U ludom nogometnom uzbuđenju u Hrvatskoj ovih su dana titrale i zastave i mnoga hrvatska srca. Toliko je toga u prepoznatljivim crvenim kvadratićima, a najdraži su mi uvijek u tom stilu ukrašeni retrovizori. Nekako volimo tu atmosferu u zraku u kojoj i kad ne pratimo sve na ekranima, iz domova i stanova čujemo svaku asistenciju, a pogotovo gol.

Mnogi su željno iščekivali ponedjeljak 24. lipnja i borbu s Italijom. Nisu bili daleko od istine mnogi statusi na društvenim mrežama da je bilo teško izdržati gledati utakmicu do kraja. Cijeli je tjedan trajao taj dvoboj između uzbuđenja i gorčine, sreće i treme, ponosa i nevjerice, s vrhuncem u toj posljednjoj utakmici u skupini.

I ja silno volim nogomet i sve vezano uz njega. Od velikih utakmica i imena o kojima volim čitati razne analize i komentare, do onih malih na kojima igraju manji kvartovski klubovi s najmanjim, tj. najmlađim igračima, sve do turnira, čak i običnih treninga.

Posljednjih sam dana tako i sama bila svjedok i pratitelj brojnih članaka i vijesti o svemu što se tiče hrvatske nogometne reprezentacije. Široka je lepeza toga što sve ljudi mogu upućivati, ponekad je malo više nerealnih očekivanja, pretjeranih zaključaka, prekritičnih prosudbi i ocrnjivanja, nego što se bodri, pohvali i pokaže razumijevanje. Mnogo je teže biti čovjek samosvladavanja, odmjerenosti, razboritosti, mira, zdrave suzdržanosti, skromnosti, poniznosti; čovjek dostojanstva. U srcu mi je i molitvi zato cijela naša reprezentacija da takva ostane i u tom raste te da oprosti svima na brzim, a često i nepristojnim riječima ili zaključcima.

Kad je naša reprezentacija s Albanijom “izjednačila”, “knedla” mi je zapela u grlu, a tuga obuzela. Malo čas poslije jedna žena, onako usput u šali povika: “Ljudi, Bog je s nama!” Tek danima poslije mi se to počelo činiti više proročki, nego samo simpatično. Tek sam poslije počela razmišljati kako se Bog može i treba umiješati u nogomet, u prvenstvo i navijanje. Na tren me zatekla misao o svim mojim i o svim našim junacima i idolima.

Kad je tema nogomet, silno me veseli kada mogu podijeliti neke lijepe i dobre stvari koje sam nedavno čula i doživjela:

Svjedočanstvo Lovre Zvonareka

Tako je nedavno jedna moja prijateljica imala priliku upoznati i intervjuirati mladog hrvatskog nogometaša iz Preloga, Lovru Zvonareka, koji je upravo potpisao ugovor za Bayern München, a neki ga nazivaju i „hrvatskim wunderkindom“.

Osim što svojim životom svjedoči već trinaestu godinu nogometnog truda i odricanja, ovaj mladić svjedoči i vjeru u Boga u kojoj su presudnu ulogu imali njegovi roditelji, a posebno majka.

„Vjera je nešto što mi je ostalo i što ne može izaći iz moje glave, to je ono što je stabilno”, njegove su riječi. Odgoj mu je pomogao da zna prioritete, a veli i da „kad saznaš što vrijedi, lakše je“.

Svoju ustrajnost na tom putu zahvaljuje i minhenskoj župi, u kojoj je mnogo Hrvata, te u kojoj svete mise i klanjanja Presvetom oltarskom sakramentu nisu dopustile njegovim mislima da odlutaju negdje drugdje.

Mladi nogometaš govori da Bog ima plan za naš život i da treba svjedočiti vjeru gdje god bili, a prisjeća se i jedne situacije kada se prekrižio prije jela nakon čega su onda i mnogi drugi to učinili.

Lovro spremno komentira i neke svjetski poznate trenere poput Zlatka Dalića i Jürgena Kloppa, koji svojim javnim svjedočanstvom potvrđuju da Bog postoji i da, ako mu predamo život, ne možemo izgubiti.

I za kraj, ovaj mladi nogometaš, rođen na dan kad i Alojzije Stepinac, upravo njega ima za uzora i upravo je njemu posvećena kapelica u Münchenu u koju odlazi. Ne planira mnogo budućnost jer želi što više živjeti u sadašnjem trenutku, a kad dođu teški trenutci, poručuje da imamo dvije ruke koje možemo sklopiti.

Dalić i Euro

Poznato je i otvoreno svjedočanstvo vjere izbornika Dalića koji se, pak, vrlo zanimljivo osvrnuo na jednoj nedavnoj konferenciji na pitanje o predstojećem Europskom prvenstvu i pripremama: „Moj moto je da se u pobjedi ne uzvisim, a u porazu ne ponizim. To je ono što mene drži.“

O „velikim danima“ za nama, progovara ovako: „Kad su velike utakmice, nimalo mi nije lako ni ugodno. Cijela Hrvatska na leđima, cijela dijaspora. Imam svoje molitve koje uvijek molim, koje sam sebi uvijek pročitam, zahvalim Bogu za sve što mi je dao, ne tražim ništa, sve dam u Božje ruke pa ti, Bože, dalje.”

„Samo Bog dostaje”

Kad se osvrnemo na trenutno Europsko prvenstvo, što nas uči aktualna situacija?

To da život ide dalje i sve prolazi, a „samo Bog dostaje“, kako je rekla velika sveta Terezija Avilska.

