Dokumentarni film „Gnothi Seauton“ (grč. Spoznaj samog sebe) koji govori o skijaškom uspjehu obitelji Kostelić, završava dojmljivim mislima:

„Naravno da ćemo svi umrijeti. Samo su dva pitanja: na koji način i što ćemo ostaviti iza sebe? Od svega čim smo se bavili u povijesti, u kamenu su ostala samo dva traga: mačevi velikih vojskovođa i imena olimpijskih pobjednika“.

S dolaskom veljače, često mi sve krene mirisati na bl. Alojzija Stepinca. Posebno od onda kad sam čula da je jedan američki laik prilikom nedavnog posjeta Hrvatskoj spoznao da je naše hrvatsko tlo toliko posebno jer je natopljeno krvlju. Nekad teško mogu vjerovati da postoje ljudi koji su za nešto dali svoj život. Tek slutim kakva se sila iza toga krije. Ima li išta veće? To je zapravo i ono što je sam Bog učinio.

Obuzme me nešto veliko čim pomislim na blaženog kardinala Stepinca. Kao da se isti tren spusti „pomazanje“. Očito su to „svetačka posla“ jer ne znam kako bih to drugačije objasnila. Mnogi su osjećali to strahopoštovanje pa i onog dana kad su Stepinca dovodili u lepoglavski zatvor, kako je govorio jedan umirovljenik čiji je brat bio jedan od tamošnjih zatvorenika.

Lepoglavskim je zatvorenicima čuvar naredio da zagrebačkom nadbiskupu pripreme „doček“, tzv. špalir. Taj poznati način izražavanja ‘dobrodošlice’ podrazumijevao je i kamenovanje. Kad je nadbiskup izašao iz auta, ne znajući zbog čega su se ondje svi skupili, sve ih je blagoslovio, a oni su doslovno pali na koljena. Ta to je bio njihov nadbiskup.

Također, prema kazivanju jednog postarijeg ministranta iz kapele vječnog klanjanja na zagrebačkoj Trešnjevci Corpus Domini, da bi prilikom nadbiskupova ulaska u zagrebačku katedralu, ondje nastao velik muk jer su ga ljudi toliko poštovali. Znalo se koliko je bio hrabar i jednostavan, to je bilo ono što je „mirisalo“, ono što je narod osjećao.

Nedavno sam prisustvovala jednom predavanju o karizmama unutar Crkve. I stvarno, nije poznato je li Stepinac imao ijednu karizmu kao poseban milosni dar, nije poznato da je ikoga ozdravio, oživio ili imao kakvo izvanredno spoznanje, no zna se da je tako snažno živio stožerne krjeposti da je to bilo zadivljujuće.

Takve odlike nije imao samo pred kraj života. Cijeli je život gradio tvrđavu svojega duha. A snaga njegova duha kovala se i na bojišnici u Prvom svjetskom ratu gdje je nerijetko zbog svojih karakteristika napredovao. Jednom je osobno posvjedočio da je njegovu vodu dodijeljen neki Zagorac, otac osmero djece. Bilo mu je žao da takav pogine pa mu je ishodio odsustvo. Uspjelo je da ode kući i tako sačuva život. Drugom je prilikom zapovjedio da njegovi vojnici ne pucaju na Talijane koji su istrčali iz rovova zbog poplave jer je držao da je neljudski pucati u nezaštićene vojnike.

Je li svakodnevna izloženost smrti i ratnim stradanjima doprinijela junaštvu i postojanom nošenju svake patnje? Jedna me priča prilično potresla i već danima razmišljam o njoj, a povjerio mi ju je dragi svećenik. Čini mi se da može biti veliki biser.

Stepinac je, naime, imao dobrog prijatelja, Francisa Josepha Spellmana. Dopisivali su se još od bogoslovije pa i onda kad su obojica postali nadbiskupi. Dobro poznavajući Stepinca i njegov život, a posebno njegovu pravovjernost, kad je čuo što mu se dogodilo nakon Drugog svjetskog rata i kako je osuđen, to ga je jako potreslo pa se na razne načine zalagao za nepravedno osuđenog i utamničenog zagrebačkog nadbiskupa. Tako ga je volio da je dao tiskati stripove za djecu o Stepincu, kao što je i zaslužan za osnivanje jedne od boljih javnih škola u New Yorku, gimnazije „Archbishop Stepinac High School”.

Moj prijatelj svećenik svjedoči da je kao srednjoškolac u Torontu, jednom došao na ispovijed kod jednog svećenika koji je imao dar spoznaje, odnosno čitanja srca. Kad je spomenuo da je iz Hrvatske, čuo je nešto poput „Stepinek“. Naime, stari i sveti svećenik znao je za bl. Stepinca čim je spomenuta Hrvatska.

Tom je prilikom ispovjednik priznao da svoj poziv zahvaljuje upravo bl. Stepincu. Naime, kad je bio manji, čitao je strip o Stepincu koji je proširio Spellman, nadbiskup New Yorka i pomoćni biskup Bostonske nadbiskupije, a poslije i kardinal. Pročitavši strip kao dijete, ovaj stariji svećenik kaže da je došao svojoj majci i rekao: „Ja želim biti kao on“, pokazujući na Stepinca.

