VELIČANSTVENA RIMSKA BAZILIKA
Otajstvo utjelovljenja na apsidalnom luku bazilike svete Marije Velike
Kako bi se u potpunosti razumjelo veličanstveni narativ sikstinskog luka, potrebno je, osim na kanonska evanđelja, obratiti pozornost i na apokrifnu tradiciju.
Foto: Holly Hayes | Flickr.com
Kada je papa Lav Veliki, kao biskup vječnoga grada (440.- 461.), održao Božićne propovjedi, taj se blagdan u Rimu slavio tek nešto više od jednog stoljeća. Nekoliko godina ranije u Efezu je održan Treći ekumenski sabor (431.) na kojem je Mariji pridan kristološki naslov Theotokos, Bogorodica, a nedavno je bio završen veliki ciklus mozaika u Bazilici svete Marije Velike na brežuljku Eskvilinu, pripisan narudžbi pape Siksta III (432.-440.), kao što se može zaključiti po natpisu postavljenom na vrhu apsidalnog luka: Xystus episcopus plebi Dei.
Dok su mozaici koji se nalaze u pobočnim lađama usredotočeni na priče o patrijarsima (Abrahamu, Izaku, Jakovu, Mojsiju, Jošui) koje su obuhvaćene na 21 prikazu sa svake strane, ono što je tada predstavljalo apsidalni luk bilo je zamišljeno kako bi se navijestilo otajstvo utjelovljenja i objave narodima Gospodina Isusa, pravoga Boga i pravog Čovjeka.
Goldmund100, CC BY-SA 3.0 <https://creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0>, via Wikimedia Commons
Veliki luk, podijeljen na četiri dijela (razine), velikom svečanošću prikazuje Božićne prizore:
1) Blagovijest (Lk 1,26-38) i prvi Josipov san u kojem ga anđeo poziva da se ne boji i da uzme k sebi Mariju (Mt 1,19-24). Obje scene postavljene su s lijeve strane onoga koji gleda; prikaz etimasije s Petrom i Pavlom u središtu, prikazanje u hramu (Lk 2,22-38) i drugi Josipov san (Mt 1,13-15) s desne strane;
2) Poklonstvo kraljeva (Mt 2,9-11) s lijeve strane, te susret s Afrodizijem (apokrifno Pseudo-Matejevo evanđelje) s desne strane;
3) Pokolj nevine dječice (Mt 2,16-18) s lijeve strane i pismoznanci i mudraci pred Herodom (Mt 2,1-9) s desne strane;
4) Grad Jeruzalem s lijeve i Betlehem s desne strane.
Kako bi se u potpunosti razumjelo veličanstveni narativ sikstinskog luka, potrebno je, osim na evanđelja Isusova djetinjstva Mateja (1-2) i Luke (1-2), obratiti pozornost i na apokrifnu tradiciju, s posebnim naglaskom na Jakovljevo protoevanđelje i na Pseudo-Matejevo evanđelje; osim tekstualnih izvora, potrebno je također uočiti i teološku misao naručitelja koji rasporedom scena unutar luka stvara novu narativnu kronologiju u odnosu na onu evanđeoskog teksta. Iznalazak je to koji je koristan ne toliko i ne samo za unutarnju povezanost rasporeda prizora, već nužan za razlaganje navještene poruke (ista opaska vrijedi i za određene prizore koji prikazuju priče i patrijarsima.)
Daderot, Public domain, via Wikimedia Commons
Uzmimo na primjer drugi Josipov san (prvi prizor s desna) na kojem anđeo Gospodnji zapovijeda Josipu da pobjegne u Egipat jer Herod traži dijete da ga ubije. Ta scena na sikstinskom luku prethodi sceni poklonstva mudraca (drugi prizor s lijeva). To prethođenje dozvolilo je smještanje bijega u Egipat iznad scene susreta Afrodizija s Isusom (drugi prizor s desna) koji se također dogodio u zemlji egipatskoj, te smještanje poklonstva mudraca na istu razinu prizora s Afrodizijem, što je tako stvorilo moćnu sliku priznavanja Kristove vlasti u dva različita trenutka. Mudraci i Afrodizije antiteza su onoga što je prikazano ispod, u trećem prizoru, gdje svjedočimo neprepoznavanju Krista u figuri Heroda, kralja zaslijepljena okrutnošću.
Daderot, Public domain, via Wikimedia Commons
Prikaz Blagovijesti jedinstven je, ne toliko zbog jasnog pozivanja na apokrifnu tradiciju, napose u Mariji koja tka grimiz (prisjetimo se dvije čuvene ravenske usporedbe, sarkofaga Pignatta i bjelokosne biskupske stolice Maksimijana Ravenskog), već zbog ikonografskog temelja koji stvara svečanu sliku. Marija je odjevena u zlatne haljine, ukrašene dragim kamenjem i biserjem, sjedi na velikom prijestolju okružena nebeskim dvorom. Iznad nje je, među apokaliptičnim oblacima, golubica Duha Svetoga i anđeo Gabrijel.
