Puno je bure, prijepora i podsmijeha ovih dana izazvala jedna žargonska riječ upotrijebljena kao kontrapunkt idealu koji se tog dana spominjao na poseban način, na blagdan Gospe Loretske u Zadru.

Kardinal Vinko Puljić je tako u istoj rečenici upotrijebio dva suprotstavljena pojma, ideal i gubitak ženskog dostojanstva, karikirajući jednu krajnost da bi naglasio drugu.Iako, kako se vidi u posljednje vrijeme, kod nas jako rado analiziraju propovijedi i tumače njihovo značenje oni koji se i ne smatraju vjernicima, ali ih svejedno sve što se tiče katoličke duhovnosti privlači kao magnet (da ne upotrijebim baš narodske metafore), pa se sukladno tome rado udružuju u razne nisam-kontra-neću grupacije (inače baš nemam neko visoko mišljenje o anti-udruženjima koja bezidejno nastaju kao reakcija na tuđe ideje i vrijednosti, a u potpunom nedostatku vlastitih), smatram da je ipak potrebno promisliti o temi koja je upravo zbog upotrebe žargonske riječi iskočila u prvi plan. Da nije, čisto sumnjam da bi se ljudi uopće njome bavili. Što je ljudima koji nisu vjernici i nisu katolici možda beznačajno, ali katolicima to nipošto ne bi smjelo biti.

Zašto se tog dana govorilo isključivo o ženskom dostojanstvu? I sam spomen na Gospu asocira na najviše žensko dostojanstvo, temi o kojoj se svakako ima mnogo toga za reći. Da se taj dan spominjalo svetog Josipa bilo bi uputno govoriti o idealu muževnosti u suprotnosti s posvemašnjim nedostatkom takvih istinskih muškaraca danas, ako se složimo da dobar broj feminiziranih pogubljenih zgubidana odudara od takvog ideala, no eto taj je dan prigodno bilo riječi o ženskom dignitetu.

Polje je to na kojem su žene uvijek nekako gubile otkad je svijeta i vijeka sve do pojave jedne koja je pokazala što je ustvari Stvoritelj imao na umu kad je u svojoj stvaralačkoj genijalnosti stvorio nježniji spol i koja je sve predrasude i zablude smrvila u prah i pepeo. Ta nova Eva bila je ujedno i putokaz i svjetlo, majka ljudi i majka Crkve, netko s kime je dobri Bog dignuo letvicu visoko – tamo gdje i treba biti – jer je u svojoj posvemašnjoj ljubavi i mudrosti znao što je za nas najbolje.

Mnogi od nas, štoviše mnogi koji se zovu vjernicima, više vole ugodu toplog blata u kojeg se tako lijepo uvaljati. Tako lijepo da i druge zovu: dođi, zabavno je ovdje!

Međutim ako zagrebemo ispod svih tih slatkorječivih kvaziduhovitih parola, kao fol punih sebe i svoje slobode, a u biti duboko u toj samodopadnosti jadnih i izgubljenih da čovjek prvo dobije poriv upaliti svjetlo i rastjerati sav taj mrak… ostaje istina. A s njom se valja suočiti. Laž je, treba reći, ljudskom uhu milozvučnija i znatno ugodnija.

Što je istina? Isus je šutio kad ga je Pilat to upitao i ta šutnja je govorila više od tisuću riječi jer istina je bio On sam, no postoje momenti koji vape za njom. Koji traže da te se protrese, probudi, da ti se jednostavno kaže: znaš li zaista što radiš?

Žene moje drage, muškarci u tom trenutku, tog određenog dana nisu bili „prozvani“ (osobno više volim riječ „pozvani“), ne zato što njih dotični grijeh ne kači na potpuno isti način kao žene, nego zbog nemilosrdnih kriterija koje društvo – kako u Isusovo vrijeme tako i sada – primjenjuje prema ženama. Samim time žene više pate (nemojmo se zavaravati, uzmimo samo primjer srednjoškolaca i „ugleda“ koji uživaju dečki, a koji djevojke po istom pitanju – kasnije život samo preuzima te obrasce) i veća je potreba da ih se štiti. Današnji svijet nam voli tvrditi suprotno, no nikad se više nije ugrožavalo ženino dostojanstvo nego danas. Žena je danas ogoljenija i izloženija nego ikad. Žena je danas ranjena. Ona nije zapravo slobodna. Možda smo odbacile korzete, ali smo nekako usput pogubile tajnovitost i ženstvenost, karakteristike koje je naglašavala čednost. Nestala je pred tisućama selfija žena u donjem rublju koje ponosno svijetu pokazuju kako su istesale trbušne mišiće gubeći tako i taj najmanji dio vlastite intimnosti i svodeći sebe baš na ono protiv čega se feministkinje zdušno bore: svođenjem žena isključivo na objekt. Zanimljivo je da upravo oružjem kojim se tako rado bore – tzv. emancipacijom seksualnih sloboda – najviše rade kontra sebe samih. Koji paradoks!

Nećemo mi svoj ponos i dignitet očuvati tako da prstom pokazujemo na muškarce uz poruku: želim biti u grijehu ravnopravna njemu, nego, drage moje katolkinje i one koje ćete jednog dana to postati, osvješćivanjem jednostavne istine da si stvorena za nešto više. Da je u redu željeti više. Sanjati više. Da zaslužuješ više od toga da se na kraju dana osjećaš kao iznošen i odbačen par cipela, iako ti, moderna frajerice, čak i kad sama stojiš pred ogledalom sebe uvjeravaš u suprotno. Draga moja, TO ti je istinski feminizam.

Postoje riječi koje imaju tu, nazovimo je moć, da nas protresu. Riječi koje nisu politički korektne, koje su nekima možda i sablažnjive, a koje s druge strane imaju tu fenomenalnu karakteristiku da ogole sve što ogoliti treba i da nekako učine da sve maske padnu. Sjetimo se na trenutak svetog padre Pija: kakve li je on riječi znao, ponekad na opće čuđenje svoje okoline, dobaciti pojedinim ljudima? Ne s namjerom da uvrijedi i ponizi tog bijednika, već da mu baci pojas za spašavanje, jer ako itko on je dobro znao tko se krije iza ljudskog grijeha i da se tu radi o najplemenitijem pozivu: ratu za ljudske duše.

Jedna od takvih riječi upotrijebljena je prije nekoliko dana s propovjedaonice. Da nije, ne bismo danas ni govorili o ovome. Da nije tih i takvih riječi, te tvrde besjede, svi bismo se složno i nesvjesno valjali u onom toplom i ugodnom blatu, ponosno, veselo i samozadovoljno pozivajući njega i druge. Zbilja vjerujem da je skroz ugodno tamo. Dok se ne pogledaš u ogledalo i vidiš pravu/pravog sebe.

A onda nekako naglo sve prestane biti zabavno. I fora, i zanimljivo i duhovito. Ostaješ ti u društvu sa samim sobom. Možda tada, u tom trenutku na koncu uvidiš da je riječ pogodila baš gdje je i trebala: ravno u metu.

Nikolina Nakić | Bitno.net