Samo On je stalan, nepromjenjiv, neprolazan, on je hridina naša i utočište (usp Ps, 62,3). Uz njega se jedino ne bojimo, a sinovi su ljudski kao dašak, kao pljeva što je vjetar raznosi (usp. Ps 62,10); bili oni slavni nogometaši, poznati izbornici, navijači, komentatori ili neki drugi posve ‘maleni’ ljudi.

Uči nas i da Hrvatska nije doživjela neuspjeh dok god ima onih koji znaju reći: „ Evo nas, Bože“, kao i onih koji znaju gubiti. Pobjeđivati je lako. Treba znati gubiti, a za to je potrebna velika duhovna i psihofizička snaga. Za to je potrebna istovremeno i malenost i hrabrost.

No, da se ne igram dalje ni filozofa ni komentatora, želim samo reći ovo: što je jedan sport, jedna igra i prvenstvo naspram Vječnosti, naspram naše trke za Nebom? I zato se radujem kad god u nogometu vidim Boga, kad god netko posvjedoči Boga, kad se nešto Božje provuče, kad god nas netko otrijezni i kaže ono što je jedino bitno. I radujem se kad je toga sve više. I dok god toga bude u hrvatskom nogometu, on će uistinu biti nešto posebno i može nam jedino biti ponos svima.

A kad smo kod Vječnosti, kad je cijela nacija ujedinjena u navijanju, u istom traženju i „osjećaju“, u istoj atmosferi, to je zapravo slika naše čežnje za Nebom. To zajedništvo, to iščekivanje, to slavljenje samo je mali predznak kako bi nam moglo izgledati u Raju. I iako nam je često život težak, a mi premoreni, kad je neka naša utakmica, ponese te, ideš, navijaš, stalo ti je.

Ako te i ne zanima toliko, ideš, gledaš i navijaš s drugima, zbog drugih. E to je to. Skupljamo se i na trenutak smo sretni pa bilo to i tih devedeset minuta i volimo taj osjećaj sreće kada stane cijeli naš svijet tada, pa makar nam to bilo zadnje.

Europa i Bog

Kad promišljam dalje o Europi, ne mogu nikako ostati samo na nogometu i prvenstvu. U pamet mi dolazi priča koju sam pročitala u onim poznatim dječjim bajkama, a zove se „Svirač iz Hamelina“. Radi se o srednjovjekovnoj njemačkoj legendi u kojoj se u grješnom i drskom gradu Hamelinu pojavila najezda štakora.

Neobičan stranac s frulom oslobodio je grad najezde, ali su ljudi bili nepravedni i nisu mu podmirili dug. On ih je kaznio tako što su im sva djeca tijekom noći nestala. Legenda govori da je svu djecu zaveo melodijom na fruli i da su krenula u nepovrat, odakle se nikad više nisu vratila. Kad se grad ujutro probudio, svi su bili šokirani.

Ta mi se neobična priča, koju su zapisali i Goethe i braća Grimm, snažno urezala, a provalija iz slikovnice, uvijek mi je djelovala strašno.

Jesu li naši narodi na putu u nepovrat? Hode li prema Svjetlu ili provaliji? Osim dva gola u posljednjim minutama u čak dvije nedavne utakmice, ovo me pitanje o Europi koju je toliko toga već „pojelo“, istinski brine i ‘štrecne’ kad promislim što nam je uistinu bitno i u kojem smjeru idemo.

Daj, Gospodine moj, da se u Europi po tebi i s tobom dičimo i tebe prepoznajemo i da mnoge sa sobom u Raj dovedemo. Daj Bože. S prvenstvom ili bez njega.

Mnoge smo medalje već osvojili, ali kad bismo svijetlili i u Svjetlo za sobom primjerom ili riječju i druge povlačili, to bi bila najveća i istinska Euro-pobjeda. I nema tog priznanja i te časti koju bismo dobili, a koja je veća i važnija od Neba kojem težimo i Raja za kojim čeznemo.

Kraj

Rečenicu „Bog je visoko, a kralj daleko“ jednom je davno prema predaji izrekao hrvatski ban Nikola Šubić Zrinski, a uoči utakmice s Italijom predsjednik Zoran Milanović uputio ju je „Vatrenima“, dodajući da vjeruju u sebe.

Nadodala bih ipak da se ne uzdamo samo u sebe i da Bog nije tako visoko.

I vraćam se na onaj drugi, već spomenuti poklik: “Bog je s nama! Ostanimo i mi s njime!”

Hrvatska ne gubi sve dok s ovakvim utakmicama odgajamo i podižemo djecu.

Nakon dvoboja s Italijom, navečer u 23 sata, vraćala sam se sa svojim devetogodišnjakom od velikog videozida gdje smo gledali utakmicu prema kući. Mnoga su dječica plakala, sve je utihnulo, a čak i s poznatima se nije dijelilo puno riječi. No, baš u toj šutnji dogodila se jedna od najljepših kateheza u mom životu; ona o porazu, o boli, o gubicima, o pobjedi, o dostojanstvu, o smislu, o životu, o Bogu. Nikad mu življe nisam mogla prenijeti neke istine koje sam priželjkivala.

Bitno je cijelo prvenstvo iskoristit djeci za pouku.
Nije sve samo u onom što vidimo.
Bitno je očima nevidljivo.
Bitno je ne mrziti.
Bitno je biti u miru.
Bitno je ostati ponizan.
Jer samo tako smo veliki.
A najbitniji je Bog i doći u Nebo.
Bogu hvala na svemu dobrom u hrvatskom nogometu!

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Poticanje razvoja svijesti o ravnopravnosti spolova i drugih najviših vrednota ustavnoga poretka koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.