Prikaz Blagovijesti. Foto: Fr. Lawrence Lew, OP | Flickr.com
Pokraj Blagovijesti nalazi se prvi Josipov san izražen neobičnom ikonografijom. On, za razliku od onoga što možemo pročitati u evanđeoskom tekstu, ne spava, već bdije na nogama pred anđelom (na Maksimijanovoj bjelokosnoj biskupskoj stolici je naprotiv prikazan u skladu s tradicijom Matejeva evanđelja.) Jedan detalj ne smije promaknuti: Josip drži mali prut koji evocira trenutak kada, po apokrifnoj tradiciji, on po Božjem planu prima Mariju u svoj dom. Naglašen je tako lik Josipa, pravednika i otvorena Božjim naumima.
Prvi Josipov san. Foto: MM, CC BY-SA 3.0 <https://creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0>, via Wikimedia Commons
Na desnoj strani prvog prizora, kako je već rečeno, promatramo prikazanje Gospodinovo u hramu i drugi Josipov san. Isusov susret sa Šimunom i Anom odvija se po neuobičajenoj ikonografiji koju nije lako iščitati.
Jednako tako je jedinstvena i scena poklonstva mudraca u drugom prizoru, gdje Dijete nije prikazano u Majčinim rukama, već sjedi na ogromnom tronu ukrašenom dragim kamenjem, dok majka sjedi uz njega. Mudraci nisu u procesiji, već se smješteni jedan s lijeve i dvojica s desne strane Djeteta. Oči su im usmjerene na zvijezdu koju prvi mudrac pokazuje, ogromnu zvijezdu koja se nalazi iznad Krista. Slika je to na koju se poziva tekst Pseudo-Mateja: „I ogromna zvijezda je sjala od večeri do jutra iznad špilje; tako velika da se takva nije vidjela od stvaranja svijeta. Proroci koji su bili u Jeruzalemu govorili su da ova zvijezda označava rođenje Krista koji će ispuniti obećanje dano ne samo Izraelu, već svim narodima.“ (13,7)
Poklonstvo Mudraca. Foto: MM, CC BY-SA 3.0 <https://creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0>, via Wikimedia Commons
Lav Veliki je, podsjećajući na zvijezdu mudraca, rekao: „Na Istoku se pojavila pred trima mudracima zvijezda neobična sjaja, takvoga da je po sjaju i ljepoti nadilazila sve druge zvijezde, s lakoćom je k sebi privlačila oči i um onih koji su joj se divili, tako da odmah pojasni da nije bez razloga tako neuobičajeno to što se vidjelo. „Onaj koji je ponudio ovaj znak, dao je onima koji su promatrali nebo i sposobnost da ga razumiju, a onaj koji im je dao da ga shvate, dao im je također i da ga traže, a kada je On sam postao predmetom potrage, učinio je tako da ga i pronađu.“ (Propovijed 12 o Bogojavljenju 1.3).
Petar Krizolog, čije se biskupovanje u Ravenni (426.-450.) dijelom poklapa s onim Lava Velikog, govoreći o utjelovljenju Riječi, u četvrtom govoru o blagovijesti zadržava se na svjetlu zvijezde: „Uzvišenost događaja navodi nas, a veličina otajstva primorava nas da odgodimo govor o Kristovom rođenju. Djevica je rodila: tko će govoriti? Riječ tijelom postade; tko će to ispripovjediti? Ako Riječ Božja odjekuje dječjim plačem, kako će čovjek, koji je zbog toga postao savršen, uzdignuti svoj glas kako bi govorio o Riječi? Onoliko noćnog svjetla koliko je zvijezda pružila mudracima koji su bili u potrazi, jednako toliko svjetlosti pruža slušateljima govor o Gospodinovu rođenju onoga koji naučava [a biskup je onaj koji naučava], kako bi uživali u tome što su pronašli Krista. Neka ne inzistiraju na tome da propitkuju, neka darovima hvale, i neka ne ponižavaju njegovo djetinjstvo. Nego molite, braćo, kako bi se onaj koji je postupno rastao u tijelu poput našega, malo pomalo udostojao rasti u našoj riječi.“ (Propovijed 144,1).
