Wilco – “Cruel Country” (dBpm Records, 2022.)

Ameriku je, bez obzira jeste li ikada stupili nogom na njezino tlo, lako prezirati, baš kao i voljeti. Amerika je svjetski političko-vojno-ekonomki policajac, ali i sveprisutni, višeznačjem obremenjen mit. Neki će možda reći da su ravnodušni prema njoj i tom njezinom opjevanom “snu”, ali teško da će je ti isti neki uspjeti izbjeći čak i u najležernijim ćakulama. Amerika je zato i svojevrsno zrcalo, u smislu da će nam ono što smo projicirali u nju kroz vlastite, subjektivne vizure pružiti i sliku o nama samima, o vlastitim nagnućima, strastima, svjetonazorima, afinitetima, strahovima i snovima. Možda zato ja osobno izbjegavam “suditi” o njoj kroz tu prenaglašenu političko-ekonomsku dimenziju, uvjeravajući se da je u tim okvirima, baš uslijed te šume stavova i šuma premreženih doživljaja, ne razumijem dovoljno da kategorički zauzimam stav, pa je radije vidim – i volim – kao vremensko-prostornu nit koja u istin narativ povezuje Blind Willieja McTella, Hanka Williamsa, Johnnyja Casha, Elvisa, Boba Dylana, Grama Parsonsa… Kroz imaginarij i duh proze Williama Faulknera, Flannery O’Connor i Raymonda Carvera ili filmova Orsona Wellesa, Johna Forda i Martina Scorsesea. U slikama nepreglednih prostranstava kao koljevke jedne trajno mutirajuće kulture. U onom međuprostoru između mita i stvarnosti.

Wilco su bend – veliki suvremeni američki bend – kojeg u gornjem pasusu nisam spomenuo samo zato što ih izdvajam sada, bend koji unatrag dva i pol desetljeća uporno stvara glazbu koja reflektira svoje podneblje podjednako koliko i kreativne silnice svojih članova i koji je jedan od najblistavijih primjera finog srastanja tradicionalnih receptura (kao izvorišta i stalne infuzije) i odvažnog autorsko-izvođačkog svijeta (kao trajno oplemenjivanog pogonskog goriva). Nastali u Chicagu nakon razlaza dvaju ključnih figura izuzetno važnog alt-country benda Uncle Tupelo, Jaya Farrara i Jeffa Tweedyja, zapravo su samo nastavili putem trasiranim umješnim križanjima punka i countryja, tradicije i mladenačke žestine, baš kao što je to učinio Farrarov novi sastav Son Volt. Jeff Tweedy se pak pokazao iznimno promišljenim koliko i tvrdoglavim, na daleke staze upućenim igračem koji je u svoj novi bend upregnuo cijeloga sebe (gotovo isključivi je autor pjesama na svim albumima Wilco), konstantno šireći zvučnu sliku i pipajući granice vlastite kreativnosti, ali s nogama uvijek čvrsto na zemlji. Po cijenu visine vlastitih primanja inzistirao je na cjelovitosti, ali i cjenovne pristupačnosti ranog dvostrukog albuma (remek-djelo “Being There”), dok je ponajbolji album benda, nezaobilazni “Yankee Hotel Foxtrot” odbio učiniti privlačnijim izdavačkoj kući koja ga je takvog otpisala kao nekomercijalnog, te ga objavio pod okriljem druge etikete, što sve finim, preciznim crtama govori o kakvom je kreativnom umu ovdje riječ.

A iza svih tih Wilcovih glazbenih avantura, iza svih tih albuma koji su sjajno meandrirali između odvažnih nagnuća alternativnom rocku i eksperimentalnom popu s jedne i tradicionalnijih, countryju i američkoj glazbenoj baštini bliskijih receptura s druge strane, cijelo je vrijeme jasno titrala Amerika, sva ona Amerika s početka teksta, samo u Wilcovu, odnosno, u Tweedyjevu slučaju doživljena i proživljena iz prve ruke, upijena kroz kulturu koja je izdnjedrila cijeli svijet kojeg su ovi glazbenici prepoznali kao jedini kojeg imaju za baštiniti i apsorbirana kroz cjelokupni širi sociološko-politički kontekst. Amerika sa svim svojim slabostima i proturječnostima, ali i mitskom, a opet opipljivom dimenzijom, onom koja nudi širok prostor za izražavanje sebe baš kroz taj specifični kreativni bazen.

Volim svoju zemlju, glupu i okrutnu“, zapjevat će tako Tweedy o Americi na dvanaestom Wilcovom albumu i u toj jednostavnoj koliko i višeznačnoj rečenici izreći taman toliko da sažme sve zbog čega je taj bend jedan od najvećih koje je Amerika u zadnjih tridesetak godina iznjedrila i da projicira taj duh i kontinuitet koji je oblikovao pripadajuću glazbenu priču. Jer, “country” iz naslova albuma odnosi se, vjerujem da pogađate, na naciju, ali i na country kao glazbeni žanr, idiom koji sabire samu srž američke glazbene kulture, što se reflektira i na citirani stih iz naslovne pjesme: “Cruel Country” album je kojim se Wilco na specifičan način vratio na svoja polazišta, nakon niza rutinski, a mahom maestralno odrađenih albuma (ali i Tweedyjevih samostalnih, obiteljskih albuma, poput “Love is the King”, o kojem sam i pisao ovdje), prigrlivši napokon i terminološki tu žanrovsku naljepnicu koja ih je stalno pratila, ali koju nikad nisu bili spremni s punim uvjerenjem prihvatiti. Jer, country je za njih (a tu ipak prije svega mislim na Tweedyja kao autorsku figuru) oduvijek bio tek crpilište, žanrovski rezime nečeg daleko šireg, a trajno definirajućeg za američko podneblje i kulturu koju je iznjedrilo. Zato ni ovo nije country album, kao što nije žanr jedino što stoji iza izraza country; nije ovo country album jer je daleko širi do toga, a s druge strane prožet je countryjem u tolikoj mjeri da ga definira u jednakoj mjeri u kojoj Amerika diktira kako će Wilcova glazba zvučati.

