Naša generacija prestaje svoj brak gledati u kontekstu šire slike. Zapneš na jednom problemu, u toj svojoj nikakvoj trenutnoj perspektivi i čini nam se da je bolje sići s te ceste dok te ne proguta mrak a ponekad je sve što treba pogled odozgo

Stipo I Kata

Već duže vrijeme želim pisati o dugovječnim brakovima koji su izdržali ispite vremena i svih okolnosti i oluja koje su im stajale nasuprot. Ponekad o njima mislim kao o fosilima, rijetkim i prerijetkim primjercima iz nekih drugih vremena i života koje su živjeli neki drugi ljudi, no onda opet shvatim da su to naši djedovi i bake, pradjedovi i prabake, mnogi od njih već pokojni u vječnosti nakon što su proživjeli svoje i iz današnje ali i tadašnje perspektive teške živote. Gledajući razvode ljudi oko sebe pomislim na trenutak da su dugovječni brakovi prošlost, no onda me stvarnost demantira, i to obično demantira posred srca. Jer sve su te dugovječne bračne priče takve. Pričaju priču o ljubavi koja traje i nije ograničena dimenzijom vremena kakvo poznajemo. Ljubav je to koja je vječna kategorija.

Moje djedove i bake, sada sve već pokojne, doslovce je rastavila smrt. Posebno je dirljiva priča mog dede Ive koji je s pedeset i nešto godina naglo ostao udovac, odmah nakon toga izgubio u Domovinskom ratu i i sina i ostao sam samcat u praznoj kući koja je pamtila neka veselija i bučnija vremena. Narednih dvadeset i pet godina, cijeli jedan život, moj djed je lijegao sam u bračni krevet iznad kojeg su ga promatrale slike moje bake, žene najljepšeg osmijeha u bisernoj cvetkovačkoj nošnji i njegovog tada malenog sina kako ponosno u ruci drži uspomenu s Prve svete pričesti. Možda bi netko rekao da je on tada zaustavio svoj život. Međutim to nije istina… on je znao da je brak sakrament vječan kao i duša i iako često i prečesto usamljen i tužan i dalje je čuvao njihovu bračnu sobu netaknutom, nježno njegovao bakino cvijeće na prozorima, hranio njene kokice i obrađivao njen vrt, s ljubavlju dakle nastavio činiti sve stvari koje su i njoj bile važne, sve dok jednog petka u 15 sati poljupcem neba u satu Božanskog milosrđa nije otišao zauvijek svojoj Dragi. Svi smo na njegovom ispraćaju znali koliko je u pravu bio svećenik kada ga je prozvao Jobom naših dana, no pouka koju sam još jednom dobila eto i primjerom iz vlastite obitelji bila je koliko je bračna ljubav dragocjena, koliko ju treba čuvati da odoli svim kušnjama i koliko je granice ovog materijalnog svijeta kakav mi poznajemo ustvari malo dotiču.

Nedavno mi se također javila prijateljica i rekla da ako ću ikada pisati o brakovima koji su preživjeli sve Scile i Haribde ovog svijeta, nek svakako spomenem i njezine baku i djeda koji su upravo proslavili 60 godina braka. Pomislila sam: šezdeset godina! I još sam pomislila kako nakon toliko godina dvoje ljudi zaista čine istinitom onu tvrdnju o dvoje u jednom tijelu, jer dok gledaš njih dvoje kako hodaju držeći se za ruke i ne znaš zapravo gdje završava jedno, a počinje drugo.

Stipo i Kata, tako se naši slavljenici zovu, imali su sve samo ne lagan život. Oboje su došli iz obitelji gdje su još u djetinjstvu osjetili surovost života: Stipo je izgubio oba roditelja do svoje pete godine i odrastao u domu, a Kata je bila jedno od dvanaestoro djece, također ostala bez oca u petoj godini. Oboje su zaliječili rane uzajamnom ljubavlju koja eto traje još od davne 1955., izrodili petero djece od kojih četvero hoda ovom našom zemljom i eno ih, šeću laganim osamdesetogodišnjim korakom čvrsto se držeći za ruke, i gledaš ih tako i puni ti se srce i ne možeš ne pomisliti: ovo je i Bog imao na umu kad je stvorio muškarca i ženu!

Stipo i Kata su tako zajedno dočekali starost, ne sumnjam da bi i moji Ivo i Draga isto tako samo da im je život ponudio priliku, brojni su ljudi koji nam svojim životima dokazuju suprotno od onog u što nas današnji svijet uvjerava – da sve, baš sve počinje i završava s našom vlastitom srećom. Ima li prave sreće, ako se tvoja sreća ne ogleda u oku onog drugoga?

Nemojte misliti da je ovim primjerima koje sam navela bilo samo tako dano da kliznu kroz život jedno uz drugo, dok ih smrt ne rastavi. Baš kao i za svaki brak i oni su se za svoj brak svakoga dana iznova odlučili i svakoga dana na njemu radili. Pročitala sam jednom jednu veliku istinu da je čitava vještina u braku umjeti prijeći iz ljubavi u prijateljstvo, ne žrtvujući pri tome ljubav. Pritom valja imati na umu da bračna ljubav nije stanje nego kontinuirani proces.