Mudracima odgovara figura Afrodizija, upravitelja grada Sotina u Egiptu. Figura je to koja s njima tvori savršenu paralelu o temi priznavanja Kristove vlasti od strane zemaljskih kraljevstava. Afrodizije. više od mudraca, predstavlja poganske narode u onoj mjeri u kojoj Egipat simbolizira mjesto najdrevnije idolatrije. Lav Veliki piše: „Spasitelj je otišao čak i u Egipat, kako bi taj narod podložen drevnim zabludama bio obilježen za već skoro spasenje putem skrivene milosti, te kako bi, bez obzira što još uvijek nije odbacio praznovjerje iz svoga srca, pružio gostoljubivu dobrodošlicu Istini.“ (Propovijed 13, 1.4, druga o Bogojavljenju).
Susret s Afrodizijem. Foto: By MM – Own work, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=10515004
Priča o Afrodiziju, koju donosi Pseudo-Matej, kazuje o tome kada je Isus ušao u hram u Sotinu, poznat kao egipatski kapitol, izazivajući uništenje 335 idola „kojima su svaki dan, svetogrdno, odavane božanske počasti. […] Kada je vijest prenesena Afrodiziju, upravitelju toga grada, otišao je u hram s cijelom svojom vojskom. Budući da je Afrodozije došao s čitavom svojom vojskom u hram, hramsko je svećenstvo pomislilo da se požurio osvetiti onima zbog kojih su idoli pali. On je, naprotiv, kada je ušao u hram i vidio kako svi idoli leže licem prema zemlji, pristupio Blaženoj Mariji koja je nosila Krista na grudima, poklonio se i rekao svoj svojoj vojsci i svim svojim prijateljima: – Kada ovaj ne bi bio bog naših bogova, naši bogovi ne bi nikako bili pali pred njim licem prema zemlji, niti bi ležali prostrti pred njim. Stoga, ne učinimo li svi, s najvećom brigom, ono što vidimo da se dogodilo našim bogovima, mogli bismo doći u opasnost da iskusimo njegov gnjev i da svi idemo prema smrti, kao što se dogodilo faraonu, egipatskom kralju koji je, budući da nije povjerovao tolikim brojnim čudima, bio potopljen u moru zajedno sa svom svojom vojskom. (22,2;24,1).
Treći prizor predstavlja pokolj nevine dječice koji je ovdje prikazan po prvi puta, i mudrace pred kraljem Herodom: on se pojavljuje kao protagonist u obje scene postajući slikom nelegitimnog kralja koji se, zaslijepljen ovozemaljskom moći, zatvara milosti. Međutim, čak je i Herod, piše Lav Veliki, „ne znajući promicao ovaj božji plan. Zbilo se zapravo da se, dok je on čitav obuzet zvjerskim zločinom progonio njemu nepoznato dijete općim pokoljem djece, glas koji je nebo navijestilo o rođenju Vladara pronosio sve jače, a širenje mu je olakšalo i učinilo ga istančanijim, kako novost nebeskog znaka, tako i okrutnost krvoločnog progonitelja.“ (Propovijed 13,1.3, druga o Bogojavljenju). Ta barbarski ubijena djeca smatraju se prvim mučenicima crkve. Komentirajući evanđeoski ulomak, Lav Veliki je rekao: „On je, naime, kako bi pokazao kakva slava je pripremljena onima koji ga nasljeduju, posvetio mučeništvom djecu rođenu u danima njegova rođenja; kako bi, rođeni kao Krist u Betlehemu, povezani s Njime istom dobi, postali dionici njegove muke.“ (Propovijed 18, 4.4).
Foto: Holly Hayes | Flickr.com
Sikstinski luk svete Marije Velike stoji kao moćni dogmatski manifest koji od blagovijesti do pokolja nevine dječice izražava vjeru u Gospodina Isusa Krista, Jedinorođenoga sina Božjega, rođena od Oca prije svih vjekova, Onoga koji je radi nas ljudi i našega spasenja sišao s nebesa, utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom. Sličan izraz pravovjerja vezan za otajstvo Kristova rođenja vjerojatno se nalazio u Ravenni, ne slučajno u istoimenoj bazilici svete Marije Velike, bazilici koju je biskup Eklezije posvetio „svetoj i bezgrešnoj vazda djevici Mariji“. Na njenom apsidalnom svodu – kako navodi Liber Pontificalis ravennate – nalazio se lik Marije Bogorodice i nikada ljudsko oko nije vidjelo ništa slično. Tko hoće nadugo promatrati tu sliku, naći će ispod nje stihove koji glase: „Blista hram Djevice koja primi Krista s nebesa, a prije s neba dođe anđeo i navijesti to. Kakvo otajstvo! Majka Riječi i vazda djevica postade majka Gospodina koji ju je stvorio. Ovu istinu priznaju kraljevi, hromi, slijepi, smrt i život. Eklezije posvećuje ovaj hram Bogu.“ (Život svetog Eklezija).
Izvor: Giovannigardini.it | Prijevod: Mislav Vušković
Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.
