Sakrament

Imala sam prilike ovih dana uživati u ljepoti sakramenta prve pričesti. Dječak u bijelom bio je moj najstariji sin, i tako emotivno involvirani proživjeli smo zajedno tu divnu priču.

Ima nešto tako posebno u tome kad vidiš svoje dijete kako pristupa Isusu! I roditeljskog ponosa što održavamo obećanje koje smo dali na krštenju, i ganuća što naš mali čovjek uzima Isusa pod ruku da ga prati na cijelom njegovom životnom putu, i odgovornosti da sakramente ispovijedi i pričesti nikad, baš nikad ne uzima olako ni zdravo za gotovo.

Sv. Josemaria Escriva lijepo je rekao: Od malena sam sasvim dobro shvatio što je Euharistija: to je osjećaj koji svi imamo; želimo uvijek ostati uz onoga kojeg ljubimo. To je osjećaj majke prema djetetu: ona kaže: pojela bih te poljupcima. Pojela bih te: pretvorila bih te u svoje vlastito biće.

Ono što je u biti najljepše kod pričesti  jest činjenica da se primanjem Tijela Kristova dešava jedna predivna transformacija, ne Gospodina u ljudsko tijelo već upravo obrnuto, mi postajemo pobožanstvenjeni, mi smo uzdignuti, našim djelima dana je posebna aura svetosti unatoč našoj slabosti i ljudskosti. Često se osjećamo nedostojnima? Uvijek treba imati na umu da liječnik postoji radi bolesnih, a kažu da sve dok je duša zaljubljena u Boga, nikako nije nespremna za taj vid susreta s Njim. Širom raširenim rukama valja hrliti u zagrljaj, a ne okretati leđa.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Promatrajući tako blistavi hram duše svog djeteta kako prvi puta pristupa Gospodnjem Stolu, još jednom me zapljusnula cijela ljepota i posebnost ovog sakramenta, još jednom sam shvatila koliko smo voljeni i u kolikoj mjeri nam je pružena vječnost na dlanu – samo za njom moramo posegnuti. U tolikoj mjeri dozvoljavamo svojoj svakodnevnici da nam dirigira neki svoj vlastiti ritam i odalečuje nas od istinski bitnog, umjesto da baš tu svoju svakodnevnicu kreiramo prema Srži, da nam ona upravlja njome, da ne vodimo već dopustimo da budemo vođeni i usmjeravani, jer Put je samo jedan, a stranputice brojne.

Postavila sam si tada jedno pitanje: što  mi  kao roditelji možemo učiniti da nam svaki dan bude poput ove posebne nedjelje? Kako ostaviti dušu obasjanom na ovaj poseban način? Odgovor mi se nametnuo sam po sebi, tako jednostavan i logičan: kao obitelj moramo se svi zajedno, uvijek i  ispočetka stalno susretati s Isusom. Tako će nedjeljno svjetlo, po riječima  pape Benedikta, obasjavati cijelu obitelj kroz cijeli tjedan. Kad pristupiš središtu života i udahneš Život sam, osigurao si i sebi i svojoj obitelji mir i ljubav,a duši toliko neophodan Kruh života.

„Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati  života u sebi.“

Moj jedini komentar na to bio bi: A kako bismo mu mogli uopće odoljeti?

Nikolina Nakić