Puno se piše, pjeva, govori o ljubavi i zaljubljenosti, ali malo se zapravo govori o zaljubljenosti u redovničkom životu, o zaljubljenosti osobe koja poželi biti posve Njegova i koja Ga upozna kao živog, istinitog i bliskog čovjeka – Isusa Krista.

Na ovu temu me ponukala prošlotjedna situacija koja je i meni samoj posvijestila kolika je tajna i ljepota redovničkog života. Dakle, prošli tjedan na jednom kolegiju tema je bila vezana uz islam i odgoj u islamu. Nisam na teologiji, ali pošto je fleksibilan predmet, mogla se izabrati i takva tema. Izlaganje je bilo sadržajno i jasno, a potom je uslijedila diskusija. Nisam imala namjeru uključivati se u raspravu, niti sam osjećala da imam nešto pametno za reći, no izlagačica me prozvala i upitala: „Što ti Pia misliš o tome? Kako ti na to gledaš kao redovnica, ona koja označava Crkvu?“- pogledala sam kolegicu i spustila nakratko pogled na svoje ruke. Nisam dugo razmišljala, rekla sam nekoliko stvari i ukazala na jednu širinu s kojom se treba gledati na sve religije, a potom se nositeljica kolegija okrenula i počela je bujica pitanja o redovništvu. Vjerojatno sve ono što je od početka prve godine imala potrebu preispitati i saznati. Naravno nije se radilo o svakodnevnim pitanjima nego o onima koja ljudi uglavnom ne žele pitati ili se boje pitati. Nije mi bio problem ni na jedno odgovoriti, no zadnja me bujica pitanja pomalo uvelo u mene samu. Pitala je: „Nedostaje li vam nešto? Osjećate li se zakinuti za nešto? Zar niste sputani?“ Pogledala sam ispred sebe, na stol s knjigama, i doista doživjela ono: „Ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti.“ (Mt 10, 19). Osjećajući duboki mir u sebi samo sam rekla: „To su se mnogi pitali. Ali reći ću vam; ni šminka, ni odjeća, ni frizure, ni izlasci, ni dečki, ništa vam ne nedostaje kad se doista zaljubite u Isusa. On vam sve to nadomješta sobom samim i ispunja vas da nemate potrebu imati više negoli sada s Njim imate.“ Nastao je tajac. Profesorica se okrenula, minuta šutnje je završila, te je samo rekla: “Evo, gotovi smo, vrijeme je prošlo.” I dalje sam bila mirna, kao da se ništa nije dogodilo, ali se u meni nešto pokrenulo. Jedna bujica osjećaja zahvalnosti i opipljiva milost nakon te izgovorene rečenice. Posvijestila sam sebi tu ljepotu suživota s Bogom, potpunog predanja Njemu i osjetila divan ponos jer je moj Zaručnik Isus Krist, jer sam ja Ljubljena od Predivnog Kralja. I možda se čine sladunjave i pomalo isfucane rečenice ove kolumne, ali to je bio poticaj da nastane pjesma: „TI si moj“. Ona posvješćuje činjenicu da smo svi slabi i grešni, svi padamo i svi se jednom izgubimo, osjetimo beznadno i jadno, ali važno je podići se, uspraviti svoj pogled prema nebu i reći: Ali, Bože, ja svejedno želim biti Tvoj. Usuđujem se željeti Tvoju blizinu unatoč svoje grešnosti i nedostojnosti. Usuđujem se Tebe tražiti unatoč svojim slabostima i padovima! I Bog odgovara! On računa s našom ograničenošću i nesavršenostima. I baš zato, On može od nas učiniti svoje oruđe koje će drugima za koje je tvoj način života sveopća ludost i „bezpametnost“, kako ti ovako živiš i želiš živjeti jer Ga ljubiš i jer te On ljubi! I dopustite mi završiti ovaj članak gore navedenom pjesmom:

Svakoga dana netko padne…netko utone u svoj neki besmisao…
svatko ima period svog vlastitog gubljenja tla pod nogama
i svatko doživi umor i iscrpljenost…
zasitimo se katkad čineći dobro
odustanemo katkad od svojih normi i ciljeva
i padnemo u malodušje
još uvijek se pitajući:
BOŽE, MOGU LI JA DOISTA BITI TVOJ?

I makar već ideš Njegovim putem, uvijek iznova se pitaš,
jer želiš doseći tu dubinu i visinu,
a ti imaš samo tišinu
i šuplju jeku u sebi
koja odzvanja:
ALI, BOŽE, JA ŽELIM BITI TVOJ!

I tek kad u svom besmislu i toj gluhoj nijemoj noći
počneš osluškivati otkucaje jednog drugog Srca,
zatekneš se osluškujući:
ALI TI JESI MOJ! A JA… JA SAM TVOJ!

s. Marija Pia Tadijanov

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.

[facebook]Želiš još poticajnih tekstova? Klikni like![/facebook]