Često sam se već pitao: zašto su neki ljudi sretni, a drugi nesretni: tragajući za najdubljim razlogom čovjekove sreće, nikada kao razlog nisam pronašao novac, imetak, raskoš, dokolicu, dobit, zabavu, slavljenje i uživanje.

Naprotiv, kod sretnih ljudi uvijek sam nalazio radost u malim stvarima. Luda pohlepnost njima je strana. Oni žive sigurni da imaju razlog da žive – i cilj života.

Kod sretnih ljudi nikad nisam pronašao neumornu jurnjavu, zaslijepljeno trčanje za zlatnim teletom, nikada prisilu da sebe stave na scenu i sami sebe veličaju.

Oni su natprosječno pošteni, otvoreni i nekomplicirani. Sretni ljudi posjeduju dobru dozu humora. On im omogućuje nasmijati se, katkad čak i vlastitoj nevolji.

Sretan čovjek živi zadovoljno i zrači mir među ljude oko sebe. Njegova razdraganost privlači djecu. On misli samo na dobro u ljudima i ima mnogo prijatelja. Donosi svjetlo tamo gdje je tama.

Sretan čovjek ne zaljubljuje se u svoje probleme. On sam čini nešto i ne očekuje sve od drugih. Ne misli da je sreća veliki zgoditak na lutriji, nego zna: sreća je kao sjena koja te prati kad na nju ne misliš; ona je jeka koja odgovara na dar sama sebe.

Sretan čovjek donosi blagoslov, nesretan brigu. Sretan čovjek nije opasan. On je shvatio da sreća ima mnogo dijelova i da uvijek jedan dio nedostaje, ali se na to ne osvrće; raduje se onomu što ima.