Utješno je imati nešto tako na umu u trenutku kad nam se čini da je skoro svaki brak oko nas, pa možda i upravo naš u nekakvoj slijepoj ulici. Život nosi sa sobom i teške situacije i neizbježne konflikte jer je takav jednostavno život. Teško da ćemo baš mi biti pošteđeni toga. Pitanje koje si možemo postaviti je što učiniti s tim, što su činili ljudi koji su uspjeli zajedno i proživjeti svoje živote i ostarjeti zajedno i umrijeti zajedno? Besparica, bolest, prevara, smrt – problemi su s kojima su se ljudi suočavali vjekovima – pa ipak je nekako tim ljudima uspjelo ostarjeti zajedno. Činimo li mi nešto krivo?

Mislim da naša generacija, u većoj mjeri nego ijedna prije, prestaje svoj brak gledati u kontekstu šire slike. Zapneš na jednom problemu i ne vidiš oko sebe nego mrak i čini ti se da je tvoj brak baš poput autoceste koja će te sigurno dovesti do kraja puta, ali ti trenutno možeš vidjeti samo tebi najbliži osvijetljen dio. Zapnemo u toj svojoj nikakvoj trenutnoj perspektivi i čini nam se da je bolje sići s te ceste dok te ne proguta mrak a ponekad je sve što treba pogled odozgo, drugačija perspektiva koja ukazuje da će nas ta cesta ipak nekamo odvesti. I da se isplati ostati u njoj i rješavati konflikte i popravljati slomljeno, ako je to ono što oboje želite.

Moj četrnaestogodišnji brak mala je beba naspram brakova koje sam ovdje spominjala, u usporedbi s tim „starcima“ poput tinejdžera u pubertetu, no i te godine bile su mi dovoljne da shvatim kako nema uspjeha ako se jedno nameće drugom već da je sv. Pavao ušao u duboku istinu kad je govorio o potrebi da se podlažemo jedno drugome, iz ljubavi. Život nosi bezbroj prilika i dok si još mlad i gord i svijet ti je pod nogama misliš da možeš sve sam, i biti krojač vlastite sreće i kovač vlastite sudbine i teško se nekome „podložiti“. Razlog zbog kojeg i ovu riječ koja se odnosi na podlaganje u najplemenitijem smislu stavljam pod navodnike jest nesposobnost modernog čovjeka da uopće pomisli kako je istinski biti međusobno podložan nešto što je dobro i plodonosno – danas nam naš ego više nego ikad voli šaputati da mi time potiremo sebe i svoje dostojanstvo. Ništa nije dalje od istine od toga. I sam Isus koji je uzor poniznosti u potpunosti je sebe podložio Ocu a da ništa nije izgubio od svoga dostojanstva, samo ga je jače očitovao. Više ima dostojanstva i slobode onaj tko se svojevoljno i iz ljubavi podloži drugome, nego onaj tko ne može podnijeti da ugađa ikome osim samome sebi.

Kako čovjek stari tako počinje sve više uviđati istinitost i ispravnost takvog odnosa. I prođu godine i nestane ljepota i krepkost i zdravlje i ne postoji više snaga nego samo drhtaj i iako ogledalo priča neku drugu priču, u oku voljene osobe ljepši si nego ikad. Ljepši nego davno nekad.

U tome je tajna onih brakova koje sam spomenula. Životu usprkos i cijelom ludilu današnjeg svijeta usprkos, jer taj isti svijet jedino ljepotu i vječnu mladost smatra vrijednima ljubavi, oni su shvatili da su godine bile te koje su očvrsnule i oplemenile i zapečatile ono što su prepoznali i osjetili davno, tako davno da bi to zaboravili kad ne bi vidjeli sebe u oku drugoga. Ili drugoga u svom srcu. Bez obzira na zapreke koje život može staviti pred nas. Na pamet mi pada priča iz filma Bilježnica kada starac dolazi svakodnevno svojoj ženi koja je u domu jer boluje od Alzheimera i priča joj uvijek iznova priču o njihovoj ljubavi i njihovom životu, naizgled bez uspjeha i smisla jer ona ustvari pojma nema tko je taj čovjek koji s njom razgovara… no ona je još uvijek ta žena koju je odabrao. I na pamet mi pada jedan predivan odgovor koji je dao jedan drugi starac iz neke druge priče no gotovo iste situacije kao iz spomenutog filma, kada liječnik pita tog čovjeka: kako možete uvijek iznova sve to raditi i sve to govoriti, kad ona više uopće ne zna tko ste vi?

Čovjek je odgovorio: Možda ona sada ne zna tko sam ja, ali ja vrlo dobro znam tko je ona.

Možda je to i najvažnija misao cijele ove priče. I cijeli njen smisao. U svakom trenutku znati i baš nikada ne ispustiti iz vida tko je osoba koju si jednom odabrao voljeti.

Nikolina Nakić | Bitno.net