Zamka zabrinutosti, zamka je nepovjerenja. Zamka je to koja me odvlači od pogleda na Boga, a u kojoj otkrivam nove oblike svoga sebeljublja i sebičnosti. Što će biti sa mnom, mojim životom, mojim bližnjima, mojim osjećajima i mojom (izmišljenom) sigurnosti? Možda nije na nama uvijek vidljivo, ali pitanje i iščekivanje ishoda naših postupaka i raspleta životnih okolnosti, često u nama zabrinuto kuha…

Ta zamka je tako uobičajena, da teško primijetimo kako nam krade životnu energiju i svježinu. Ako produbljujemo svoju zabrinutost pretjeranim promišljanjem, kalkuliranjem i izmišljanjem mogućih ishoda (scenarija), može u nama čak stvoriti strahove i odvući nas do velikog stresa. Malo po malo, to nismo više mi. Gubimo radost. Postajemo zatvoreniji. Reagiramo na sitnice i branimo se. Počinjemo nagomilavati negativne osjećaje, previše se bavimo samo onime što nas tišti, postajemo destruktivni, gubimo nadu. U suživotu s drugima postajemo štetni, opterećujući i neprijateljski nastrojeni.

A Bog nam kroz svoju riječ tako milo odgovara na naše zabrinutosti. Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. (Fil 4, 6) Samo treba znati prepoznati kada se pojavi i svojom vjerom i nadom to odgurnuti. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova. (Mt 6, 34)

Zato jačanje u vjeri u Boga uvijek iznova vraća životnu vedrinu i nadu. Svaki dan nas dočekuje nova neizvjesnost, a Božja milost ostaje i pokazuje se kao jedini putokaz pri svakoj prepreci i problemu. Nema te metode planiranja, analize informacija, oluje ideja niti pouzdanih brojki, koje djeluju poput nade koju daje Božje milosrđe. Nema tog ljudskog izuma koji do mira može dovesti čovjekove nemire, traženja i zabrinutost.

I tu ponovno otkrivam praktičnog Isusa. Svoju vjeru mogu primijeniti u svakom djeliću svog života. Njegovu pomoć i milosrđe mogu zatražiti u svemu. I ono je tek djelotvornije, što mu više toga svjesno prepustim. Odnosno, kada mu sve prepustim, bez svog kalkuliranja i obračunavanja, život mi se tek počinje događati. Zabrinutost se uklanja, jer se jačam u oslanjanju na Njegovu providnost, a potom promatram kako se po svemu, pa i najmanjem, proslavlja. Uvijek uspijeva iznenaditi. Bolje od mene zna što mi je potrebno i kako to ostvariti. Ali i dalje od toga – osim što uvijek daje više i bolje nego što ja mislim da mi je potrebno i važno u životu, jačam u Njegovoj prisutnosti. A to znači i da me milostivo mijenja na bolje, čisti od mojih grešnih sklonosti i uči kako ljubiti.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih članaka – klikni like[/facebook]

Posebice u važnim i neizvjesnim trenucima, trebam pokazati da uistinu VJERUJEM. Bog čeka sa svojim rješenjem, u pravi trenutak. Samo ostaje pitanje moje ustrajnosti i pouzdanja da On zna bolje i da djeluje. Ostaje moja vjera, kao moja dozvola kojom dopuštam Isusu da itekako bude praktičan u mom životu.

I zato – ne uznemirujte se! Otac naš zna sve što nam je potrebno. Zato tražimo prvo Njega i Njegovo kraljevstvo, a sve će nam se drugo nadodati! (usp. Lk 12, 30-31)

Sanja Martinović

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.