“Cruel Country” nije ni konceptualni album, kako bi to gore naveden stih mogao sugerirati. Tweedy je isuviše mudar i zahvalan autor da bi se dao namamiti u taj tor. Možda bi se to od njega u određenom kontekstu čak dalo očekivati s obzirom da je integralni dio američkog popkulturnog mainstreama, dakle, onog koji po svojim lijevim nagnućima sebi voli tepati da je zapravo alternativan, ali i dosadašnji pristup glazbi i sve ono što se može čuti na dvanaestom albumu benda ipak ostavlja stvari dovoljno daleko od samodopadnosti i pukog artizma. “I love my country“, dakle, nije ironija, nije zafrkantska poza, već iskrena izjava, i to u svom vižeznačju riječi country. Sve ono što dolazi nakon toga suočavanje je – naravno, subjektivno – sa svim proturječjima i dualnostima Amerike koju country kao riječ definira, a kao žanr proživljava.

Umjesto seciranja suvremenog američkog društva, Tweedy – kao i dosad – progovara kratkim lirskim pripovijetkama, mahom ljubavnim, ponegdje i ispovjednim vinjetama kroz koje čujemo ili vidimo oba značenja countryja koji se iz naslova albuma kapilarno spušta kroz čak dvadeset jednu pjesmu koliko ih je bend u svom privatnom studiju snimio uživo. Da, ne samo što ovdje dobivamo novi dvostruki album i ne samo što su u pitanju pjesme fino, nepretenciozno naslonjene jedna na drugu, već je posrijedi produkt rada cijelog benda, bez dodatnog ušminkavanja i nadosnimavanja, u punom pogonu malog, ali uigranog, raspoloženog kolektiva. S povremenim digresijama na američki društveni present tense (“Opasni snovi zapaženi su kako struje preko južne granice” u uvodnoj “I am My Mother” ili “Nema sredine kad će druga strana radije ubiti nego tražiti kompromis” u “Hints”), Tweedy zapravo iznosi male priče ispričane tipično američki i u ključu tipično američkog žanra, a sve skupa kroz jasne i prepoznatljive autorske finese. Neposrednost i toplina zvuka koje donosi “živa” snimka benda (zadnji su put takav pristup Wilco primijenili prije petnaest godina na neodoljivo toplom albumu “Sky Blue Sky”, koji je tada također označio svojevrstan povratak korijenima, a nakon izraženo eksperimentalnog “A Ghost is Born”) od albuma “Cruel Country” čini predivan dokument benda koji je odavno dosegnuo kreativne visove, ali koji se u tim visovima nije pogubio tražeći više, već je s punom zahvalnošću prihvatio svoju ulogu bez da je zaboravio prve korake i kolijevku iz koje je poniknuo.

Druga je, naravno, priča koliko je društvenim podjelama koje ranjavaju suvremeno američko društvo bar malčice, na mikrorazini, pridonio i sam bend, primjerice, odbijajući svirati u saveznoj državi s čijim se zakonskim odredbama članovi benda nisu mogli složiti, dakle, i bez ikakvog obzira prema svojoj publici u toj istoj državi. Ali, Tweedy i Wilco ničim ne pokazuju da od ičega bježe, pa tako i od svojih uloga u tom istom društvu, u tom istom podneblju čije rane i problemi, sukobi i razdori natapaju “Cruel Country”. Sasvim sam siguran da se s mnogim Tweedyjevim stavovima ne bih mogao složiti, ali u radu ovog glazbenika, bio u pitanju Wilco ili nedavni samostalni albumi snimani sa sinovima u obiteljskom okružju (zbog kojeg je nedavno prešao na judaizam), pronalazim toliko toga što definira iskrenog, talentom bogatog i na tom talentu zahvalnog kreativca, umjetnika koji svoju poetiku ne gradi na spomenicima sebi ili na destrukciji ranije usvojenog, kao ni na bijegu od svega što ga je odredilo korijenski ili kroz iskustvo, već na trajnom izražavanju kroz darovani talent, bez zadrški i lutanja. U tom nizu “Cruel Country” možda ne spada u sam vrh opusa Wilco, ali mu je svakako jako blizu, najbliže u zadnjih desetak godina. Ako zbog ičega, onda zbog iskrene topline i suptilnog višeznačja kroz koje su ove lijepe, pismene, američke pjesme prodisale i iz “kućnog” glazbenog studija na specifičan način progovorile o Americi koju svi, htjeli to ili ne, doživljavamo kroz svoje vlastite subjektivne vizure.