Spavaš. A ono odjednom trzaj. Shvatiš da se sve trese. I pod tobom i nad tobom. Potres. Zveckaju čaše, ukrasni predmeti po policama. Njišu se slike po zidovima. Shvatiš da si zablokirao. Ne možeš nikud. Tj. nisi stigao nikud. Već je prošlo. Završilo je. Prošlo je. I nastaviš spavati…

Kod nekih jednostavno nije išlo tako. I nisu mogli zaspati više poslije. Nikako. Nije uvijek bio potres u pitanju. Barem ne onaj potres koji se mjeri u magnitudama. Nekome je jednostavno pala jabuka na glavu. Netko se kupao i uživao u kadi punoj tople vode. Netko je šetuckao poput profesora Baltazara. Netko je jednostavno sjedio u restoranu poput Homera Simpsona dok nije ugledao svog novog kućnog ljubimca kojeg je od milja zvao spider-pig, što će reći pauk-svinja. Bude negdje taj nekakav snažan impuls koji se ne da ni objasniti riječima. Znaš da moraš od tog trenutka drukčije. Stvari se izokrenu. Stvari se promijene. Ti se promijeniš. Misliš drukčije. Živiš drukčije. Ponašaš se drukčije. A taj snažan impuls je zadužen za sve to. A ti ga pokušavaš objasniti. Ti ga pokušavaš uhvatiti ili obuhvatiti. Zarobiti. Pripitomiti. Ali kad to sve pokušaš, vidiš da to nije to. Ni blizu. Ni izdaleka. Ni slučajno.

Isus je pokušao to objasniti onom pričom o dragocjenom biseru. Onaj tamo neki tip ga našao. Ne znamo ni koliko ga je tražio, koliko mu je trebalo vremena da uopće odluči krenuti u potragu ni koliko je bio siguran da je to baš taj biser koji je on tražio i da njemu treba. Poanta je da više ništa na svijetu nije toliko važno kao taj biser. Ništa više ne zaokuplja i ne ograničava tog nekog tipa tamo da krene u nepoznato, a toliko poznato. To dragocjeno je toliko dragocjeno da je sve podredio biseru. Našao ga je. I nastaje zapravo kaos u njegovu životu. Ima samo taj biser i ništa drugo. Sve ostalo je izgubilo svoj poredak i svoje mjesto. Sve ostalo, umjesto da postane jednostavnije, postalo je kompliciranije. Gdje sad sa svim ostalim? Biser je tu. A sve drugo?

Pa ne moram baš sve dati, ne moram baš sve ni prodati, ne moram se baš svega odreći, ne moram… Ne moram… Je li taj biser baš toliko dragocjen ili nije? Jesam li spreman na kaos koji će Isus izazvati u mom životu kad ga zbilja susretnem i kad ga doživim i kad me zahvati? Ustvari, tolike su količine straha u meni od tog trenutka i od tog događaja, da bi strah mogao postati glavni izvozni proizvod države u kojoj ja budem živio. On će mi odjednom postati najvrjednije što imam, moja najveća dragocjenost. A ono sve drugo će morati tražiti svoje mjesto. Ako ga uopće bude.

Oni ogromni nosači aviona, klase Nimitz, imaju nuklearne reaktore kao pokretačku snagu. I mogu izdržati 25-30 godina do idućeg punjenja. Kakav je to snažan impuls! A ti? Kad si izbačen i utisnut u stvarnost, na otvoreno more, imaš li neki snažan impuls koji te pokreće? Imaš li ono nešto za što Mariah Carey kaže: I can’t live if living is a life without you…  Ne mogu ni živjeti, ako život znači živjeti bez tebe…

Krist je prolazio nekim gradom. Vidio je nekog čovjeka kako sjedi u carinarnici. Ime mu bilo Matej. Kaže mu: Ustani i pođi za mnom! I taj se ustao i pošao za njim. Godinama. Desetljećima poslije se hranio na tom događaju. Ustani. Pođi. Moram li? Ne moram. Pitanje je želim li… Pitanje je koliko je snažan taj impuls koji me dotiče. Pitanje je želim li kaos u svom životu. Kaos koji će mi donijeti sam Isus. I želim li nemir koji će mi on donijeti jer se On neće smiriti dok mu ne dadneš sve. Baš sve. Sve ono što smatraš dragocjenim.

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.

[facebook]Želiš još poticajnih tekstova? Klikni like![/facebook]