Nevjerojatno je da je netko u dalekom Torontu odlučio postati svećenik zbog stripa o nekom Alojziju Stepincu. Tko može „zapaliti“ svećenički poziv nekome tko živi u potpuno drugačijim okolnostima na drugom kraju svijeta? Glas o Stepinčevoj svetosti i žrtvi, sila i pomazanje iz krašićkog sužanjstva počeli su nadilaziti svijet. To samo Bog može. U njegovom je životu uistinu bila vidljiva Božja sila, a sada ta ista, još veća i snažnija, ponovno hara svijetom i onima koji se našem blaženiku utječu u zagovor.

Jedna zanimljivost je da svetopisamski citat govori da Kraljevstvo Božje dolazi u „sili“, a ne u riječi (usp. 1Kor 4,20). Drugim riječima, ne dolazi kraljevstvo Božje od mnogo mudrih riječi, pametovanja i silnih teologija, nego u sili, kako je prevedeno na engleskom, talijanskom, poljskom i drugim prijevodima Biblije. Hrvatski prijevod jeruzalemske Biblije kaže da je Kraljevstvo Božje u „krjeposti“. Ne može se reći da nije točno jer je sila ukorijenjena u krjeposti i krjepošću je prepoznajemo. Drugim riječima, oboje je vezano ne za ono što govorimo, već za ono što činimo. Stepinac nikako nije samo govorio i zato je bio pun Božje sile.

Da, umrijet ćemo svi. Samo je važno na koji način i što ćemo ostaviti iza sebe. Uvijek sam u životu čeznula za nekim velikim stvarima. Možda sam ih zamišljala na pogrješan način. Danas znam da je najvrijednije utrošiti svoj život za uzvišene ideale: za nečiji spas, za vjernost, za Krista. Sada znam da je to jednako važno, kao i živjeti.

Bi li se o bl. Stepincu govorilo i bi li dan danas američki gimnazijalci poznavali Stepinca iz povijesti svoje škole da je bio samo malo skloniji nekom kompromisu, da nije tako tvrdoglavo do kraja ustrajao u vjernosti Istini koju je u srcu jasno poznavao i da je samo malo više komfor, a ne žrtva, posijao svoje sjeme u njegovu životu?

Svi su drugi lideri više-manje zaboravljeni, govori se još samo o onima čija su djela bila veća od njih samih i koji ih i dan danas čine. Stepinac će me uvijek “gurati” da mora nestati strah predati se i strah umrijeti da bi živjeli. Stepinac me uvijek podsjeća da želim – ne čistilište – već samo Raj. S onim specifičnim crtama lica i ozbiljnim pogledom, uvijek mi govori da možemo biti „divovi“. Stepinac uvijek potiče da se zadovoljavamo samo najboljim, najčišćim, najistinitijim, najuzvišenijim i da nijedna cijena na ovoj zemlji nije za to previsoka. Ako želimo život koji nije prosječan, zatvorimo oči i zamolimo tog „diva” izdužena nosa i ozbiljna pogleda da sjedne i bude s nama. Mogli bismo se i sami iznenaditi nekim novim sanjama i maštama, mislima i težnjama, snagom i jakošću koja će prohujat kroza naše srce i život i otjerati sve slabo, plitko i nevažno.

U filmu o irskoj redovnici Clare Crocket koja je u postupku beatifikacije, govori se da je dobro i drugačije kad za nekoga možemo reći da je „naš“. Hrvatskoj je baš trebao netko tko pripada našem narodu.

Gledajući mnoge velike ljude, možda pomislimo: „O kako je to predivno. Ja ništa takvo ne bih mogao učiniti.“ Ali kad vidimo nekoga kao Alojzija, koji je hodao istim ulicama kao mi, kad se za relativno malo vremena možemo naći u njegovu župnom dvoru i u njegovoj sobi, biti kraj oltara na kojem je služio svetu misu, vidjeti njegovu pisaću mašinu, stajati kraj mjesta u dvorištu gdje mu je prolijevana krv, prolaziti zagrebačkom ulicom gdje je spaljeno njegovo srce, pitamo se: „Ako je on mogao nešto takvo učiniti, zašto ne bih i ja?“

I zadnje, nije ni čudo da je baš uz spomenutu zagrebačku kapelu vječnog klanjanja, koju je podigao baš Stepinac, nedavno otvoren „Prozor života“, osmišljen kao mjesto gdje se neželjena novorođenčad na siguran način može ostaviti i spasiti. To je Stepinčevo mjesto, ono zauvijek pamti njega i „miriše“ na njega. Nigdje drugdje i ni na jednom drugom mjestu ne bi tako dobro mogao pristajati prvi takav prozor u Hrvatskoj, kao na tom „svetom“ tlu.

Da se vratim na dojmljive riječi onog filma s početka: Stepinca mačevi nikad nisu zanimali, a olimpijski pobjednici su, istina, veliki i nadahnjuju, no u svetcima postoji nešto još veće. Naš Bog nije Bog mrtvih, već živih pa su tako živi i oni koji su došli k njemu u Vječnost. Neki od njih danas su življi, nego u vrijeme kada su bili među nama. Jedan od tih upravo je i bl. Alojzije Stepinac.