niste vrijedni naših suza. Ni naše borbe.

Dvoličnost i dvostruki kriteriji na djelu.

Kroz vrlo kratko vrijeme ponovno su se, skoro u dan, poklopila dva događaja s gotovo identičnim brojem poginulih. Pad njemačkog zrakoplova tvrtke Germanwings odnio je 150 života, isto kao i masakr na sveučilištu u Keniji gdje su ljudi ubijeni zato što su – kršćani. Ponovno smo mogli biti svjedoci licemjerja gledajući moćnike kako posrću po Alpama, tješe obitelji stradalih frazama poput „cijeli svijet je uz vas i vašu bol“ ne obazirući se na činjenicu da je opet bol jednih uzeta kao vrednija od boli drugih, da su jedne žrtve tragičnije od drugih… Ponovno jednaki i „jednakiji“. I nitko da bi riječ rekao.

Doduše, ne baš nitko. Jedna mala zemlja koju je Amnesty International ljutito okarakterizirao kao diskriminatornu prema manjinama i kao zemlju gdje se krše ljudska prava skupila je 147 svojih studenata koji su 147  (toliko je bilo kenijskih žrtava) sekundi nepomično ležali pred zgradom nacionalnog kazališta da bi odali počast svojim kolegama koji za razliku od njih više nemaju studentskih briga ni ispitnih rokova na kojima bi se trebali pojaviti. Oni se više sigurno nigdje neće pojaviti, za njihova ljudska prava ne organiziraju se marševi, ne oštre se olovke, ne održavaju komemoracije, za njih je rezervirana tek pokoja sporadična ljudska sućut s drugog kraja svijeta, a onda će se Zemlja nastaviti okretati kao da se ništa nije dogodilo.

Da paradoks bude veći, prije će jedan muslimanski Egipat vojskom zaštititi svoju kršćansku manjinu nego što će to učiniti moralno degradirani Zapad koji se ipak neće libiti da prvom prilikom tom istom Egiptu udijeli packu ako se ne bude ponašao po njihovim zamislima.

Zapad se definitivno odrekao Krista, no s tim odreknućem otišli su i ljubav, milosrđe i sućut. Otišla je njegova istinska poezija, i ljepota.

Ne može se pravednim zvati svijet koji gnjusne karikature koje pljuju po svetinjama naziva satirom, provokacijom u ime većeg dobra (palo mi je na pamet, jesu li nacističke antisemitske karikature, tada vrlo popularne, isto okarakterizirane kao satira ili pak imaju drugačije značenje?) i ne može onda takav svijet sebe uzimati za vrhovnog arbitra koji će onda svima drugima određivati tko smije živjeti a tko ne, tko smije u nešto vjerovati a tko ne, tko smije na kraju krajeva i govoriti – a tko ne.

Što uostalom i očekivati od svijeta koji ubija svoju nerođenu djecu i dijabolično to slavi kao vrhunac ljudskih prava?

Možda je zaista današnji svijet otišao predaleko. Možda je sveti Papa mogao one riječi izreći 1982., možda bi danas one zvučale samo kao san, želja i utopija, a nipošto kao nešto što može postati naša stvarnost.

Možda ne možemo puno toga promijeniti i možda smo u svjetskim okvirima beznačajni i maleni, no sigurno je da ne moramo na sve pristajati. Zašto slijediti trendove koji očigledno nisu dobri? Zašto barem onda u svom dvorištu ne reći – ne, to nije u redu? Zašto pristajemo da nam na nacionalnoj televiziji serviraju u udarnom večernjem terminu raspelo umočeno u mokraću kao nešto što je umjetnost? Raspelo, u tjelesnoj izlučevini, umjetnost? Nije da se sve u životu treba mjeriti kroz novac, no što onda o nama govori činjenica da taj performans još i financiramo iz svog džepa? Jedno je sigurno – slijeganje ramenima pretvorili smo u nacionalni sport. Sliježemo tako ramenima i na kraju pojedemo sve što nam se servira. Ima li takvoj praksi u ovom društvu kraja? Mnogi ljudi su kukavice, ali sve dok to prihvaćaju, to će i biti.

Kaže mudar narod da je tuđe misli lako shvatiti kad imaš svoju glavu, i to je, rekla bih, dobar početak. Štoviše čak i odličan.

Nikolina Nakić | Bitno.net